Početna Recenzije "Honeyland" - Pohlepa u zemlji pčela

“Honeyland” – Pohlepa u zemlji pčela

-

Već uvodni kadar razvikanog pobjednika Sundance Film Festivala ostavlja gledatelja bez daha – svjedočimo uzvišenoj i začudnoj ljepoti prirode, ali i ljudskog duha. Žena korača kroz vjetrovit i suh krajolik kotline, uspinjući se po uskoj stazici na kamenitu uzvisinu gdje su pčele napravile košnicu. Bez zaštitne opreme i bez uboda izvlači nekoliko saća i nosi ih sa sobom. Prenosi koloniju na kameni zid ispred svoje kuće. Njezino je lice grubo i izborano, ali plemenito poput sjenovitih litica koje ju okružuju. Ta surova zemlja iz koje izvlači med sve je nego li domovina meda kakvu zamišljamo da se krije iza naslova filma. “Honeyland” / “Medena zemja” (2019) je započeo kao projekt po narudžbi – makedonski autori Tamara Kotevska i Ljubomir Stefanov trebali su snimiti kratki dokumentarac ekološke tematike u sklopu etnografskog istraživanja regije. Bekirlija je selo u središnjoj Makedoniji koje su nekoć nastanjivali etnički Turci. Prema posljednjem službenom popisu stanovnika ovo izolirano mjestašce brojilo je pet stanovnika, a do dolaska redateljskog dvojca ostalo ih je svega dvoje. Spomenuto makedonsko selo dom je energične i prkosne pedesetogodišnjakinje Hatidže koja se bavi pčelarstvom i njezine majke Nazife, bolešću prikovane uz krevet.

Dvije žene cijeli život provele su u ovoj pustoši na samom rubu nekadašnje Jugoslavije. Žive u kamenoj kući bez struje i tekuće vode, ali u harmoniji s prirodom. Hatidžein pristup pčelama human je i intiman – pola meda uzima kako bi prehranila sebe i majku uz skromni prihod, a pola ostavlja pčelama. Pčele joj vjeruju, ona s njima radi goloruka i nikada ne biva ubodena (ili barem filmaši žele na gledatelja ostaviti takav dojam). Ubrzo se ispostavlja kako je Hatidžino geslo “pola za mene, a pola za pčele” okosnica cijelog filma i redateljima služi kao alegorija za uravnotežen pristup okolišu i crpljenju prirodnih resursa. Priča ima još snažniju simboliku s obzirom na tajanstveno nestajanje pčela na globalnoj razini. Možda su se naljutile i odlučile nas napustiti jer smo zaboravili dijeliti? Ako nam je vjerovati dokumentarističkoj meditaciji “Campo” (2019) Portugalca Tiaga Hespanhe, smještenoj u srce najveće europske vojne baze na obroncima Lisabona, matice i radilice jednog će dana tako i tako zamijeniti pčele roboti za boj spremne. One više neće oprašivati prašnike, već rasipati bojne otrove.

Iako je egzistencija Hatidže i njezine majke naizgled daleko od ruralne idile, grandiozni kadrovi snimatelja Fejmija Dauta i Samira Ljume njihovoj sumornoj svakodnevici daju nesvakidašnje dostojanstvo i ljepotu. Tome mnogo pridonosi i sama Hatidže, neprikosnovena vladarica svojeg teritorija čija prisutnost prodire ravno kroz ekran u svijest i dušu gledatelja. Skopje je udaljeno šezdesetak kilometara i ona često putuje tamo kako bi prodala svoj med; duhovita je u pristupu s prodavačima i svjesno igra ulogu seljanke, žene koja se ne snalazi u velegradu, ali zapravo vješto dolazi na svoje i izbori se za pravednu cijenu. U jednom navratu čak kupuje boju za kosu iako je pokriva hidžabom. “Svi žele dobro izgledati, pa i ja”, kaže nepokretnoj majci. Njihovu životnu rutinu i sklad narušit će bučna obitelj Sam koja dolazi u svojoj prikolici i naseljava se nasuprot njih. Ovi nomadi uzgajaju stoku, no promoćurni patrijarh obitelji Hussein ubrzo će nanjušiti dodatni izvor zarade u Hatidžeinom zanatu. Hatidže mu isprva pomaže i prijateljski ga savjetuje nastojeći mu usaditi svoje geslo – pola pčelama, pola ljudima – međutim ubrzo postaje svjesna kako je Hussein postao žrtva vlastite pohlepe. U konačnici se ostvaruju Hatidžeina zloguka upozorenja, Husseinove pčele napadaju i ubijaju njezine jer je Hussein narušio reciprocitet prirode i društva. Ovo će imati dalekosežne posljedice na njezin odnos s obitelji Sam, također će i ponuditi filmu romaneskni zaplet koji filmaši suvereno iznose, eliminirajući u montaži sve opstruirajuće elemente iz aspekta narativne čistoće.

Poruka filma može se svesti na jednu riječ: pohlepa. Ljudska bića previše iscrpljuju prirodne resurse, a princip pravedne i umjerene upotrebe od krucijalne je važnosti. “Čovjek je rak zemlje”, rekao je jednom francuski filozof i pisac Émil Cioran. Teško mu je proturječiti. Intimna priča posljednje europske pčelarice postaje tako moćna parabola čovjekove destruktivne prirode i tragičnog poremećaja kozmičkog reda, današnjeg prevladavajućeg modus operandija u skladu s kojim procesuiramo naš odnos s prirodom. Nisu dakle ugrožene samo Hatidžine mogućnosti prehranjivanja i privređivanja, njezina materijalna egzistencija, već i sam ekosustav.

No, Hussein nije loš čovjek – žrtva je sistema poput svih nas. Ima dugove za otplatiti i obitelj za nahraniti, pa ga možemo promatrati kao pijuna u začaranom krugu konzumerizma. Preprodavač na veliko koji otkupljuje njegove proizvode stalno mu visi na glavom, njegovi prsti su ljepljivi i doslovce uronjeni u dragocjene staklenke meda koje za njega predstavljaju lukrativni proizvod. Ako čitamo film na nivou međuljudskih odnosa, poruka je također kristalno jasna – susjedi su noćna mora. Hussein možda nije loš čovjek, ali metode su mu surove. Njegova eksploatacija fragilnih i oskudnih resursa postala je norma i opravdavaju je mnogi znanstvenici, ekonomisti, potkrjepljujući taj pristup utilitarističkom logikom. Hussein djeluje iz očajničkih pobuda, jer je stjeran u kut. Pravi zlikovac je sustav koji nas poučava konzumerističkim vrijednostima, odnosno da se radi o jedinom načinu ophođenja s prirodom i drugim živim bićima. Odnos susjeda postaje parabola za širu ekološku katastrofu, dok strpljiva i skromna Hatidže predstavlja uzor kojem treba težiti, iznimka u svijetu u kojem smo svi po inklinaciji bliži njezinim rastrošnim, asocijalnim, sebičnim susjedima.

Redateljski tandem Kotevska-Stefanov od samog prologa pomno plete suptilnu, a ipak simplističku narativnu nit. Gotovo 400 sati sirovog materijala snimanog tijekom tri godine, sravnjeno je u montaži na osamdesetak minuta dugometražnog filma, svojim etosom i dramaturškom strukturom bližem fikcionalnom negoli dokumentarnom filmu. Kompleksna egzistencija i nesvakidašnje tenzije pomno su upakirani u vizualno besprijekornu konstrukciju čija snaga s jedne strane izvire upravo iz univerzalističke pouke koju promovira; sve ovo napravljeno je nauštrb izostavljanju mnogih ključnih faktivnih elemenata. Jasno je da filmaši nisu htjeli napraviti suhoparnu reportažu, gajeći poetičan senzibilitet. Međutim, zbog hermetičnosti i varljive jasnoće kojom buku i bijes, kaos i konfuziju ljudskog života svode na jednu dimenziju u skladu s izabranim ekološkim diskursom, Kotevska i Stefanov žrtvuju autentičnost viđenog. Gledatelj se osjeća donekle manipulirano, a cijela priča djeluje iskonstruirano i fabricirano. Prednost filma ujedno je i njegova slabost – on nas emocionalno angažira, ali istodobno i frustrira izostavljanjem brojnih činjenica, no prije svega time što nam ne dopušta da razmišljamo zajedno s njim.

Mnoga pitanja ostaju nedorečena, poput onoga koliki je zaista stupanj Hatidžeine izoliranosti. Članovi njezine obitelji navedeni su u odjavnoj špici, međutim filmaši nastoje ostaviti dojam da ona nikada ne komunicira s njima. Kotevska i Stefanov ne otkrivaju ni prave razloge egzodusa Albanaca i Turaka iz kotline Ovče pole, pa ni suprotnu odluku tvrdoglavog ostanka glavne protagonistice i njezine majke. Čak je i smrt potonje Nazife, izgledne od samog početka filma, prezentirana kao posve lišena ikakvih doticaja s izvanjskom civilizacijom, što je s medicinske i pravne strane krajnje nerealno. Pokušavajući umjetno stvoriti lik Hatidže kao snažne stijene koja živi u potpunoj autonomiji od modernog svijeta, autori se zapravo previše trude, uvodeći tračak skepse u um temeljitijeg gledatelja. Nepotrebno, jer Hatidže je magnetična ličnost čija ljudskost izvire iz svakog kadra, dok ovakav redateljski pristup samo dovodi u pitanje njezinu autentičnost.

Redatelji inzistiraju na opservacijskom puritanizmu i pohvalno je što nisu htjeli stvoriti klasičnu suhoparnu reportažu u kojoj dominira glas naratora te intervjui s protagonistima. Međutim, njihov ne toliko inovativan pristup ima svoje prednosti i mane. Budućnost etnografskog filma i cinema veritéa kreće se prema nekim drugim, mnogo poticajnijim smjerovima koji ne reduciraju kompleksnost života na jednodimenzionalne obrasce. Kotevska i Stefanov doslovce su živjeli s Hatidže pune tri godine, pa im je ona otkrila mnoge intimne detalje svojeg života primivši ih u svoj dom. Njihov odnos, međutim, nikada nije naznačen i oni pomno prikrivaju prisutnost kamere, vjerojatno iz razloga narušavanja dojma njezine veličanstvene osamljenosti, jedne od temeljnih narativnih okosnica filma. Filmaši izostavljaju sve što veže Hatidže uz moderni svijet – prijateljstva, obiteljske odnose, političku dimenziju turskog pitanja – kako bi naglasili njezinu izoliranost i stvorili fantaziju o životu u netaknutoj, neoskvrnutoj prirodi, svojevrsnom agrarnom edenu. Sugestivni i vizualno elaborirani kadrovi slijede paradigmu romantičnog primitivizma, gdje se nameće poetična slika ovog komadića Makedonije kao nedirnuta raja u kojem je Hatidžein život i dalje nepatvorena i čista egzistencija.

Kotevska i Stefanov nisu htjeli napraviti stereotipni etnografski dokumentarac, odnosno podlijegati žanrovskim konvencijama. U konačnici ipak robuju stereotipima drugog tipa, pokušavajući iz Hatidže napraviti arhetipsku figuru majke zemlje. Pitamo se je li ona samo još jedna u nizu plemenitih divljaka kakve je prvi u svijet dokumentarnog filma uveo američki redatelj Robert Flaherty kroz svoj prikaz Nanooka (“Nanook sa sjevera”, 1922.). Hatidže bismo mogli gledati satima. Kada je vidimo, shvaćamo koliko smo izgubili – odmjeravamo njezine bore s našim pozapadnjačenim vanjštinama, goluždravim i mekušastim licima. Istovremeno smo svjesni kako je Hatidže zadnja svoje vrste i kako će ovaj filmski doticaj s vanjskim svijetom tome uvelike doprinijeti. Iz jednog intervjua saznajemo da joj je snimanje filma donijelo brojne kontakte s ljudima koji su joj toliko dugo manjkali, a od nagrade osvojene na Sarajevo Film Festivalu filmaši su joj čak kupili i kuću u obližnjem selu. Tamo joj stanuje rodbina i zaštićena je od najgore zime, ali i dalje se može brinuti o svojim bliskim prijateljicama pčelama. Već samim ovim činom redatelji protuslove poruci svojeg filma u kojem se surovi život Hatidže idealizira i daje mu se stanovita poetična nedodirljivost, kojom nadvisuje nas sve ostale, poslušne dronove konzumerističkog društva. Ispostavlja se da je uzvišenost njezine egzistencije samo fiktivna konstrukcija iz čijih okova i sama Hatidže želi pobjeći (naravno, daleko je to od slijeđenja Husseinova puta).

Kotevska i Stefanov sa svojom su glavnom protagonisticom proveli tri godine, međutim njihova je kamera nevidljiva, a prisustvo ni u jednom trenutku nagovješteno. “Honeyland” je sniman iz daljine, s odmakom, uz karakteristične neprimjetne montažne prijelaze zbog kojih mu je narativna struktura bliska igranom filmu. Ovo nije didaktičan dokumentarac – nema sveznajućeg pripovjedača koji nameće interpretaciju (s druge strane, nema ni potrebe jer je ovo u potpunosti postignuto u samoj montaži). Film uspješno spaja mikrokozmos i makrokozmos, harmoniju i kaos. Ekološki dokumentarci znaju biti suhoparni, dok tzv. human interest stories znaju otići u nametljivu patetiku, kao i iritirati svojim kvazi-angažmanom. Kotevska i Stefanov uspješno izbjegavaju obje ove klopke, ali usprkos svojoj vizualnoj grandioznosti i emotivnoj visceralnosti, pobjednik Sundancea izaziva stanovitu etičku dilemu. Njihov je dokumentarac odmjeren i atmosferičan, pobuđujući empatiju kod gledatelja. S druge strane, filmaši nisu dokraja poštivali kompleksni odnos između iskustva i filma, onoga što se stvarno događa i onoga što u konačnici vidimo. Još nas je francuski redatelj i antropolog Jean Rouch učio kako bi cilj angažiranog dokumentarnog filma trebao biti stvaranje stvarnosti koja postoji u međuprostoru, između dokumentarne forme i fikcije. Kamera u sebi združuje objektivnost i subjektivnost, stoga njeno prisustvo uvelike utječe na radnju. Prikrivanje kamere bio bi čin prijevare, podučava nas Rouch.

Rouch niječe nevinost kamere i svjesno prikazuje artificijelnost istine koju ona tobože bilježi. Kamera je sredstvo za stvaranje značenja i prikaza, pa se u tom kontekstu dokumentarni, nefikcionalni film nimalo ne razlikuje od fikcionalnog filma. Problem nastaje u trenutku kada ova bliskost između nefikcije i fikcije nije shvaćena na poticajan način. Rouch nije vjerovao u iluziju da otkriva stvarnost kamerom, već je znao da stvarnost stvara pomoću kamere, kako je to lijepo sumirala naša vodeća stručnjakinja za etnografski film Etami Borjan.

Ovaj tih, intiman i intenzivan film povremeno postiže epsku monumentalnost, no nameće se dojam kako je političnost žrtvovana nauštrb poetičnosti.

Ono što gledamo u “Honeylandu” nije samo prozor u svijet Hatidže, već i prikaz svijeta viđen očima redatelja Tamare Kotevske i Ljubomira Stefanova; što je legitimno, ali kada ostane na ovaj način prešućeno u filmskoj strukturi, izaziva osjećaj prevarenosti. Ne radi se samo o pitanju forme, već i politike. Prikaz čovjeka na filmu uključuje i etičku, političku, društvenu, ali i stilsku dimenziju koja toliko prevladava u ovom dokumentarnom filmu. Izrazito vizualno stilizirani kadrovi profitirali bi od stanovite doze refleksivnosti i/ili performativnosti, da su redatelji htjeli malo razbiti tradicionalne prakse opservacijskog dokumentarizma koji se doveden do ekstrema pretvara u svoju suštu suprotnost – simuliranje fikcionalnog filma.

U jednom intervjuu Kotevska je zapravo sumirala stilski pristup “Honeylanda”: “Budućnost filma su fikcionalni filmovi koji izgledaju poput dokumentarnih i dokumentarci koji izgledaju kao fikcionalni filmovi”. Ovakvi žanrovski hibridi doista su zadnji trend suvremene kinematografije. No pritom je također bitno da se gledatelj ne osjeća prevareno ili izmanipulirano. Kotevska i Stefanov zaziru od ambivalentnosti i neurednih narativnih čvorova, pa je krajnji rezultat predivno snimljen film snažne simbolike, no ne i film koji nas poziva da razmišljamo zajedno s njim. Bojimo se, usprkos svojim neospornim čarima, ne i dovoljno istančan film kakav je Hatidže zaslužila. Ovaj tih, intiman i intenzivan film povremeno postiže epsku monumentalnost, no nameće se dojam kako je političnost žrtvovana nauštrb poetičnosti.

* 3.1.2020.; ocjena promijenjena nakon revizije autorice.

"Honeyland" / "Medena zemja"

O FILMU:

Režija: Tamara Kotevska i Ljubomir Stefanov
Producenti: Atanas Georgiev i Ljubomir Stefanov
Montaža: Atanas Georgiev
Kamera: Fejmi Daut i Samir Ljuma
Glazba: Foltin
Zemlja podrijetla: Sjeverna Makedonija
Godina proizvodnje: 2019.
Trajanje: 90 minuta

Komentari

3 Komentari

  1. Uvijek hrvatski autori i kriticari promase temu kad god pisali o srpske, makedonske, bosanske filmove. Naravno uvijek je rijec o zavisti. I da, ovakve tekstove su za seminarski rad, ne za medij

  2. Za mene je film čisto savršenstvo…dugo cu ostati pod njegovim dojmom….ne znam koliko ga ljudi može istinski doživjet i razumjet…koja emocija od pocetka do samog kraja.. a Hatiđe mi nakon zavrsetka filma nedostaje..hvala

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

36. Nagrade za dokumentarni film IDA: “Crip Camp” najbolji dokumentarac, Garrett Bradley naj-redatelj

Na 36. Nagradama za dokumentarni film "Crip Camp" je proglašen najboljim dokumentarcem, Garret Bradley redateljem.

Al Jazeera Balkans: Filmovi o koronavirusu u američkim tvornicama, radikaliziranim mladim Mađarima te posljednji nastavak serijala “Black France”

Al Jazeera Balkans ovog tjedna prikazuje filmove o koronavirusu, radikaliziranim mladim Mađarima te posljednji nastavak serijala "Black France".

Dva hrvatska dokumentarca u natjecateljskom programu 32. Filmskog festivala u Trstu

Dva hrvatska dokumentarca prikazat će se u natjecateljskom programu 32. Filmskog festivala u Trstu.

Top 10: Najbolji hrvatski dokumentarni filmovi 2020. godine

Ovo su najbolji hrvatski dokumentarni filmovi 2020. godine po izboru Hrvoja Krstičevića, glavnog urednika portala Dokumentarni.net.

“Once the Dust Settles” – Selfie na poprištu katastrofe

Johna Appela kroz film "Once the Dust Settles" vode empatija i dobrodušnost, uz razumijevanje nemoći da se promijeni ono što se dogodilo.

Otvorene prijave za 6. Scenaristički program “Krsto Papić”

Otvorene su prijave za 6. Scenaristički program “Krsto Papić”.

Al Jazeera Balkans: Drugi nastavci filmova “Generacija ’68” i “Nedjelja 13.” te dokumentarac o kineskom nadziranju svojih građana

Ovotjedni program AJB-a donosi druge nastavke filmova "Generacija '68" i "Nedjelja 13." te dokumentarac o kineskom nadziranju svojih građana.

Top 10: Najbolji dokumentarni filmovi 2020. godine

Marko Stojiljković donosi svoju listu najboljih dokumentarnih filmova 2020. godine.

Preminuo Michael Apted, redatelj serijala “Up”

Poznati britanski dokumentarist Michael Apted, najpoznatiji po kultnom serijalu "Up", preminuo je u četvrtak u svom losanđeleškom domu.

Otvorene prijave za 68. Martovski festival

Otvorene su prijave za 68. Beogradski festival dokumentarnog i kratkometražnog filma - Martovski festival.