Alex Gibney – punog imena Philip Alexander Gibney – svakako je jedan od najplodnijih dokumentarista današnjice. U svojoj dugogodišnjoj karijeri, ovaj je američki redatelj, producent i scenarist, režirao šezdesetak filmova, čak dvostruko više njih producirao. Kao i drugi radoholičarski kolega Ken Burns, od sredine 2000-ih ne prođe skoro godina bez Gibneyjeve redateljske recke, a nije rijetkost da u istoj godini izbaci i nekoliko dokumentaraca. Gibneyja zanima širok spektar tema, često zalazi i u biografski žanr (Becker, Hodorkovski, Sinatra, Jobs, James Brown, Lance Armstrong, Assange, Hunter S. Thompson…), bavi se raznim društvenim fenomenima, dok njegova dva najistaknutija dokumentarca “Enron: The Smartest Guys in the Room” (2005) i “Taxi to the Dark Side” (2007) prokazuju naličje američke korporativne kulture, odnosno tamošnjeg političkog vrha koji se vodio maksimom cilja koji opravdava sredstva u slučaju mučenja zatvorenika u Afganistanu i Iraku. Gibneyjevi filmovi uglavnom se baziraju na arhivi i talking headsima, ali ako je s te strane možda stilski tanak, sve itekako nadoknađuje supstancom, rudarskim istraživanjem svojih tema i općenito visokim produkcijskim standardima unutar svog žanra.
Od cijelog niza nagrada i priznanja, Gibney se vjerojatno najviše s ponosom sjeća razdoblja od 2006. do 2008. godine, kada je najprije s “Enronom” došao do oskarovske nominacije, a onda dvije godine kasnije napokon osvojio Zlatni kipić s “Taxi to the Dark Side”. Zamislite situaciju da ste u to vrijeme, nakon dvadesetak godina uspješne karijere, došli do svog kreativnog vrhunca, zaradili nominaciju za Oscara; sve je naizgled lijepo i idilično, neki drugi redatelj bi vjerojatno odmorio koju godinu na lovorikama, možda pripremao film neke lakše teme. Ne i Gibney, koji je inspiraciju za svoj oskarovski dokumentarac dobio čitajući članke Tima Goldena iz New York Timesa. U njima, pak, Golden razotkriva mračnu tajnu američkog zatvora Bagram, točnije mučenje i smrt mladog afganistanskog vozača taksija Dilawara. Kroz godine boravka Amerikanaca u Afganistanu, ovu je nekadašnju sovjetsku vojnu bazu punilo na tisuće afganistanskih zatvorenika optuženih za pomaganje talibanima ili aktivno sudjelovanje unutar njihovih vojnih jedinica.
Kako ćemo kasnije doznati – najveći broj ovih pojedinaca nevin je završio u zatvoru, jer su u razdoblju nakon 11. rujna trigger happy Amerikanci plaćali za informacije i uhićenje visokoprofilnih meta, što su obilato koristili lokalni Afganistanci i njihovi pomagači iz Pakistana. Rezultat svega bilo je pritvaranje golemog broja ljudi, pretežno zemljoradnika i običnih radnika poput Dilawara, od kojih je nemali broj preminuo unutar zatvora od posljedica mučenja, i to od strane neadekvatno educiranih, mladih američkih zatvorskih čuvara/vojnih policajaca.
Da bi se stvorio sveobuhvatniji kontekst nastanka samog filma i motivacije nastanka, važno se na trenutak vratiti u prošlost drugačijih vrijednosti, geopolitičkih poimanja te ako hoćete, i općenitog poimanja svijeta. Na izradu ovog dokumentarca jako je utjecao Frank Gibney – Alexov otac, inače poznati američki novinar i pisac (Time, Life), koji je u Drugom svjetskom ratu radio kao mornarički istraživač-ispitivač japanskih zarobljenika, naprije na Pearl Hearboru, zatim i na Okinawi. Frank je, doduše, htio pristupiti marincima, ali mu je vid bio toliko loš da je na kraju završio u inteligenciji. No tadašnje ispitivačke metode drastično su se razlikovale od onih u Bagramu ili kasnije, u još notornijem Abu Ghraibu; informacije su se dobivale kroz znatno humaniji, educiraniji pristup, bez pomisli na moderne taktike mučenja upotrebljavanima u Afganistanu i Iraku. Redateljev otac usto je morao naučiti japanski, kako bi se što više približio dojučerašnjim neprijateljima iz suprotnog rova. Godinama kasnije, u Tokiju je popio sake s nekim od bivših zatvorenika. Iz današnje perspektive – nezamislivo. “Bio je stvarno bijesan kad je otkrio da se neke od tih stvari događaju danas. Zato mi je film postao vrlo važan”, rekao je Alex.
Gibneyjev otac i post 9/11 gaženje najosnovnijih ljudskih prava i vrijednosti od strane Busheve administracije, potpalilo je vatru u američkom redatelju. Najteže je u početku (ali zapravo logično, kao i svakom projektu) bilo dobiti povjerenje čuvara, ispitivača i državnih službenika. Ekipa kasnije nije smjela u Bagram, a u Guantanamo su se prošvercali kao dio novinarsko-turističke grupe, pa u filmu mooreovski sarkastično gledamo zatvorske turističke vodiče kako pred okupljenima peglaju imidž tvrdnjama o iznimnim uvjetima za zatvorenike, uključujući dobru hranu, ping-pong stolove i ostale PR gluposti; naravno, upriličenih nakon temeljito dokumentiranih događaja u iračkom Abu Ghraibu, odnosno mučenja i ponižavanja zatvorenika. Gibneyju, dakako, nije bio dopušten ulazak u prave zatvorske sektore i pristup zatvorenicima, od kojih su neki štrajkali glađu. Sve je ovo, bez brige, efektno apostrofirao u “Taxiju”.
Bagram, Abu Ghraib, Guantanamo Bay… Svi su oni pratili isti ili jako sličan uzorak izvlačenja informacija od zatvorenika, protivan Ženevskoj konvenciji, ali i svim mogućim konvencijama o ljudskim pravima. Metode mučenja opisane u filmu nevjerojatno su brutalne: s jedne strane tu je stara CIA-ina tehnika Dr. Donalda O. Hebba – u dokumentarcu tvrdi kako nije znao da će ista biti korištena u ovakve brutalne svrhe – koja uključuje senzornu deprivaciju i posljedično izazivanje psihoze unutar 48 sati. S druge strane je klasična deprivacija sna, ali uz dodatak posebno ciljanog kulturološkog ponižavanja uglavnom muslimanskih zatvorenika, koji su morali nositi žensko rublje, slušati verbalna zlostavljanja ženskih ispitivačica uz najbrutalnija vrijeđanja najbliže rodbine, svlačenje do gola itd. Zatvorenici su u pauzama bili privezani za strop, raširenih ruku i nogu, uz neizbježna fizička premlaćivanja, od čijih je posljedica umro i uvjetno rečeno glavni Gibneyjev protagonist, mladi taksist Dilawar.
“Taxi to the Dark Side” film je strahovito nabijen informacijama, imenima, geopolitičkim markerima i referencama; toliko da će i opreznijem i načitanijem gledatelju u početku jednostavno biti – previše, sve dok ne prođe aklimatizacijski period upoznavanja s glavnim sugovornicima, lokacijama, promjenom/ponovnim pojavljivanjem uvijek istog studijskog setupa ispred kojeg se pojavljuju kasnije osuđeni vojnici Willie Brand, Anthony Morden, Damien Corsetti i Glendale Walls. Gibney je s vremenom, govori, počeo gajiti suosjećanje prema tadašnjim ipak klincima, koji su praktički bez dana staža u obavještajnom miljeu, od svojih nadređenih dobili zeleno svjetlo izvlačiti informacije, na koji god (ne)dopušteni mogući način. Dakako, teško je na duže staze gajiti slične emocije, dok se na ekranu vrte fotografije golih, poniženih, fizički zlostavljanih, pa i mrtvih zatvorenika.
No, kako Gibneyjev film ispravno poentira, ključne krivce opisanih događaja koji su (nakratko) potresli svijet, treba gledati prije svega u redovima američke administracije koja je legitimizirala neljudske metode ispitivanja, iskoristivši post 9/11 shizofreniju i gorivo osvetničke energije Amerikanaca; kasnije nepobitne dokaze opravdavši tvrdnjom o “nekoliko pokvarenih jabuka”, odnosno poricanjem odgovornosti i uopće izostankom saznanja o upitnim metodama ispitivanja, točnije – mučenjima. No, danas se zna, kao i prije petnaestak-dvadeset godina, da su glavni krivci tadašnji predsjednik George W. Bush, John Yoo – bivši dužnosnik Ministarstva pravosuđa i glavni arhitekt legalno-lingvističkih akrobacija kojom se redefinira pojam mučenja (čitaj: isto se može liberalno tumačiti, nauštrb sigurnosti i života zatvorenika), ministar obrane Donald Rumsfeld te državni odvjetnik Alberto Gonzales.
Gibney vješto kontrastira arhivske snimke pranja ruku navedenih pojedinaca, sa stvarnim priznanjima vojnika na terenu te posljedicama promašenih politika na one najnezaštićenije, afganistansku sirotinju poput Dilawara, kojem se ponovno vraćamo na samom kraju filma. “Od njegove smrti, čaj ni hrana mi nemaju okusa. Ne mogu ništa okusiti”, reći će Dilawarov brat. Prvog dana mjeseca lipnja 2002. godine Dilawar će u svom taksiju povesti trojicu putnika. Na tom putu će ih presresti jedna od afganistanskih vojnih skupina te ih odvesti u Bagram pod izmišljenom sumnjom da su sudjelovali u napadu na američku bazu. Od ukupnog broja zatvorenika, čak 93 posto njih u zatvor će sprovesti Afganistanci i Pakistanci željni novčanih nagrada za uhićenje važnih, visokoprioritetnih meta. Dilawar se – kao i mnogi prije i poslije njega – nikad neće vratiti kući, ostavivši iza sebe suprugu i malo dijete. Kaznu su u konačnici platili samo nižerangirani vojnici, niti jedan časnik ili državni dužnosnik, koje je George W. Bush – uključujući i sebe – prigodno zaštitio, amnestiravši ih za sve zločine protiv ljudskih prava.
Svi tekstovi četvrte sezone “Klasika svjetske dokumentaristike”:
1. “Burden of Dreams” – Film važniji od života
2. “Hearts of Darkness: A Filmmaker’s Apocalypse” – “Kako ću odustati od sebe?”
3. “Tarnation” – Imaš pravo biti ovdje
4. “Born Into Brothels: Calcutta’s Red Light Kids” – Lanci i crvene svjetljike
5. “Taxi to the Dark Side” – O ljudskim pravima na američki način
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
