PočetnaOsvrti20. Liburnia Film Festival, dan četvrti: Solidarnost nije utopija

20. Liburnia Film Festival, dan četvrti: Solidarnost nije utopija

-

Iz Opatije za Dokumentarni.net: Iva Rosandić

Nakon dinamična četiri dana približavano se kraju 20. Liburnia Film Festivala (24. – 28.8.). Jučerašnji je dan obilježio važan diskurzivni program koji se makar posredno dotiče radne situacije svih festivalskih učesnika, a u dva smo posebna bloka pogledali posljednje filmove ovogodišnje natjecateljske konkurencije.

Program ja zatvorila Vlasta Delimar dokumentarcem “Diptih: Iz ljubavi u ljubav” (Studio Render, 2022.), izlažući verbalno i slikom život premrežen umjetničkim radom, a u kojem je odvajati privatno od javnog, umjetničko od osobnog izlišno. Bila je to svojevrsna kulminacija bavljenja temama koje je već načela Sara Alavanić u “Laku noć, oprosti” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2021.), a donekle pokrenula Lucija Brkić. Sara Alavanić nemirnom kamerom dočarava psihičku rastresenost autorice dok hvata spone funkcionalnih odnosa s bliskim osobama. S druge stane, Lucija Brkić u “Jel’ kužiš sad?” (Blank, 2022.) secira psihičko uznemiravanja, odražavajući dio po dio njegove manifestacije na tijelo.

Bitan uvid u način rada sa slijepim i slabovidnim osobama, kao i doživljaj na koji su orijentirani, donosi “Topografija razdiobe” (Greta Creative Network, 2022.) Bojana Gagića, dok se “Novo kino Buje” (Antitalent / Videoest / HRT; 2021.) Alessija Bozzera na filmsku povijest poziva referirajući se na Cinema Paradiso, a sam moment kina kao mjesta susreta i prevladavanja razlika kontrastira političkim promjenama koje su unutar stoljeća zahvatile gradić Buje.

Mia Martinović u “Sakupljačima” (Kinoklub Zagreb, 2021.) je ostvarila markerovski prožet esej na razmeđu međusobno zamjenjive fikcije i fakcije. Film je to na tragu eksperimenta koji formalno korespondira s “Tvornicom filmova” (Silvestar Kolbas audiovizualna djelatnost, 2022.) Silvestra Kolbasa. Kolbas devastiranu tvornicu Fotokemika doslovno evocira u mediju filma, a serijom fotografija dočarava njihovu ukotvljenost u okvir, koji samo iluzija filma može razbiti.

A da su radnici-radnici, radilo se o tvornici ili filmu, a rad-rad, početna je premisa tribine održane u Villi Antonio, “Fair pay i radni uvjeti u kulturi”, na kojoj su sudjelovale Ana Kutleša, predstavnica platforme “Za K.R.U.H.” (platforma za radne uvjete koja okuplja: BLOK, CDU, OOUR, Skribonauti, Atelijeri Žitnjak); Ivana Vuković, predstavnica SPID-a – Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela; i Srđan Kovačević, redatelj “Tvornica radnicima” (Fade In, 2021.), uz moderaciju Lele Vujanić. Možda i temeljnu temu radnih prava u nedefiniranim uvjetima rada sektora kulture, sudionici su otvorili kratkim uvodom u okvir unutar kojeg djeluju, prirodno orijentirani jedni na druge, a takva je vrsta suradnje potencijalni prototip za daljnja udruživanja.

“ZA K.R.U.H.” je inicijativa nastala kao direktna reakcija na rezultate natječaja za javne potrebe u kulturi Zagreba, a koji je nastavio tendenciju postepenog smanjivanja sredstava, premetnuvši se u organizirani otpor neodrživom stanju. SPID je pak protuteža tradicionalnim strukovnim udrugama, najčešće bez konkretnih poteza prema zaštiti dostojanstva i osiguranju osnovnih uvjeta rada članova. Kao prvi korak u osvješćivanju danas gotovo zaboravljenih prava, a čija je implementacija potpuno istisnuta iz javne rasprave, pokazala se potreba za sastavljanjem “Kodeksa prakse: Za pošteno plaćeni rad u kulturi”. Polazeći od naizgled samorazumljivih pretpostavki, Kodeks definira tretman rada i prava koja iz njega proizlaze, popisujući načine samozaštite radnika. Možda i najvažniji uvidi proizašli iz tribine jesu ukazivanje na potrebu brisanja nasilno uspostavljenih granica institucionalnog od vaninstitucionalnog, jer jedino umrežavanjem i preuzimanjem dobrih praksi može nastati prostor produktivnog djelovanja. Također, solidarizacija s radnicima izvan samog sektora, ključna je za ostvarivanje široke platforme organiziranog otpora i borbe.

Srđan Kovačević naglasak vraća na sindikalno djelovanje, a iskustvo radnika u ITAS-u u formi zadrugarstva samo je jedno od potencijalnih načina udruživanja. Sve opstrukcije sustava nad pokušajem uspostave drugačijih struktura upravljanja pokazuju pomno i Tvornice radnicima. Kovačević će danas održati case study filma, problematizirajući dalje temu prema nadvladavanju nametnutog stava solidarnosti kao utopije.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije