Zamah dokumentaristike na regionalnom nivou i vidljivost pojedinih ostvarenja već godinama nisu kuriozitet. Osim umreživanja na koproducentskom, odnosno suradničkom planu, svaka pojedina kinematografija periodično iznjedri dokumentarni film zapaženog međunarodnog odjeka, bila to makedonska “Medena zemlja” (2019), srpska “Dubina dva” (2016) ili pak hrvatski hibrid “Dnevnik Diane Budisavljević” (2019). I dok je prije artikuliranih strukturalnih problema HAVC predstavljao svojevrsni model uspješne institucionalne potpore razvoju lokalne kinematografije, posebno u odnosu na susjedna društva, kao što su filmaši svojevremeno upozoravali, recentna regionalna dokumentarna produkcija svjedoči da političke i društvene opstrukcije ne mogu zaustaviti njihovo kritičko i autorsko propitivanje. Barem ako je suditi po selekciji ovogodišnjeg, 19. Human Rights Film Festivala (5. – 12.12.), a čiju su polovinu dokumentarnog programa činili upravo filmovi regionalnih autora i kinematografija (uglavnom srpskih), samim time nama bliskih tema i odnosa.
Normalizacijom društava nekad zajedničke države postao je uočljiv paradoks istovremene suradnje kao logične posljedice izostanka jezičnih ili kulturnih barijera, ali i srednjostrujaškog otpora izraženog kroz priklanjanje Zapadu, još više naglašavajući provincijalizam kojem se teži umaknuti. No, unatoč izvanfilmskim, često kontaminiranim relacijama, regionalna dokumentaristika interferira na različitim planovima, dok je striktno povlačenje granica neproduktivno i manje važno za razumijevanje konačnih ostvarenja. Filmovi ovogodišnjeg dokumentarnog programa HRFF-a preklapaju se dijelom stilski i tematski, a jedinstven autorski pristup rezultat je programske politike, koja jednako inzistira na društvenoj i estetskoj relevantnosti. Činjenica da filmovi gotovo redom evociraju prošlost upućuje nas na nikad nadvladane i duboko određujuće kolektivne traume, dok se naknadno nadaju pitanja dometa i recepcije suvremene kulturne produkcije. Ukratko, iako većina prikazanih filmova tendira duboko u kolektivnu svijest društava ovih prostora, ipak će neumoljivom konzumerističkom logikom i njome uvjetovanim većinskim ukusom ostati izvan glavnih tokova. Na tom tragu treba primijetiti da u našim festivalskim uvjetima HRFF zauzima središnje mjesto inzistirajući na pomacima, kako programa, tako i pristupa publici, omogućivši apsolutnu dostupnost filmova, ali i niz popratnih događanja aktualne problematike, koja podcrtavaju ljudskopravaški segment.
Ovogodišnji je Festival otvoren filmom “Muzej revolucije” (Restart / Uzrok / Nutprodukce / HRT / Al Jazeera Documentary Channel / GEO Television; 2021. | ★★★★ i 1/2) Srđana Keče, međunarodno zapaženim još u nastajanju i između ostaloga financijski podržanim od strane Sundance Instituta. Uz hrvatski Restart kao koproducenta, možemo govoriti o gore spomenutim recipročnim odnosima realiziranim kroz projekt relevantan za obje kulturne sredine. Sam se film poigrava očekivanjima gledatelja, a zbog podmetanja na prvi pogled oprečne slike od one sugerirane naslovom, ostavlja nas nesigurnima radi li se tek o ne baš suptilnom simbolizmu. Međutim, intelektualnom prenapregnutošću nećemo prosperirati, a kao rješenje se nameću dvije priče, koje se možda razvijaju paralelno, ali se tek ovlaš dodiruju. S jedne se strane radi o opservacijskom prikazu transgeneracijskog prijateljstva protagonistica Romkinja u neprekidnoj borbi za puki opstanak, a s druge o rasplinuću urbanističke kohezije kroz sustavno uništavanje i neplansku gradnju. No već je i supozicioniranje dva različita narativa signal redateljeva angažmana, a sugestivni kadrovi i naglašena jasnoća izraza protagonistica omogućavaju emocionalno uživljavanje.
“Muzej revolucije” se naslovom i okvirom priče referira na prošlost, ali joj ne daje konkretan sadržaj. Keča film otvara arhivskim snimkama entuzijastične izgradnje novog društva, da bi ih smijenio kadrovima sumorne današnjice. Evokacija prošlog sistema i društvene organizacije tu staje, iako neprekidno djeluje kao podtekst i labavi okvir za eventualnu rekonstrukciju njegovih odjeka. Muzej revolucije je nikad dovršen projekt arhitekta Vjenceslava Richtera, a čija je srž nekonvencionalni prikaz “istine o nama”. Tko smo mi, a još više čija je to istina ostaje otvoreno; ako je socijalističko društvo samopotvrdu pronalazilo u samom procesu bavljenja sobom, možda je istinski odraz našeg vremena slika obespravljenih, neokrznutih transformacijama tog istog društva. Uništeni ideali, devastacija fizičkog okruženja upisuju se u našu svakodnevicu, dok se status onih na marini suštinski ne mijenja.
Sjećanje konstituirano okružjem, koje postaje neodvojivo od fizičkog prostora, ali i njegov teret, materijalizira Marko Grba Singh u “Rampartu” (2021. | ★★★ i 1/2), teško prevodivom izrazu, obrambenom bedemu koji sugerira težinu, masivnost i nepristupačnost. Rampart je u filmu brana od navale sjećanja, ali i sjećanje samo, najavljeno već i u opetovanom snu istovremenog bijega i njegove nemogućnosti. Taj san čini razumljivi emocionalni okvir reminiscencija na djetinjstvo u doba bombardiranja s kraja devedesetih. Grba Singh se odlučuje za jednostavan postupak montiranja obiteljskih snimaka, koje opuštenošću oponiraju društvenoj psihozi, preobrazivši izvanredno stanje u normalnost, što je karakteristika gotovo čitavog desetljeća. Prazni zidovi reflektiraju sjećanja, a redatelj ih pretapanjem izravno umeće u kostur novog filma.
Izostanak komentara stvara kombinaciju meditativnosti i neočekivane nostalgije, ne bismo li se domislili da je riječ o formativnom razdoblju čitavih, trenutno aktivnih generacija. Prošlost upisana u organsku i anorgansku materiju, determinirajuća i transgeneracijski sveprisutna, okosnica je filma Marte Popivode, “Pejzaži otpora” (2021. | ★★★★), pomalo lanzmanovske poetike u potresnom, ali samosvjesnom svjedočanstvu. No za razliku od Lanzmannova katkad problematičnog tretmana protagonista, Popivoda i koscenaristica Ana Vujanović, junakinji Sonji dopuštaju neometano prisjećanje iskustva rata, otpora i koncentracijskog logora, upotpunjavajući naraciju kadrovima autentičnih lokacija. Ipak, protagonistici ne pristupaju isključivo iz te vizure, već joj omogućavaju ravnopravno sudjelovanje kroz razgovor ili snimke kućne atmosfere u kojoj boravi. Na taj je način film neprekidno na ivici intimnog i društvenog, pri čemu se redateljica ne libi povlačiti paralele prema suvremenosti i značenju aktivističkog angažmana. Ipak, neke se poveznice doimaju nasilnima jer je unatoč sličnostima koje pronalazimo u začecima fašističkih pokreta i trenutnom povijesnom trenutku (a koje su prisutne čitavo stoljeće), političko-društveni okvir bitno različit. I čak ako je transformacija fašistoidnih tendencija time i opasnija, ipak je teško poistovjetiti pokret otpora u Drugom ratu s kulturno i društvenom privilegiranom pozicijom pozivanja na otpor danas.
Neočekivan spoj osobne i kolektivne povijesti jest film bh. koprodukcije, redatelja Stefana Pavlovića, “U potrazi za konjima” (2021. | ★★★★ i 1/2). Činu snimanja pridaju se gotovo katarzična svojstva za nadvladavanje stečenih trauma. Pritom se oba usamljenika, protagonist i redatelj, suočavaju s vlastitim ograničenjima, prenoseći na gledatelja moć sporazumijevanja svedenu na gestu, suptilan izraz ili samo tijelo filma. Pavlović je involviran posredno, a zbog preseljenja dovoljno izmaknut od ratnih događanja da bi bio u mogućnosti realizirati autentičan prikaz posljedica posvemašnje destrukcije po individuu. Nedovoljno poznavanje jezika navodi ga na pronalaženje alternativnih oblika izraza, koji ponekad imaju veću snagu nego li riječi.
Najrazigraniji film regionalnih autora jest onaj srpskog kolektiva Škart, “Duga resa” (2021. | ★★★ i 1/2), a koji nepretenciozno, gotovo asocijativno izvodi priču iz rese. Resa, koja je prisutna u svakodnevnim stvarima, koju ne primjećujemo, a o kojoj još manje kontempliramo. Ipak, čini se neodvojivim dijelom naših egzistencija, negdje između konvencije i neuroze, ako ih uopće tretiramo kao različite. Škart manifestira da slučajno odabrana banalnost može skrivati neočekivani kreativni potencijal, dok joj se skokovito mijenja značenje. Iz neočekivane se pojedinosti može razviti ozbiljna problematizacija. Škart resu transponira u početak i kraj modernizacije pripadajućeg društva, a čija je ilustracija baš grad Duga Resa, grad propale industrije i osiromašenog stanovništva. Iz sveprisutnog detalja razvija se prototipska priča tranzicije, također sveprisutna i normalizirana. Autorski projekt u pozadini pak efektno ilustrira značajku filma kao intencionalno kolektivne umjetnosti. U umjetničkom djelovanju Škart nije primarno orijentiran na film, već ga po potrebi pretvara u nadopunjavajuće sredstvo izraza.
Potpuno individualistički u pristupu temi i njenoj realizaciji nastupio je Damir Radić u “Prozorima” (Blank / Samostalna produkcija; 2021. | ★★★), oslonivši se na voajeristički aspekt prisutan u svakom zadiranju u tuđu stvarnost. Izolirajući nelagodu kao neodvojivu od čina promatranja, gledatelja pretvara u suučesnika. Film je to eksperimentalnog prosedea, koji suštinsku nedogađajnost snimaka slučajnih prolaznika pretvara u vizualnu poeziju trivijalnog. Iako u odnosu na ostatak prikazanih filmova iskače suštinskom jednostavnošću i poentiranjem ideje o filmičnosti svakodnevnog, ipak ne donosi izražen pomak u autorskom smjeru.
Sagledamo li tematski dokumentarne filmove regionalnih produkcija ovogodišnjeg Human Rights Film Festivala, možemo donijeti zaključak kao da neprestano balansiraju između nostalgičnih odbljesaka socijalističkog društva, što se zasigurno pruža kao poticajna alternativa svima koji smo odrasli pod neumoljivim kapitalističkim principima, a da drugu paradigmu nismo ni zaživjeli. Iako kolektivne traume određuju ovdašnja društva, u aktualnom povijesnom trenutku svjedočimo urušavanju postignutih konsenzusa, dok ono donedavno samorazumljivo prestaje biti takvo pred naletima rastućih nacionalizama. Ostaje otvoreno do koje su granice pojedine teme inherentne autorima, koliko ih obvezuje osobna odgovornost, a koliko se populariziraju u specifičnim kulturnim krugovima. Na prvi je pogled moguće uočiti podudarne stilske i tematske tendencije regionalnih autora, što je zasigurno rezultat produbljivanja interakcija. U budućnosti će zasigurno biti nužno utvrditi formira li se zajednički vrijednosno osmišljeni prostor stvaralaštva, koji nužno podrazumijeva bliske stilske karakteristike ili su lokalne razlike preizražene da bi došlo do značajnijih podudarnosti. Tom se problematikom, kao što iz intervjua proizlazi zaokuplja i direktor i selektor HRFF-a, Petar Milat. Ipak, ono što logičnim čini buduće suradnje na filmskom i teorijskom planu jest jezična bliskost, iskustvo dijeljene povijesti, i na kraju, ne i manje važno, činjenica da je izbor u tom smjeru svjesno političan. Kreativne se razmjene događaju mnogo češće no što se to u ovdašnjim medijima naglašava, a pozicija kulturne i društvene periferije tu usmjerenost još više podržava, potičući implementaciju suvremenih estetskih tendencija ili diskusija.
