Za generacije odrasle na Facebooku, YouTubeu, Instagramu i Tik-toku, nejpomljivo je ono barbarsko razdoblje prije – priključivanja na internet preko žive telefonske linije s pretpotopnim modemima brzine 14.4 kilobita u sekundi (33.6 tko je bio faca), ranih 286-ica i 386-ica koji iz današnje perspektive djeluju tehnološki smiješno, nerasprostranjenosti mobitela i općenitog manjka volje da se baš svaka sekunda nečijeg više ili manje ispraznog života zauvijek ovjekovječi na nekoj od društvenih mreža. Netko će možda prisnažiti: “Niste, jer niste imali sa čime.” I bio bi vjerojatno u pravu, ali da je bilo lijepo odrastati u pred-društvenomrežno vrijeme, bar iz ovog današnjeg rakursa tiktokizacije cjelokupnog ljudskog postojanja – pa znate da i jest…
E sad, postojalo je potkraj devedesetih i početkom dvijetisućitih – prije pokretanja Facebooka i YT-a (2004. i 2005.) – prijelazno razdoblje kada se cijena dovoljno jakih kompjutera sposobnih obrađivati video te pripadajućih softvera, počela dovoljno spuštati i samim time biti dostupnija za nešto širi krug ljudi. Upravo u to doba rađa se kreativni impuls američkog redatelja, producenta i glumca Jonathana Caouettea, koji je za mizernih 218 dolara snimio svoj prvi autorski film, dokumentarac “Tarnation” (2003). U njegovom slučaju, kako je jednakovrijedno i onome što, jer je autor 88-minutni dokumentarac – koji će kasnije, između ostalog, biti prikazan na Sundanceu i Cannesu – montirao služeći se besplatnom Macovim programom iMovie. Nevjerojatna je činjenica i da je inicijalnu verziju dokumentarca uspio posložiti za manje od mjesec dana. A iako onu propagandnu verziju o 218 dolara troška snimanja nikad do kraja nismo uspjeli odgonetnuti (cijena kompjutera, razvijanje fotki, putni troškovi; sve zajedno?), javno je dostupan podatak o 400 tisuća dolara postprodukcijskih troškova (jedan od izvršnih producenata Gus Van Sant), prije svega za osiguravanje prava na korištenu glazbu (Caouette ubacivao glazbu iz svoje CD kolekcije) te prebacivanje na filmsku kopiju pogodnu za prikazivanje u kinima. Kad se nakon svega prašina slegnula, “Tarnation” će doživjeti goleme kritičarske hvalospjeve, dohvatiti desetak nagrada i Caouettea isturiti među najunikatnije nezavisne filmske glasove tadašnje ere. “To je izvanredan film, neposredan, hitan, ljutit, poetski i tvrdoglavo optimističan”, nahvalio je “Tarnation” zmeđu ostalih i veliki Roger Ebert.
Caouetteva karijera se u sljedeća dva desetljeća nije razvijala predviđenom putanjom, djelomično i zbog golemih redateljevih zdravstvenih problema u posljednjih nekoliko godina, ali će “Tarnation” zauvijek ostati upamćen ne samo kao JC-jev daleko najbolji i najvažniji film, već i kao singularno autorsko umjetničko djelo koje traumi i psihičkim poremećajima pristupa na rijetko empatičan način, paralelno nudeći out of the box vizualno i emocionalno iskustvo, toliko da je i danas na tržištu teško pronaći dokumentarni film slične teksture kojeg još danima ne možete izbaciti iz sistema.

“Tarnation” je u svojoj (pod)žanrovskoj klasifikaciji autodokumentarac s biografskim elementima. Konkretnije, Caouette je uglavnom fokusiran na psihofizičke posljedice vlastitog odrastanja, uz davanje prostora svojoj majci (Renee) te djedu i baki (Adolph i Rosemary), nauštrb dubljeg biografskog seciranja bližih klasičnijim predstavnicima ovog žanra. Kroz dvadesetak godina filmske arhive – montirane u kompleksnom ključu i frenetičnog tempa, preklapajućih i umnažajućih vizualnih elemenata koje u isto vrijeme paralelno konstruiraju i dekonstruiraju sliku ispred gledatelja, uz kombinaciju živih i presaturiranih boja te pomno probrane glazbe koja kao ravnopravan sudionik sudjeluje u kreiranju ugođaja – pobliže upoznajemo autora čiji se odrastanje nikako ne može klasificirati idealnim: od shizofrenične i bipolarne majke koja će nebrojeno puta biti primljena u psihijatrijsku ustanovu, redateljevog boravka po udomiteljskim obiteljima gdje je trpio svakojaka zlostavljanja, do kompleksnog odnosa s bakom i djedom čija se (zlostavljačka) uloga nikad do kraja nije razjasnila; Renee i u filmu govori o zlostavljanju s njihove strane, no otac Adolph to dosta uvjerljivo pobija, pripisujući lažna sjećanja kćerkinim psihičkim problemima.
No, zaista je teško “Tarnation” sumirati u par kratkih, pa ako hoćete i u par dužih crtica. Caouettov film je multisenzorno iskustvo, vjerojatno najbolje posluženo unutar zidova kinodvorane; doduše, istu tvrdnju možemo izreći za veliku većinu filmova, pa da smo nešto pretjerano pametno poentirali, i nismo. Ali evo, druge, valjda pametnije – jedan od većih ciljeva američkog redatelja bio je filmski vizualizirati poremećaj depersonalizacije, s kojim se Caouette bori većinu života. Razloge i vremenski početak svojih zdravstvenih problema ove vrste, autor pripisuje djetinjstvu kada je sam uzastopce popušio dva džointa pošpricana PCP-om i formaldehidom. Poremećaj nije jednostavno prepričati, no ukratko – takve osobe imaju osjećaj kao da hodaju između sna i jave, outside looking in – gledaju svoje tijelo i(li) misli i osjećaje izvana. Staviti teško prepričljiv osjećaj unutar ipak dosta ograničenog filmskog medija nevjerojatno je zahtjevna zadaća, no neki ostali simbolički pokazatelji puno su kontekstualno jasniji za razumijevanje, poput obraćanja samome sebi u trećem licu, putem tekstovno-kontekstualnih natpisa na ekranu. Caouette se, recimo i to, svojoj majci obraća imenom, što pak pripisuje caretaker sindromu.
“Nisam razmišljao o pravima i dozvolama … Nisam razmišljao o posljedicama. Bio sam oslobođen. Nije bilo ničeg promišljenog u vezi s izradom ovog filma”, reći će kasnije Caouette, čiju će tehniku montiranja filmski kritičar Matthew Plouffe nazvati epileptičnom. Nešto manje od sat i pol vremena gledateljeva čula bit će bombardirana audiovizualnim podražajima, baziranima na isječcima iz dvadesetogodišnje snimane prošlosti svih faza mladog umjetnika; od starih fotografija, videovrpci, snimki sa Super 8-ice… Originalno snimanje, a dva desetljeća kasnije i montiranje materijala, svakako je bilo katarzično iskustvo za Caouettea, način suočavanja s traumama koje su u (pred)tinejdžersko vrijeme bile ispoljavane emuliranjem majkinog ponašanja. Primjerice, pri nevjerojatno zreloj glumačkoj, monološkoj improvizaciji žrtve silovanja (uključujući šminku i periku), kao “fantasy verzija njenog pakla”. Ni u jednom trenutku ne smije se smetnuti s uma da je mali, četverogodišnji Jontathan svjedočio majkinom silovanju od strane vozača koji ih je pokupio na cesti, nakon što je ova s dječakom bez prebijenog novčića pobjegla iz rodnog Houstona u Chicago.

Okolnosti posvemašnje nesigurnosti, prije svega uzrokovani dugogodišnjom terapijom elektrošokovima, klimavim obiteljskim odnosima te ranim rastankom od muža Stevea, koji pak nije ni znao za Reneeinu trudnoću s Jonathanom, razbuktale su njena psihička rastrojstva, ono što se danas službeno pripisuje shizofreniji i bipolarnom poremećaju. Odrastati, živjeti, udisati zrak ovakvog kućanstva, ma s koje god strane gledali, nije bilo jednostavno. Ni blizu.
I onda, je li “Tarnation” svojevrsna osveta napuštenog klinca nedostupnim roditeljima, baki i djedu koji su ga odgojili ili nedostupnom ocu (koji godinama i nije znao za njegovo postojanje)? Nipošto. Jonathan Caouette je unatoč mizernim okolnostima i vlastitim demonima, izrastao u zapravo poprilično izbalansiranu verziju dovoljno dobrog najboljeg sebe; okolnosti brige za psihički bolesnu majku, kasnije i sve dementnijeg djeda – ako ja neću, tko će – prisilili su ga na isto. Volio je svoje najbliže, bez izigravanja žrtve, što u takvim okolnostima često zna biti uobičajena špranca.
Tako je unatoč epileptičnoj montaži ranog djetinjstva-tinejdžerstva-ulaska u odraslu dob koja dinamikom i raznolikošću događaja nosi film, ipak najdomljivija posljednja trećina-četvrtina dokumentarca, koja nudi smirenije, najrecentnije opservacijske kadrove bliže Caouetteve obitelji. Ovdje američki redatelj – bez gorčine i zamjeranja, osjećaja jasno iskomuniciranih kroz dokumentarac – pokušava složiti mozaik razrušenog djetinjstva; najprije kroz rijetku komunikaciju s ocem (svi troje zajedno u kadru), zatim s dementnim djedom Adolphom (odbija priznati krivicu za (ne)postojeće zlostavljanje kćerke, uz umanjivanje njenog psihičkog stanja) te majkom koja na dnevnoj bazi klizi iz faze svojevrsnog delirija u ono lucidnosti. U najdužoj kadar-sceni filma, u trajanju od nekoliko minuta, Caouette snima majku dok pjeva pjesmu “Do the Pumpkin” (Rubešina šifra: “Grey Gardens”): Renee direktno gleda u kameru, drži malu bundevu te pleše i konstantno ponavlja naslovni refren, zabavljajući samu sebe i ne mareći za vanjski svijet. Smije se pritom grleno, iskreno, iz pleksusa, kao dijete koje otvara božićne darove. Tamo negdje, na ionako tankoj granici između ludosti i zdravog razuma, jedna još uvijek lijepa, ne čini se ni previše tužna žena, pleše na zvukove samo svoje pjesme…
“Izvan [okvira] discipline, budi nježan prema sebi. Ti si dijete svemira, ne manje od drveća i zvijezda. Imaš pravo biti ovdje”, poetično će završiti Caouette svoj film. Predivno.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.