Područje bivše Jugoslavije, osim terminoloških nesuglasica oko neideologiziranog naziva tog prostora danas, dijeli niz istovjetnih historijsko-društvenih faktora koji determiniraju filmsku scenu općenito, a dokumentaristiku posebno. Budući da su kinematografije svih sastavnica bivše države višestruko određene promjenama političkog okvira, a u samostalnom su razvoju prošle faze od više ili manje opresivnih režima devedesetih pa do simboličkog otvaranja dvijetisućitih, njihov paralelan razvoj možemo uspoređivati do danas. Pritom su točku diferencijacije činile lokalne posebnosti i stupanj institucionalne podrške. Orijentiramo li se na dvije najveće (barem kad je nacionalno određenje razlikovni moment) kinematografije, srpsku i hrvatsku, već je prema stupnju vidljivosti u javnosti moguće uočiti da je hrvatska dokumentaristika svojevrsni zamah doživjela prije nekoliko godina. Naziv panela održanog na ovogodišnjem ZagrebDoxu“Uzlet srpskog dokumentarizma: Suradnja, splet povoljnih okolnosti ili…?”, sugerira da srpska dokumentaristika svojevrsnu renesansu doživljava upravo danas. Navedenu tezu prigodno ilustrira već i činjenica da je film “Druga strana svega” (2017) Mile Turajlić uz dosad na ovim prostorima nezabilježenu glavnu IDFA-inu nagradu u dugometražnoj konkurenciji, nedavno u Zagrebu osvojio i Veliki pečat u regionalnoj konkurenciji.

Posljednjih su nekoliko godina dokumentarci srpskih autora na festivalskoj sceni doživljavali uspjehe, a samo je prošle godine u Zagrebu Ognjen Glavonić osvojio Veliki i Mali pečat za “Dubinu dva” (2016) koja je, primjerice, svoju svjetsku premijeru doživjela na uglednom Berlinaleu. Estetski razrađeni i tematski relevantni, srpski dokumentarni filmovi ostvaruju zahtjev za prenošenjem lokalnog u globalni kontekst, što je u razgovoru nekoliko puta označeno kao mogući razlog povoljnog tretmana srpskog filma na svjetskoj sceni.

U sklopu ZagebDoxa, pod vodstvom moderatora panela Roberta Tomića Zubera, imali smo priliku čuti iskustva, od osobnih preferencija pa do funkcioniranja sustava, nekolicine uspješnih srpskih redatelja i redateljica, Mile Turajlić, Borisa Mitića, Ognjena Glavonića, Bobana Jevtića – ravnatelja Filmskog centra Srbije te producentice Jovane Nikolić. Naglasak je pritom postavljen na one momente koji su omogućili uspostavljanje čvršćeg institucionalnog okvira, kao direktne podrške razvoju dokumentarne scene.

Foto: Hrvoje Krstičević

Situacija koja je omogućila postepene promjene u tretmanu srpskog filma uopće i oblikovanju svijesti o nužnosti sustavne potpore svim segmentima kinematografije, slična je onoj kojoj smo svjedočili u Hrvatskoj. Sudionici panela redom će naglasiti HAVC kao uspješnu praksu, koja se godinama nastoji implementirati u zemlje regije. Rekonstruiranje Filmskog centra Srbije bilo je ključno da bi se pojedine sastavnice kinematografije uopće mogle razmatrati. Konkretno, nakon godina senzibilizacije javnosti i posredstvom festivala stvorenom interesu publike, u fokus je dospjela marginalizirana dokumentaristička scena. S ciljem da se ona još više profesionalizira, učinjen je bitan korak odvajanja sredstava za razvoj dokumentaristike. Pomak u odnosu na prethodnu praksu vidljiv je već kroz činjenicu da se natječaji dosad nisu razdvajali prema rodovskom kriteriju.

Korijen nedefiniranih kriterija, društvenih ili profesionalnih potreba, kao i ciljeva, čije je ishodište u obrazovnom momentu, da bi se konačno manifestirali kroz kulturni produkt, jednak je onom u našem kontekstu i krije se u, kao što je Mila Turajlić naglasila, nedefiniranoj kulturnoj politici, pod pretpostavkom da o njoj uopće možemo govoriti. Oslanjanje na individualne inicijative i pojedinačne uspjehe, rezultira propuštanjem kreiranja široke platforme koja bi umrežavanjem znanja i iskustva olakšala daljnji razvoj autora, filma i publike. Direktno involvirani dokumentaristi na tom su tragu 2015. osnovali DokSrbija – Udruženje dokumentarista Srbije kao kraj jedne faze jer se formaliziralo ono što je svatko – individualno, angažmanom na festivalima, vlastitim radom – skupio kao iskustvo i odlučio unijeti u naše okružje, da bi se obrazovala neka nova generacija”, istaknula je Turajlić.

Foto: Hrvoje Krstičević

Zahvaljujući angažmanu od strane Filmskog centra, Radio televizija Srbije otvorila se daljnjoj promociji dokumentarizma, novih autora i obrazovanju publike. RTS otkupljuje filmove koji dobivaju potporu nacionalnog fonda, čime se barem u teoriji ostvaruje komunikacija srodnih kulturnih sastavnica, uz istovremeno ispunjenje funkcije javne televizije kao proširenja perspektive potencijalnih gledatelja. Film pritom biva promatran kroz novu vizuru, u kojem zabavni ili komercijalni aspekti prestaju biti dominantni. Na ovaj način iskazana potpora, naglasila je Jovana Nikolić, za autore u budućnosti znači mogućnost ostvarivanja znatnih sredstava iz međunarodnih fondova, što je zbog izostanka institucionalne podrške, bilo problematično. “To je promjena percepcije. Pokazuje se svijetu da se ne kaska”, poentirala je Turajlić o razvoju cjelokupne scene. On doduše nije cjelovit, ali sudionici panela ukazali su na potencijal koji proizlazi iz trenutne konstelacije aktera.

Budući da sredstva za razvoj napokon postoje, potreban je dubinski zamah koji će koordinirati potrebe i omogućiti ravnomjerno proširenje scene. Naravno da je stvar društvenog konsenzusa u kojoj će se mjeri pojedina popratna djelatnost poticati, no bez snažnog tehničkog kadra (koji u dokumentarnom filmu Srbije još ne postoji), razvoja teorijskih aspekata i inzistiranja na koprodukcijama, nije moguće govoriti o permanentno utjecajnoj dokumentaristici.

Čitavo je događanje onemogućilo dubinske uvide u sve aspekte audiovizualne djelatnosti nama bliskog društva, kao i trenutnu razinu dostizanja određenih standarda poput digitalizacije kina ili razvoja komplementarnih djelatnosti. No svakako je uspostavljen okvir unutar kojeg se otvara mogućnost usporedbi, uz produktivnu razmjenu iskustava. Jednoznačan odgovor o razlozima uzleta dokumentarizma ne postoji, a samo sinergija svih elemenata može rezultirati pomakom. Kao što je Boris Mitić istaknuo, međutim, bez stvarnih autora, samo financiranje ne može biti produktivno: “Dokumentarni film je stvar individue, on će raditi bez obzira na sustav. I to je jedina mogućnost da film bude zdrav.”  Zdrav sustav u konačnici pak podržava takav stav, a još sigurnije iznalazi zdrave autore. 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here