Već uvodni kadar razvikanog pobjednika Sundance Film Festivala ostavlja gledatelja bez daha – svjedočimo uzvišenoj i začudnoj ljepoti prirode, ali i ljudskog duha. Žena korača kroz vjetrovit i suh krajolik kotline, uspinjući se po uskoj stazici na kamenitu uzvisinu gdje su pčele napravile košnicu. Bez zaštitne opreme i bez uboda izvlači nekoliko saća i nosi ih sa sobom. Prenosi koloniju na kameni zid ispred svoje kuće. Njezino je lice grubo i izborano, ali plemenito poput sjenovitih litica koje ju okružuju. Ta surova zemlja iz koje izvlači med sve je nego li domovina meda kakvu zamišljamo da se krije iza naslova filma. “Honeyland” / “Medena zemja” (2019) je započeo kao projekt po narudžbi – makedonski autori Tamara Kotevska i Ljubomir Stefanov trebali su snimiti kratki dokumentarac ekološke tematike u sklopu etnografskog istraživanja regije. Bekirlija je selo u središnjoj Makedoniji koje su nekoć nastanjivali etnički Turci. Prema posljednjem službenom popisu stanovnika ovo izolirano mjestašce brojilo je pet stanovnika, a do dolaska redateljskog dvojca ostalo ih je svega dvoje. Spomenuto makedonsko selo dom je energične i prkosne pedesetogodišnjakinje Hatidže koja se bavi pčelarstvom i njezine majke Nazife, bolešću prikovane uz krevet.

Dvije žene cijeli život provele su u ovoj pustoši na samom rubu nekadašnje Jugoslavije. Žive u kamenoj kući bez struje i tekuće vode, ali u harmoniji s prirodom. Hatidžein pristup pčelama human je i intiman – pola meda uzima kako bi prehranila sebe i majku uz skromni prihod, a pola ostavlja pčelama. Pčele joj vjeruju, ona s njima radi goloruka i nikada ne biva ubodena (ili barem filmaši žele na gledatelja ostaviti takav dojam). Ubrzo se ispostavlja kako je Hatidžino geslo “pola za mene, a pola za pčele” okosnica cijelog filma i redateljima služi kao alegorija za uravnotežen pristup okolišu i crpljenju prirodnih resursa. Priča ima još snažniju simboliku s obzirom na tajanstveno nestajanje pčela na globalnoj razini. Možda su se naljutile i odlučile nas napustiti jer smo zaboravili dijeliti? Ako nam je vjerovati dokumentarističkoj meditaciji “Campo” (2019) Portugalca Tiaga Hespanhe, smještenoj u srce najveće europske vojne baze na obroncima Lisabona, matice i radilice jednog će dana tako i tako zamijeniti pčele roboti za boj spremne. One više neće oprašivati prašnike, već rasipati bojne otrove.

Iako je egzistencija Hatidže i njezine majke naizgled daleko od ruralne idile, grandiozni kadrovi snimatelja Fejmija Dauta i Samira Ljume njihovoj sumornoj svakodnevici daju nesvakidašnje dostojanstvo i ljepotu. Tome mnogo pridonosi i sama Hatidže, neprikosnovena vladarica svojeg teritorija čija prisutnost prodire ravno kroz ekran u svijest i dušu gledatelja. Skopje je udaljeno šezdesetak kilometara i ona često putuje tamo kako bi prodala svoj med; duhovita je u pristupu s prodavačima i svjesno igra ulogu seljanke, žene koja se ne snalazi u velegradu, ali zapravo vješto dolazi na svoje i izbori se za pravednu cijenu. U jednom navratu čak kupuje boju za kosu iako je pokriva hidžabom. “Svi žele dobro izgledati, pa i ja”, kaže nepokretnoj majci. Njihovu životnu rutinu i sklad narušit će bučna obitelj Sam koja dolazi u svojoj prikolici i naseljava se nasuprot njih. Ovi nomadi uzgajaju stoku, no promoćurni patrijarh obitelji Hussein ubrzo će nanjušiti dodatni izvor zarade u Hatidžeinom zanatu. Hatidže mu isprva pomaže i prijateljski ga savjetuje nastojeći mu usaditi svoje geslo – pola pčelama, pola ljudima – međutim ubrzo postaje svjesna kako je Hussein postao žrtva vlastite pohlepe. U konačnici se ostvaruju Hatidžeina zloguka upozorenja, Husseinove pčele napadaju i ubijaju njezine jer je Hussein narušio reciprocitet prirode i društva. Ovo će imati dalekosežne posljedice na njezin odnos s obitelji Sam, također će i ponuditi filmu romaneskni zaplet koji filmaši suvereno iznose, eliminirajući u montaži sve opstruirajuće elemente iz aspekta narativne čistoće.

Poruka filma može se svesti na jednu riječ: pohlepa. Ljudska bića previše iscrpljuju prirodne resurse, a princip pravedne i umjerene upotrebe od krucijalne je važnosti. “Čovjek je rak zemlje”, rekao je jednom francuski filozof i pisac Émil Cioran. Teško mu je proturječiti. Intimna priča posljednje europske pčelarice postaje tako moćna parabola čovjekove destruktivne prirode i tragičnog poremećaja kozmičkog reda, današnjeg prevladavajućeg modus operandija u skladu s kojim procesuiramo naš odnos s prirodom. Nisu dakle ugrožene samo Hatidžine mogućnosti prehranjivanja i privređivanja, njezina materijalna egzistencija, već i sam ekosustav.

No, Hussein nije loš čovjek – žrtva je sistema poput svih nas. Ima dugove za otplatiti i obitelj za nahraniti, pa ga možemo promatrati kao pijuna u začaranom krugu konzumerizma. Preprodavač na veliko koji otkupljuje njegove proizvode stalno mu visi na glavom, njegovi prsti su ljepljivi i doslovce uronjeni u dragocjene staklenke meda koje za njega predstavljaju lukrativni proizvod. Ako čitamo film na nivou međuljudskih odnosa, poruka je također kristalno jasna – susjedi su noćna mora. Hussein možda nije loš čovjek, ali metode su mu surove. Njegova eksploatacija fragilnih i oskudnih resursa postala je norma i opravdavaju je mnogi znanstvenici, ekonomisti, potkrjepljujući taj pristup utilitarističkom logikom. Hussein djeluje iz očajničkih pobuda, jer je stjeran u kut. Pravi zlikovac je sustav koji nas poučava konzumerističkim vrijednostima, odnosno da se radi o jedinom načinu ophođenja s prirodom i drugim živim bićima. Odnos susjeda postaje parabola za širu ekološku katastrofu, dok strpljiva i skromna Hatidže predstavlja uzor kojem treba težiti, iznimka u svijetu u kojem smo svi po inklinaciji bliži njezinim rastrošnim, asocijalnim, sebičnim susjedima.

Redateljski tandem Kotevska-Stefanov od samog prologa pomno plete suptilnu, a ipak simplističku narativnu nit. Gotovo 400 sati sirovog materijala snimanog tijekom tri godine, sravnjeno je u montaži na osamdesetak minuta dugometražnog filma, svojim etosom i dramaturškom strukturom bližem fikcionalnom negoli dokumentarnom filmu. Kompleksna egzistencija i nesvakidašnje tenzije pomno su upakirani u vizualno besprijekornu konstrukciju čija snaga s jedne strane izvire upravo iz univerzalističke pouke koju promovira; sve ovo napravljeno je nauštrb izostavljanju mnogih ključnih faktivnih elemenata. Jasno je da filmaši nisu htjeli napraviti suhoparnu reportažu, gajeći poetičan senzibilitet. Međutim, zbog hermetičnosti i varljive jasnoće kojom buku i bijes, kaos i konfuziju ljudskog života svode na jednu dimenziju u skladu s izabranim ekološkim diskursom, Kotevska i Stefanov žrtvuju autentičnost viđenog. Gledatelj se osjeća donekle manipulirano, a cijela priča djeluje iskonstruirano i fabricirano. Prednost filma ujedno je i njegova slabost – on nas emocionalno angažira, ali istodobno i frustrira izostavljanjem brojnih činjenica, no prije svega time što nam ne dopušta da razmišljamo zajedno s njim.

Mnoga pitanja ostaju nedorečena, poput onoga koliki je zaista stupanj Hatidžeine izoliranosti. Članovi njezine obitelji navedeni su u odjavnoj špici, međutim filmaši nastoje ostaviti dojam da ona nikada ne komunicira s njima. Kotevska i Stefanov ne otkrivaju ni prave razloge egzodusa Albanaca i Turaka iz kotline Ovče pole, pa ni suprotnu odluku tvrdoglavog ostanka glavne protagonistice i njezine majke. Čak je i smrt potonje Nazife, izgledne od samog početka filma, prezentirana kao posve lišena ikakvih doticaja s izvanjskom civilizacijom, što je s medicinske i pravne strane krajnje nerealno. Pokušavajući umjetno stvoriti lik Hatidže kao snažne stijene koja živi u potpunoj autonomiji od modernog svijeta, autori se zapravo previše trude, uvodeći tračak skepse u um temeljitijeg gledatelja. Nepotrebno, jer Hatidže je magnetična ličnost čija ljudskost izvire iz svakog kadra, dok ovakav redateljski pristup samo dovodi u pitanje njezinu autentičnost.

Redatelji inzistiraju na opservacijskom puritanizmu i pohvalno je što nisu htjeli stvoriti klasičnu suhoparnu reportažu u kojoj dominira glas naratora te intervjui s protagonistima. Međutim, njihov ne toliko inovativan pristup ima svoje prednosti i mane. Budućnost etnografskog filma i cinema veritéa kreće se prema nekim drugim, mnogo poticajnijim smjerovima koji ne reduciraju kompleksnost života na jednodimenzionalne obrasce. Kotevska i Stefanov doslovce su živjeli s Hatidže pune tri godine, pa im je ona otkrila mnoge intimne detalje svojeg života primivši ih u svoj dom. Njihov odnos, međutim, nikada nije naznačen i oni pomno prikrivaju prisutnost kamere, vjerojatno iz razloga narušavanja dojma njezine veličanstvene osamljenosti, jedne od temeljnih narativnih okosnica filma. Filmaši izostavljaju sve što veže Hatidže uz moderni svijet – prijateljstva, obiteljske odnose, političku dimenziju turskog pitanja – kako bi naglasili njezinu izoliranost i stvorili fantaziju o životu u netaknutoj, neoskvrnutoj prirodi, svojevrsnom agrarnom edenu. Sugestivni i vizualno elaborirani kadrovi slijede paradigmu romantičnog primitivizma, gdje se nameće poetična slika ovog komadića Makedonije kao nedirnuta raja u kojem je Hatidžein život i dalje nepatvorena i čista egzistencija.

Kotevska i Stefanov nisu htjeli napraviti stereotipni etnografski dokumentarac, odnosno podlijegati žanrovskim konvencijama. U konačnici ipak robuju stereotipima drugog tipa, pokušavajući iz Hatidže napraviti arhetipsku figuru majke zemlje. Pitamo se je li ona samo još jedna u nizu plemenitih divljaka kakve je prvi u svijet dokumentarnog filma uveo američki redatelj Robert Flaherty kroz svoj prikaz Nanooka (“Nanook sa sjevera”, 1922.). Hatidže bismo mogli gledati satima. Kada je vidimo, shvaćamo koliko smo izgubili – odmjeravamo njezine bore s našim pozapadnjačenim vanjštinama, goluždravim i mekušastim licima. Istovremeno smo svjesni kako je Hatidže zadnja svoje vrste i kako će ovaj filmski doticaj s vanjskim svijetom tome uvelike doprinijeti. Iz jednog intervjua saznajemo da joj je snimanje filma donijelo brojne kontakte s ljudima koji su joj toliko dugo manjkali, a od nagrade osvojene na Sarajevo Film Festivalu filmaši su joj čak kupili i kuću u obližnjem selu. Tamo joj stanuje rodbina i zaštićena je od najgore zime, ali i dalje se može brinuti o svojim bliskim prijateljicama pčelama. Već samim ovim činom redatelji protuslove poruci svojeg filma u kojem se surovi život Hatidže idealizira i daje mu se stanovita poetična nedodirljivost, kojom nadvisuje nas sve ostale, poslušne dronove konzumerističkog društva. Ispostavlja se da je uzvišenost njezine egzistencije samo fiktivna konstrukcija iz čijih okova i sama Hatidže želi pobjeći (naravno, daleko je to od slijeđenja Husseinova puta).

Kotevska i Stefanov sa svojom su glavnom protagonisticom proveli tri godine, međutim njihova je kamera nevidljiva, a prisustvo ni u jednom trenutku nagovješteno. “Honeyland” je sniman iz daljine, s odmakom, uz karakteristične neprimjetne montažne prijelaze zbog kojih mu je narativna struktura bliska igranom filmu. Ovo nije didaktičan dokumentarac – nema sveznajućeg pripovjedača koji nameće interpretaciju (s druge strane, nema ni potrebe jer je ovo u potpunosti postignuto u samoj montaži). Film uspješno spaja mikrokozmos i makrokozmos, harmoniju i kaos. Ekološki dokumentarci znaju biti suhoparni, dok tzv. human interest stories znaju otići u nametljivu patetiku, kao i iritirati svojim kvazi-angažmanom. Kotevska i Stefanov uspješno izbjegavaju obje ove klopke, ali usprkos svojoj vizualnoj grandioznosti i emotivnoj visceralnosti, pobjednik Sundancea izaziva stanovitu etičku dilemu. Njihov je dokumentarac odmjeren i atmosferičan, pobuđujući empatiju kod gledatelja. S druge strane, filmaši nisu dokraja poštivali kompleksni odnos između iskustva i filma, onoga što se stvarno događa i onoga što u konačnici vidimo. Još nas je francuski redatelj i antropolog Jean Rouch učio kako bi cilj angažiranog dokumentarnog filma trebao biti stvaranje stvarnosti koja postoji u međuprostoru, između dokumentarne forme i fikcije. Kamera u sebi združuje objektivnost i subjektivnost, stoga njeno prisustvo uvelike utječe na radnju. Prikrivanje kamere bio bi čin prijevare, podučava nas Rouch.

Rouch niječe nevinost kamere i svjesno prikazuje artificijelnost istine koju ona tobože bilježi. Kamera je sredstvo za stvaranje značenja i prikaza, pa se u tom kontekstu dokumentarni, nefikcionalni film nimalo ne razlikuje od fikcionalnog filma. Problem nastaje u trenutku kada ova bliskost između nefikcije i fikcije nije shvaćena na poticajan način. Rouch nije vjerovao u iluziju da otkriva stvarnost kamerom, već je znao da stvarnost stvara pomoću kamere, kako je to lijepo sumirala naša vodeća stručnjakinja za etnografski film Etami Borjan.

Ovaj tih, intiman i intenzivan film povremeno postiže epsku monumentalnost, no nameće se dojam kako je političnost žrtvovana nauštrb poetičnosti.

Ono što gledamo u “Honeylandu” nije samo prozor u svijet Hatidže, već i prikaz svijeta viđen očima redatelja Tamare Kotevske i Ljubomira Stefanova; što je legitimno, ali kada ostane na ovaj način prešućeno u filmskoj strukturi, izaziva osjećaj prevarenosti. Ne radi se samo o pitanju forme, već i politike. Prikaz čovjeka na filmu uključuje i etičku, političku, društvenu, ali i stilsku dimenziju koja toliko prevladava u ovom dokumentarnom filmu. Izrazito vizualno stilizirani kadrovi profitirali bi od stanovite doze refleksivnosti i/ili performativnosti, da su redatelji htjeli malo razbiti tradicionalne prakse opservacijskog dokumentarizma koji se doveden do ekstrema pretvara u svoju suštu suprotnost – simuliranje fikcionalnog filma.

U jednom intervjuu Kotevska je zapravo sumirala stilski pristup “Honeylanda”: “Budućnost filma su fikcionalni filmovi koji izgledaju poput dokumentarnih i dokumentarci koji izgledaju kao fikcionalni filmovi”. Ovakvi žanrovski hibridi doista su zadnji trend suvremene kinematografije. No pritom je također bitno da se gledatelj ne osjeća prevareno ili izmanipulirano. Kotevska i Stefanov zaziru od ambivalentnosti i neurednih narativnih čvorova, pa je krajnji rezultat predivno snimljen film snažne simbolike, no ne i film koji nas poziva da razmišljamo zajedno s njim. Bojimo se, usprkos svojim neospornim čarima, ne i dovoljno istančan film kakav je Hatidže zaslužila. Ovaj tih, intiman i intenzivan film povremeno postiže epsku monumentalnost, no nameće se dojam kako je političnost žrtvovana nauštrb poetičnosti.

PREGLED
"Honeyland" / "Medena zemja"

1 komentar

  1. Uvijek hrvatski autori i kriticari promase temu kad god pisali o srpske, makedonske, bosanske filmove. Naravno uvijek je rijec o zavisti. I da, ovakve tekstove su za seminarski rad, ne za medij

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here