Početak druge serije intervjua “Pogleda iza objektiva” rezervirali smo za našu cijenjenu dizajnericu zvuka, Dubravku Premar (Zagreb, 1958.). Krenimo s obrazovnim natuknicama – u Zagrebu je Dubravka završila II Gimnaziju i srednju Funkcionalnu muzičku školu (odsjek klavir) te diplomirala montažu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Od početka osamdesetih angažirana je na brojnim filmovima i TV serijama kao montažerka slike i zvuka, nešto manje od deset godina (1985. – 1993.) na ADU-u radi kao vanjski predavač kolegija “Montaža zvuka”, 2001. godine otvara svoj vlastiti studio za montažu i obradu zvuka, a od 2006. voditeljica je specijalizirane radionice za postprodukciju zvuka na Školi medijske kulture “Dr. Ante Peterlić”.

Premar je kao montažerka/dizajnerica zvuka radila na dobrom postotku recentne domaće filmografije. Brojka od šezdesetak dugometražnih igranih filmova, tridesetak dokumentarnih i animiranih te još cijelog niza TV-filmova i serija, zvuči zaista impresivno. Kada krenete dublje čačkati po njenim angažmanima, jedino što možete je skinuti kapu. Pazite ovaj popis: “Sokol ga nije volio” (Branko Schmidt, 1988.), “Čaruga” (Rajko Grlić, 1991.), “Tri muškarca Melite Žganjer” (Snježana Tribuson, 1998.), “Blagajnica hoće ići na more” (Dalibor Matanić, 2000.), “Nebo, sateliti” (Lukas Nola, 2000.), “Fine mrtve djevojke” (Dalibor Matanić, 2002.), “Oprosti za kung fu” (Ognjen Sviličić, 2004.), “Pjevajte nešto ljubavno” (Goran Kulenović, 2007.), “Crnci” (Goran Dević i Zvonimir Jurić, 2009.), “Ćaća” (Dalibor Matanić, 2011.), serijal “Bitange i princeze” (2005. – 2010.)… Naša sugovornica osvojila je i tri Zlatne arene za zvuk na Pulskom filmskom festivalu, i to za filmove “Nebo, sateliti”, “Crnci” te “Šuti” (2013) Lukasa Nole.

Dubravku je oduvijek zanimala umjetnost i matematika. Nakon završene osnovne škole želja joj je bila, govori, upisati Školu primjenjene umjetnosti. Roditelji su imali mrvicu drugačije zamisli, smatravši da će joj gimnazija dati bolju općekulturnu širinu. Trebala je naša dizajnerica zvuka pohađati i Muzičku akademiju, ali nije se uspjela upisati. Zeleno svjetlo dali su joj ipak Geodetski fakultet i ADU, izabrala je potonje i tako je sve počelo. Posebno Dubravka ističe profesoricu Teu Brunšmid, kao predivnu osobu i vrsnu montažerku zvuka koja joj je predavala kolegij montaže zvuka. Voljena profesorica prenijela joj je svoju ljubav i strast za zvuk, a kako je pretežito radila na animiranim filmovima Zagreb filma, predala ju je u ruke mladim autorima animiranog filma koji su tek započinjali svoj put. Nedugo nakon toga počela je montirati zvuk na igranim i dokumentarnim filmovima.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Ratni repotrer"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Ratni repotrer”

Potonji rod, naravno, i nas najviše zanima. Kako i neće kad je Dubravka Premar kao montažerka/dizajnerica zvuka  surađivala na brojnim recentnim dokumentarcima, naslovi dovoljno govore za sebe: “Sretno dijete” (Gerila DV film / Vizije SFT; 2003.) Igora Mirkovića, “Ratni reporter” (Factum / Zagreb film; 2011.) Silvestra Kolbasa, “Nije ti život pjesma Havaja” (Hulahop, 2011.) Dane Budisavljević, “Oblak” (Fade In / Zagreb film, 2011.) Miroslava Sikavice, “Bolesno” (Fade in / Zagreb film / Drugi plan; 2015.) Hrvoja Mabića, “Nasljeđe” (Mitropa, 2016.) Sanje Šamanović, “Tusta” (Factum / Wake Up Films / Award Film & Video / Zagreb film) Andreja Korovljeva

Našim “Pogledom iza objektiva” javnosti želimo predstaviti vrijedne pojedince bez čijeg doprinosa ne možemo zamisliti filmsku umjetnost. Nudimo Vam stoga priliku da opišete posao kojim se bavite od početka osamdesetih, možda pokojom lijepom riječju i zarazite nekog budućeg slagača zvučnih delicija.

“Kada me netko pita što to ja zapravo radim, odgovorim da je sve što čuje u filmu, osim dijaloga i muzike, moj posao. Naravno, to nije potpuna istina jer koristim i sinkroni zvuk sa  snimanja filma. Kad postoji osiguran budžet, posebno se snima i foley (naknadno snimljeni sinkroni šumovi po montiranoj slici). Sinkroni zvuk služi mi kao podloga na koju onda gradim paletu zvukova, montiram atmosfere i efekte koje vidimo u sceni. Kreiram i ono izvan scene, sve što simulira realnost, ali i stvara raspoloženje scene. Pri snimanju filma pažnja snimatelja zvuka fokusirana je na kvalitetu dijaloga, tako da su ostali zvukovi (atmosfera i efekti) uglavnom snimljeni tiše i lošijom kvalitetom. Obrada dijaloga – npr. stišavanje pozadinskog šuma i uklanjanje neželjenih zvukova u sličnom frekvencijskom opsegu kao i dijalozi – uklanja i određene zvukove koji trebaju ostati prisutni. Tada je potrebna rekonstrukcija. Sve što vidimo dizajner zvuka ozvuči koristeći se arhivom zvukova ili snimi potrebno. Ovo su stvari koje se, među ostalima, podrazumijevaju pod poslom dizajnera zvuka.

“Drugi, kreativniji, dio svojeg posla ipak više volim – stvaranje simulacije trodimenzionalnosti filma i raspoloženja scena kreiranjem atmosfera te stvaranje dramaturgije zvučnim efektima koji nisu prisutni u prizoru, a podcrtavaju emocionalno stanje aktera u filmu. Kombiniranje i izmišljanje zvukova izaziva veliko zadovoljstvo i kreativnost. To je beskonačna igra, cjeloživotno istraživanje i odličan način za zabavu.

“Jedan moj bivši student rekao mi je kako mu je super raditi montažu zvuka, ali kako mu se ne sviđa da nakon puno sati rada sve izgleda kao da je originalno snimljeno, bez njegovih intervencija. Montaža/dizajn zvuka često je necijenjen posao. Jedan od najčešćih, ali i najboljih komplimenata koje možeš dobiti je: ‘super ti je zvuk, ništa mi nije smetalo’. Tvoj naporan rad i strast ostaju neprimijećeni, što zapravo znači da si napravio dobar posao.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Oblak"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Oblak”

Istaknuli ste u jednom intervjuu da Vam se redatelji ne miješaju u posao. Kako takve suradnje funkcioniraju u praksi?

“Svaki redatelj ima svoj način rada. Neki imaju ideju zvučne slike kod pisanja scenarija, a neki o tome razmišljaju nakon montaže slike. Vrlo je važno povjerenje redatelja prema dizajneru zvuka. Zvuk je u u funkciji slike i to je polazište svakog dizajnera zvuka. Redatelji imaju viziju zvuka u dramaturgiji scene; dizajner zvuka to iskreira. Osobno mi je važno da imamo sličan senzibilitet, jer onda ne trošim vrijeme na razmišljanje koliko bi se redatelju nešto svidjelo, već se prepustim svojoj intuiciji i stvaram. Nakon prve postavke zvučne slike, zajedno prolazimo film i dogovaramo se o nadogradnji. I tako sve dok oboje ne budemo zadovoljni. Kontrola je izraženija na miksu filma.”

Napredak tehnologije pomogao Vam je u poslu, smanjio glavobolje, povećao produktivnost? Onda i sada – velika razlika?

“U 35 godina rada bilo je mnogo promjena: mono zvuk, stereo, 5.1 surround, mehanička i digitalna montaža… Digitalna montaža omogućila je jednostavniji pristup materijalu, čuješ i istovremeno vidiš zvučni zapis pa je montiranje brže i možeš imati više verzija montaže. Također, veća je i preciznost reza, poboljšane su mogućnosti kombinatorike, povećana je kreativnost ali i opseg posla. Najveći benefit odnosi se na mnogobrojnost audio kanala – sve smontirane zvukove možete istovremeno i čuti. Koja divota! Montažni stolovi u prošlosti su imali mogućnost istovremene reprodukcije zvuka uglavnom s dva kanala. U Zagrebu su postojala samo dva montažna stola s tri kanala. Ukoliko se dijalog montirao na dva kanala, uz sreću da montiram na jednom od ona dva stola s tri kanala, istovremeno sam mogla čuti dijalog s jednim mojim smontiranim zvukom. I tako jedan po jedan. U scenama s mnogo zvučnih efekata smontiranih na više traka – npr. pucnjevi – na slici sam crtala oznake gdje se nalaze i zamišljala kako to zvuči. Tek na miksu čula sam sve zajedno.

“U digitalnoj montaži na svaki klip mogu staviti fade in i fade out, mogu ga usporiti, ubrzati, promijeniti mu visinu tona, očistiti od neželjenih smetnji, obrnuti zvuk, napraviti copy-paste, dodati jeku, mijenjati smjer iz kojeg zvuk dolazi, podesiti glasnoću i tako dobiti približni uvid u miks. Sve to u mehaničkoj montaži nije bilo moguće. Priprema za montažu bila je dugotrajna, dok je arhiva zvukova pohranjivana na mnogobrojnim magnetofonskim vrpcama snimatelja. Nakon mnogo sati preslušavanja i biranja potrebnih zvukova za film, tonski tehničari su mi izabrane zvukove presnimili na perfo (magnetski zapis zvuka na vrpci koja se koristila u montaži). Ako mi neki zapis, najčešće atmosfera, nije bio u trajanju scene montirala sam šlajfu (perfo zalijepljen u krug) i dala presnimiti u potrebnoj dužini. Montaža je također duže trajala. Rez sam mogla učiniti unutar jedne perforacije, tako da sam ručno povlačila perfo po tonskoj glavi lijevo-desno.

“Radila sam to iz razloga kako bih čula mjesto najbolje za rez i dermatografom (masna olovka) označavala odabrano mjesto na perfu, presom koso prerezala perfo i napravila pikštelu (spoj zalijepljen selotejpom). Kako se dva različita zvuka ne lijepe jedan na drugi, između njih sam montirala filaž (traka pozitiva ili negativa prerezana na pola), i sve to s pamučnom rukavicom na lijevoj ruci da ne ostavim masne tragove na zvučnom zapisu. To je bilo korisno i u zaštitnu svrhu, obzirom na oštrinu filaža. Ne jednom sam se porezala na njega. Akustička atmosfera na radnom mjestu nije bila povoljna, zbog konstantno prisutne buke montažnog stola. Digitalija me učinila sretnijom osobom.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Nije ti život pjesma-Havaja"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Nije ti život pjesma-Havaja”

Igrani i dokumentarni rod iz rakursa dizajnera zvuka, gdje leži najveća razlika?

“Možda je najveća razlika u budžetu. Radi jednostavnosti produkcije zvuk je često lošije snimljen ili uopće nije, pa onda treba više vremena za rekonstrukciju sinkronih zvukova. Za mene je svaki film specifičan bez obzira na vrstu, svakom pristupam intuitivno pa nema neke velike razlike u načinu rada na igranom ili dokumentarnom filmskom rodu. Radeći na dokumentarcima, ipak sam emotivno više uvučena jer se radi o stvarnim osobama i događajima. Na nekima od njih imala sam potpunu slobodu u rasponu zvukova, poput ‘Ratnog reportera’ i ‘Bolesnog’.”

Možete li se na sekundu vratiti u prošlost i prisjetiti suradnji na ostvarenjima koji su obilježili domaću dokumentarstiku, poput “Ratnog reportera”, “Bolesnog”, “Oblaka”, “Nije ti život pjesma Havaja”…

“‘Ratni reporter’ je dokumentarac u kojem sam imala dosta izazova. Radi se o autobiografskom filmu u kojem redatelj isprepliće ratna zbivanja sa sjećanjima na neka prijašnja vremena. Velikim dijelom to prikazuje kroz fotografije. Dramaturški je bilo bitno kada i koje fotografije oživjeti realnim zvukom, čiji izvor nije uvijek bio prikazan na fotografiji. Kako slika nije u pokretu, zvuk mora biti izrazito jasan, prepoznatljiv i montiran na pravom mjestu. Sve u funkciji izazivanja emocija koje smo željeli postići kod gledatelja. Drugi izazov predstavljalo mi je prenašanje straha i nelagode zvukom kod gledatelja, i to na snimkama eksplicitnih strahota rata, ali i na onima koje ga nisu prikazivale.

“Kao što kaže autor Hrvoje Mabić, ‘Bolesno’ je psihološka drama. Film je sniman kroz različita godišnja doba, gdje priroda kao protagonist akumulira osjećaje i odnose dviju protagonistica. Bio mi je izazov kombinirati prizorne i neprizorne zvukove kako bih podctala to stanje.

“‘Oblak’ je film na kojem mi je bilo najteže sudjelovati, ne radi kompliciranosti posla već nemogućnosti odmaka od emocija izazvanih sudbinom divnog mladog bića. ‘Nije ti život pjesma Havaja’ je intimna priča o obitelji i izuzetno mi je drago što me redateljica, moja bivša studentica Dana Budisavljević pozvala na suradnju.”

Poruka za kraj?

“Mladi montažeri/dizajneri zvuka u želji za što kvalitetnijim radom kupuju najbolju opremu koju si mogu priuštiti: monitore, zvučnike, hardove, razne softvere, alate i efekte, tipkovnice, miševe… Pritom zanemaruju jednu vrlo bitnu stvar – obzirom da za kompjuterom sjede dvanaest sati, nekad i više, moja preporuka im je i kupnja kvalitetne stolice.”

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here