Kao i u svom zapaženom cjelovečernjem prvencu, ostvarenju atraktivnog naslova “Cinema Komunisto” (2010) i atraktivne teme (uspon i pad SFRJ kroz povijest Avala filma i partizanskih filmova), srpska dokumentaristica Mila Turajlić u svom novom, drugom filmu “Druga strana svega” (2017), dobitniku Nagrade za najbolji cjelovečernji dokumentarni film na IDFA-i (Međunarodni festival dokumentarnog filma u Amsterdamu), istražuje mogućnosti predočavanja društveno-političkih mijena u svojoj domovini te kroz pojedinačno zahvaća opće.
Pojedinac je njezina majka, istaknuta srpska intelektualka Srbijanka Turajlić (1946), pojedinac je i njihova domovina, Srbija. Sveučilišna profesorica prirodnih znanosti (Elektrotehnički fakultet Univerziteta u Beogradu) na kojem je, kao politički nepodobna Miloševićevoj vlasti 1999. dobila otkaz, uvelike aktivna borkinja za građanska, narodna prava, stvarnu slobodu i bolji život, politička nekarijeristica, Turajlić je i članica Narodnog pokreta Otpor i pomoćnica ministra za visoko obrazovanje (2001. – 2004.) u prvoj vladi nakon Miloševićeva pada. Ona je inteligentna, jednostavno otvorena i artikulirana žena, čije misli i tumačenja slušamo sa zanimanjem. Na poticaj kćeri, u “Drugoj strani svega” iznosi nam djelić svojih, ali i obiteljskih životno-sudbinskih amplituda, provizorno omeđenih zaključavanjem i otključavanjem vrata u njihovu obiteljskom stanu, nacionalizacijom podijeljenom nakon Drugoga svjetskog rata.
Istovremeno je posrijedi i pogled na društveno-političke uspone, padove, zaokrete i preokrete u Srbiji tijekom gotovo cijelog stoljeća, kroz protagonističinu optiku, zainteresiranu i srčanu, ali nikako zagriženu i zaluđenu strastima, već smirenu, tolerantnu i objektivnu, koliko već subjektivno gledište može biti.
Malne čitav film snimljen je u stanu Srbijanke Turajlić, dakle, u njezinom privatnom okružju, na mjestu gdje se osjeća opušteno, svoje, gdje je to ona kakva jest. Mila Turajlić na razgovor je potiče kao odraslo čeljade, sazrela kći koja sad majku želi upoznati i kao osobu uzornog karaktera, s kojom se vrijedi družiti, čije mišljenje vrijedi čuti, a ne samo kao podrazumijevanu roditeljicu. Cjelina je obojena ugodno elegičnim kasnojesenskim smeđim tonovima, kamera nerijetko nesigurno, slučajno, zatjecajno hvata postojeće situacije, učestalo pogledava kroz prozor, na ulicu, u dvorište, zaviruje u tuđe stanove, kroz vrata, otškrinuta i poluotvorena, niz stubište, kroz stubišnu ogradu, kao da pokušava zagledati u nešto dokučivo pogledu, naizgled jasno, banalno, svakodnevno, no zapravo uvijek tajanstveno i izvan domašaja pravog razumijevanja i uvida.
Intimu, prisnost, bliskost svog odnosa s majkom, koji nije nezavisan od većih, društvenih događaja, Mila Turajlić skladno, intuitivno, tankoćutno sljubljuje s tim istim velikim kretanjima, slikovno potkrepljenima izvrsno izabranim i nenametljivo efektno umetnutim arhivskim dokumentarnim materijalima. Posrijedi je ostvarenje koje se ne priklanja okušanim modelima, već svoj oblik i izraz traži u samom procesu nastajanja, zdušno nastojeći predočiti bibavu slutnju stvaralačke zamisli, a iskrenost nastojanja prožima gotovo djelo snažnom privlačnošću.
“Zaista najstrašniji momenat je kad iz Beograda idu tenkovi na Vukovar, a narod baca, s mostova na autoputu, cveće na te tenkove. Ti se pitaš, ustvari, gde si živeo, šta si radio, s kim si živeo“, kaže Srbijanka odgovarajući na jedno od Milinih pitanja.
Na kraju filma, članovi obitelji Turajlić, nakon sedamdesetak godina napokon otključavaju vrata koja su ih dijelila od drugog dijela velikog, nekoć u cijelosti njihovog stana, u koji su po oslobođenju, 1948. godine, useljeni novi stanari. Prolazeći kroz dotad zabranjenu zonu, Srbijanka se naglas pita želi li je sad uopće.
U te dvije sekvence možda je koncentrirano ono što bismo odredili poentom, mišlju ili ključnom temom cjeline. Velik dio stvarnosti nam je nepoznanica, enigma, a dobivanje onoga što smo htjeli, željeni ukorak na drugu stranu, često donosi nova razočaranja ili barem nove dvojbe.
Samo mijena stalna jest, život je dovoljno dug da iskusimo vrhove, dna, sredine i sve ono između, i najbolje je na to biti filozofski spreman. Misao, teza, nije nova, no u “Drugoj strani svega” predstavljena je na zanimljiv način, iz kuta i čimbenicima uz koje nemamo dojam da smo sve to već vidjeli.
Je li Srbijankin ustrajan, hrabar, zdravorazumski i čovječan građanski aktivizam urodio plodom? Je li postmiloševićevski prevrat donio očekivano, željkovano, nadano bolje danas i sutra? Čim je revolucija uspjela, (neki) revolucionari počeli su krasti i paliti. Zaključak nije defetistički, ali pošteno ustanovljuje ugrađene, neizbježne mane i manjkavosti te činjenicu da je u izravnom sukobu silnik jači od obzirnika, divlji od pitomoga.
Samo mijena stalna jest, život je dovoljno dug da iskusimo vrhove, dna, sredine i sve ono između, i najbolje je na to biti filozofski spreman. Misao, teza, nije nova, no u “Drugoj strani svega” predstavljena je na zanimljiv način, iz kuta i čimbenicima uz koje nemamo dojam da smo sve to već vidjeli.
