Iako je pandemija koronavirusa nažalost daleko od svojeg kraja, može se reći da se festivalska industrija, kako ona svjetska tako i domaća, polako vraća u kinodvorane i stare uvjete rada. No, kako nam je rekao direktor i glavni selektor Human Rights Film Festivala Petar Milat, festivalska i filmska industrija daleko su od povratka na staro. Ipak, organizatori, pod vodstvom tima iz Multimedijalnog centra MAMA i Udruženje za razvoj kulture URK, uspjeli su organizirati i dovesti na velika platna neke od najiščekivanijih domaćih, regionalnih i svjetskih dokumentarnih naslova. Tako ćemo u Zagrebu od 5. do 12. prosinca u kinu Tuškanac te u Kinoteci imati priliku posjetiti još jedan filmski festival uživo, u kinodvoranama, što će, vjerujemo svima, biti neopisivo zadovoljstvo. Kako bi obilježili devetnaesto izdanje jednog od najvećih i najbitnijih filmskih festivala u Hrvatskoj, saznali smo što možemo pogledati od sljedećeg tjedna na HRFF-u te kako se s pandemijom nose organizatori festivala, ali i kakvo je stanje na regionalnoj dokumentarnoj sceni.
Kao i svake godine, na ovogodišnjem HRFF-u možemo očekivati nekoliko diskurzivnih programa organiziranih u partnerstvu s brojnim organizacijama civilnog društva. Rode će održati predavanje o tome kako porođajno iskustvo određuje početak roditeljstva, Documenta organizirati predavanje Darka Fischera uz projekciju filma Sergeja Loznice, dok će Solidarna i Kuća ljudskih prava održati predavanja o privatnosti i ljudskim pravima na internetu i o načinu nošenja s krizama poučeni brojnim primjerima iz prošlosti. Diskurzivni programi održavat će se u Kinoteci, u prostoru KIC-a ili u Močvari. Detaljniji program, opis filmova i diskurzivnih programa kao i raspored projekcija možete pronaći na službenim stranicama festivala.
Možete li ukratko predstaviti dokumentarnu selekciju ovogodišnjeg HRFF-a?
“Na 19. Human Rights Film Festivalu prikazat ćemo ukupno trinaest dokumentarnih naslova. S jedne strane, tu su naslovi koji su obilježili proteklu godinu kao što je ‘Gospodin Bachmann i njegov razred’ redateljice Marije Speth ili film Sergeja Loznice – prikazan na Cannes Film Festivalu – ‘Babin Jar. Kontekst’. Među značajne naslove ubrojio bih svakako i projekciju filma ‘Povratak u Reims’ Jeana Gabriela Périota. S jedne strane, ove godine nam je fokus bio da hrvatskoj publici prikažemo najvažnije ili najistaknutije autorske glasove kao i već etablirane autorske glasove dokumentarnog filma. S druge strane imamo i čitav niz mladih autora koje pratimo i po drugi ili treći put prikazujemo na našem festivalu, kao primjerice Shenzgze Zhu ‘Rijeka koja teče, vijuga, briše, nadomješta’, a to je svakako film važan i za poetiku HRFF-a. Treći segment je i iznimno važna regionalna selekcija dokumentaraca. Stoga mi se čini da smo, iako ne s prevelikim brojem naslova – ukupno trinaest, uspjeli prezentirati po nama najmarkantnije u prošlogodišnjoj produkciji. Budući da ponovno govorimo o festivalu u kontekstu pandemije, žao nam je da se ona produžila jer smo neke naslove, na koje smo računali da ih možemo prikazati ove godine, ipak nismo uspjeli uvrstiti zbog raznovrsnih poteškoća.”
Koje su neke od tema u fokusu ovogodišnjih dokumentarnih naslova?
“Tema koja se privlači kroz veliki dio ovogodišnjih naslova je, mogli bismo reći, suočavanje s prošlošću, meditacije, kontemplacije o prošlosti, u svakom slučaju pokušaji da se na prošlost gleda s drugim očima i s drugim instrumentarijem. U sastavljanju festivalske selekcije nije nužno da svake godine imamo neku zajedničku temu ili crvenu nit koja se provlači kroz naslove koje prikazujemo. No, eto, desilo se, i ta tema konfrontacije s prošlosti se provlači u velikom broju naslova, na različite načine. Primjerice, tu su filmovi Sergeja Loznice: ‘Babin Jar’ o zločinima nacista u Drugom svjetskom ratu i ‘Gospodin Landsbergis’ o raspadu Sovjetskog saveza i borbi za litvansku nezavisnost. Ta dva filma u tom su smislu apsolutno historijska. Isto tako, prikazujemo filmove koji se na drugi način bave emancipacijom prošlosti, poput ‘Pejsaža otpora’ Marte Popivode ili ‘Povratka u Reims’ Jeana Gabriela Périota. Ti filmovi se prošlosti približavaju s vrlo jasnim i istančanim ideološkim interesom. No, prikazujemo i osobnije filmove, koji se ostacima prošlosti u sadašnjosti obraćaju na intimniji način. Tu prije svega moram istaknuti dva filma – ‘U potrazi za konjima’ Stefana Pavlovića, jedan neizmjerno važan debitantski film o mogućnostima komunikacije o ratu i o posljedicama rata; te ‘Rampart’ Marka Grbe Singha koji je također intimistički povratak u ne tako daleku prošlost i njene posljedice po odrastanje. Iako možemo reći da autorice i autori potječu iz različitih poetičkih kao i ideoloških rakursa, ono što ih spaja – a to i mi kao festival volimo promovirati – je kino na drugi pogled i njihovo suočavanje s prošlosti i s posljedicama, ali uvijek iz drugog pogleda, nikada na prvu loptu.”
Ove godine bit će prikazano puno filmova iz regionalne kinematografije. Koji je zajednički nazivnik ovih odabranih dokumentarnih filmova i zašto su relevantni za 19. HRFF?
“Već neko vrijeme planiramo napraviti i zaseban segment u kojem ćemo prikazati takozvani novi postjugoslavenski film. 2019. i 2020.godine to nam nije pošlo za rukom, no ove godine, samo među dokumentarnim naslovima imamo čak sedam naslova autora iz regije – Hrvatske, Bosne, Srbije… Ono što nam je tu važno i na što smo ponosni kao organizatori, jest da autore ne doživljavamo, i da oni nas kao festival ne doživljavaju samo kao mjesto promocije njihovih filmova, već da se HRFF predstavlja kao mjesto dijaloga s publikom ali i mjesto prijateljstva. I to je ono što je, barem jednom od organizatora HRFF-a, Multimedijalnom institutu MAMA, jako bitno. Također, budući da je MAMA objavila impozantan broj teorijskih naslova o filmu i pokretnoj slici u protekloj godini, mnogi autori nas doživljavaju i kao mjesto susreta, partnerstva i suradnje na ovom filmsko-festivalskom nivou.”
Koji će film otvoriti festival i zašto je baš on odabran?
“Ove godine festival otvaramo s ‘Muzejom revolucije’ Srđana Keče, koji, po mojem mišljenju, spada među najbolje filmove – ne samo dokumentarce – snimljene na našim prostorima u posljednjih nekoliko godina. Prije tjedan dana imao je premijeru na IDFA-i i siguran sam da će i ovdje izazvati nevjerojatne reakcije. Ako sve prođe po planu, projekcija na HRFF-u bit će tek drugi festivalski nastup ovog filma koji se, po mnogočemu, može uvrstiti u najbolja ostvarenja novog jugoslavenskog filma ili postjugoslavenskog filma. Film s kojim smo 2019. godine otvorili HRFF, makedonski ‘Zemlja meda’, dijeli mnoge sličnosti s Kečinim dokumentarcem. Tako da me zanima kakve će reakcije publike biti na ovaj, po meni kao selektoru i direktoru HRFF-a, remek-djelu s kojim smo odlučili otvoriti ovogodišnji festival još tijekom davnih razgovora s redateljem i producenticom Vanjom Jambrović iz Restarta.”
Ovo je već druga godina u kojoj organizirate HRFF u specifičnim i neizvjesnim uvjetima. Koji su neki najveći izazovi s kojima ste se suočili ove godine, ima li nekih pomaka u međunarodnim festivalskim produkcijama?
“Što se tiče pandemije i njezinog utjecaja na organizaciju ovogodišnjeg festivala, bilo je veliko pitanje mogućnosti održavanja festivala uživo, pogotovo s obzirom da smo prošle godine festival održali isključivo online. No, odlučili smo se ove godine u potpunosti vratiti u kina bez online komponente, s time da smo festival odlučili održati samo u Zagrebu. To će se, nadamo se, promijeniti u sljedećim izdanjima i barem vratiti u Rijeku gdje se HRFF posljednjih deset godina neprekidno održavao. Uz održavanje festivala isključivo u Zagrebu, jedna od velikih logističkih odluka bilo je održavanje festivala u reduciranom kapacitetu sjedala, kao i organizacija repriznih projekcija za one filmove za koje procijenimo da će privući najveći broj posjetitelja. Tako će svatko dobiti mogućnost ulaska u kinodvoranu i uživanja u filmovima. Isto tako, veliko pitanje bio je problem dostupnosti pojedinih naslova zbog još uvijek velike zakrčenosti filmova. Mnogi filmovi nisu još došli na red za prikazivanje na pojedinim festivalima zbog čestih odgađanja. Tako ćemo za prikazivanje nekih dokumentarnih i igranih naslova morati pričekati sljedeću godinu. Treća prepreka u pozadini nakon dvije godine, nije samo virološka i medicinska kriza, već i kriza organizacije te produkcije umjetničkih događanja. Svjesni smo da je naš sektor postao ne sekundaran nego tercijaran, što naravno razumijemo, ali to nosi i neke određene teškoće.”