Hrvoje Nikšić (Našice, 1976.) deveti je po redu dragi sugovornik “Pogleda iza objektiva”. Prvi, međutim, kompozitor filmske glazbe, s angažmanima u nekim poznatim dokumentarcima poput “Kratki obiteljski film” (HRT, 2016.) Igora Bezinovića, “Okupirani bioskop” (This and That Productions / Nukleus Film; 2018.) Senke Domanović i “Meso” (Kinematograf, 2018.) Elvisa Lenića; od igranih tu su od zapaženijih naslova “Ne gledaj mi u pijat” (Kinorama / Beofilm / HRT; 2016.) Hane Jušić, odnosno Bezinovićev “Kratki izlet” (Studio Pangolin, 2017.). Ovaj svestrani umjetnik još je i tonski snimatelj, glazbeni producent, kompozitor glazbe za kazalište i umjetničke instalacije… Kad nije u poslu, Nikšić istražuje razne instrumente, popravlja ih ili im elektronički poboljšava performanse. Također, vlasnik je studija Kramasonik za glazbenu produkciju, a producirao je glazbu za brojne jazz, etno i alternativne izvođače i bendove (Dunja Knebl, Matija Habijanec, Denis Katanec, Satelite, Kozmodrum, Radikal Dub Kolektiv, Petrol, Chui, Pseća Plaža, Mimika, Krv u Stolici…). Svirao je pak Hrvoje Nikšić i sintisajzer/klavijature u više bendova.
Naš današnji gost u Našicama je završio gimnaziju i osnovnu glazbenu školu, da bi u Zagreb došao sada već dosta daleke 1994. godine. Prva mu je misija bila studirati elektrotehniku, ali kasnije je glazba preuzela i u konačnici obilježila Nikšićev život. “Našao sam se u tome slučajno i vrlo spontano. Volim reći da je to bilo na najzdraviji mogući način – regrutiran sam u ovaj poziv s underground scene”, kaže nam Nikšić. Povlačio se, kaže, još od srednjoškolskih dana po bendovima noise, ambient i psychedelic predznaka. Ratno/postratno vrijeme učinilo je svoje, njegove kolege i on nisu imali prilike ući u ozbiljniji tonski studio, niti se predstaviti široj publici. Interneta nije bilo, sve se moralo naučiti od nule, uglavnom u skromnim uvjetima, po principu sam svoj majstor.
“Tonsko snimanje me zanimalo jer je blisko mojem afinitetu glazba-tehnika-fizika-umjetnost. Još od tada studio i snimanje zvuka smatram neodvojivom komponentom u komponiranju glazbe. Dakle, osim ritma, melodije i harme, pristup zvuku i njegovoj boji, dinamici i prostoru smatram jednako važnim. Za mene čak i početnom točkom u radu”, govori nam Nikšić. Nakon 2000. godine sve je išlo svojim tijekom, radio je naš sugovornik u tom periodu dosta glazbe za kazališne predstave, posebno za suvremeni ples te umjetničke instalacije. Usporedo je i dalje svirao u bendovima sa zagrebačke scene, a onda se 2003. godine rodila ideja za pokretanjem vlastitog tonskog studija. U početku je snimao za sebe, s vremenom su počeli kapati i druge kolege glazbenici sa scene…
Prvi kompozitor filmske glazbe u premijernoj sezoni našeg “Pogleda iza objektiva”. Na prvu, Vaš posao djeluje podosta zanimljivo i mistično. Kako biste ga ukratko opisali?
“Moj posao kao glazbenog kompozitora za film je pronaći način i mjesto u filmu gdje će ta glazba pokrenuti sliku, pomoći montaži, ubrzati ili usporiti subjektivno vrijeme na filmu, podcrtati i pojačati neku postojeću atmosferu, osjećaje likova te odnose među njima. Nekad je to i potreba za stvaranjem kontrapunkta za ono što gledamo, kao i da glazba malo progresivnije intervenira u filmski izričaj, iznenadi gledatelja i doprinese novom kontekstu. Posao kompozitora prije svega je osjetiti buduću publiku i samog autora. Bitno je i pokušati upotpuniti filmsku priču u polju nesvjesnog. Tamo osjećamo bez mnogo pitanja, a glazba dohvati svakog ponaosob obzirom na individualno iskustvo i doživljaj svijeta. Zato smatram da proces rada na filmskoj glazbi nikad nije isti, niti je predvidljiv. Nekad tema koja pristaje filmu nastane u jednom dahu, a nekad je potrebno puno puta zaroniti u sebe, odbaciti mnogo tema ili tehnika da bi se došlo do one koja najbolje progovara u ime filma.”
Što biste izdvojili kao glavnu razliku skladanja filmske glazbe za dokumentarni i igrani film?
“Ne razlikujem pristup zvuku i glazbi u odnosu na ta dva filmska roda. Prije svega jer je granica u današnjem suvremenom igranom i dokumentarnom filmu sve manje jasno definirana. Postupci koji se u njima koriste, uzimaju inspiraciju jedan od drugog. Sve više je sličnosti i u narativu, kao i u pristupu rada. Iz osobnog iskustva mislim da je igrani film još uvijek malo razigraniji i slobodniji od dokumentarnog. Naravno, sve ovisi o autorima s kojima radim. Uvijek se veselim mogućnosti otvaranja prostora za eksperiment, ali kad i autor razumije glazbu kao ravnopravan element u audiovizualnom jeziku, a ne samo dekorativni, odnosno popratni element.”
Možete li opisati tipičan workflow Hrvoja Nikšića nakon preuzimanja posla?
“Iz dosadašnjeg iskustva mogu reći da me zovu autorice i autori koji donekle poznaju moj glazbeni stil ili pristup. Tako mi odmah u startu poklanjaju povjerenje nad autorstvom glazbe za film. Nakon pogledanog filma, dolazimo kroz razgovor o njegovom tonu i boji, također i o vremensko-prostornom kontekstu. Ulaskom u studio, kreće sva čarolija, ali i poteškoće. Najprije biram instrumentarij koji najbolje pristaje filmu. Zatim spajam i prespajam opremu. Uz samu glazbu uvijek se pomalo bavim i nekim soundscapeom, sve zajedno zbrajam i oduzimam dok ne osjetim da sam na dobrom putu. Uglavnom je to intuitivno, neko unutarnje uho daje mi potvrdu kako to što radim dobro pristaje filmu. Uz razgovore, probe sa slikom i razmišljanja, dolazimo do zajedničkog jezika.
“U svoj stvaralački proces ulazim uglavnom nakon montaže filma. Nastojim prilagoditi glazbu već gotovoj, takozvanoj zaključanoj slici. Ukoliko se komponiranje glazbe radi s montiranjem slike, onda to zna biti baš mukotrpan proces. Jer, te scene još nemaju jasnu naznaku niti cilj, teško je u tom trenutku prodrijeti do ideje sakrivene unutar scene. Bude onda mnogo više posla, jer nije uvijek jednostavno prekrajati glazbu. Nekad i minimalna korektura uništi duh glazbe koju je do tada nosila u sebi. Jako je bitno biti usuglašen s montažerom/montažerkom i redateljem/redateljicom: na kojim mjestima u filmu ide glazba i zašto, odnosno koja je njena funkcija. Tek onda možemo govoriti o potrebnom osjećaju ili ritmu. Radi se o iterativnom postupku ili ping-pongu, gdje se različite varijante glazbe i zvuka isprobavaju ili prekrajaju kako bi se dobila najbolja moguća opcija. U montaži zvuka sve odlazi na jedan novi nivo, jer dizajneru zvuka obično dajem odvojene stereo trake glazbe. S te strane onda je moguća i naknadna montaža i miks. Na taj način glazba se u finalnoj fazi može prilagoditi dizajnu zvuka.
“Što se tiče snimanja, uglavnom sve radim sam. Iskustvo dugogodišnjeg rada u studiju omogućilo mi je – ukoliko se javi ideja ili potreba za bilo kojim drugim zvukom – znanje o tome tko mi što točno može dati, odnosno čija mi boja instrumenta treba. Tada pozovem kolege na suradnju. Obično to biva kad već imam ideje za teme i krenem raditi aranžmane. Nekad se to dogodi čak i u startu.”
Surađujete dosta s Igorom Bezinovićem?
“S Igorom surađujem još od studentskih dana. Imamo suradnju punu povjerenja i poštovanja, a posjedujemo i sličan sličan senzibilitet. Možda i stoga jer Igor dolazi s iste zagrebačke scene početka 2000-tih koja se vrtila oko Filozofskog fakulteta, ADU-a, KSET-a, SC-a… Surađujemo od davnih dana i uvijek je nekako sve dobro ispalo. U procesu se već znamo i mislim da se lijepo nadopunjujemo.”
Jeste li dovoljno cijenjeni u svom fahu? Kakva je situacija s kompozitorima glazbe u Hrvatskoj, kakvo u svijetu?
“Iskreno, teško mi je odgovoriti na ovo pitanje jer nisam previše upućen u razvoj inozemne umjetničke scene. Govoreći iz osobne pozicije, nekad mi je teško stvarati opterećen mnogim drugim paralelnim projektima koji mi osiguravaju egzistenciju. Izrazito mali prihod financija u kulturi odražava se na uvjete našeg rada. Često nailazim na upite da se nešto napravi za malo novca, na brzinu, skoro pa dobrovoljno. Vrijednosti našeg društva srozale su kulturu i mnoge njene srodne grane na svojevrsni fast food, kvantitetu ali ne i kvalitetu. Iz toga vidim nerazumijevanje struke, ali i nekog osnovnog cilja ovoga što radim.
“Jedna od osnovnih funkcija glazbe je ona oplemenjivačka. Ako sam u poziciji stvarati glazbu, znači da mi je potrebna posvećenost, razumijevanje procesa, promišljanje, vrijeme inkubacije i mir. A to vrijeme ipak nešto i košta. Osiguravanje kvalitetnih uvjeta pokazatelj je uvažavanja nečijeg rada. Također i ako toj osobi daš prostora da zaobilazi trendove. Idealno je da ona svakim svojim projektom educira sebe. Samim time, može educirati i publiku. Bilo bi lijepo da se situacija s te strane u budućnosti poboljša. Sve je ovo, pretpostavljam, moguće u dobro uređenim društvima, gdje se kultura i obrazovanje propisno financiraju. Za filmsku zajednicu je bitno da se film što manje prezentira kroz filmsku industriju, a što više kroz umjetnost. Bitna je odvažnost za nešto novo, posebno i drugačije.”
Pomaže li Vam glazbeno iskustvo u kompozitorskom poslu? Svašta se danas može naučiti preko interneta, može li i Vaš posao?
“Danas se mnogo toga može naučiti preko interneta. Mlade generacije idu dalje, izbacuju filmove, glazbu, multimediju… Postoji mnogo tutorijala, YouTube vodiča, videa, workshopova, foruma itd. Znanje se proširilo i to je dobro, bar je na ovaj način dostupno širem krugu ljudi. Mnogi entuzijasti osnivaju vlastite studije i bave se zvukom. To je poticajno. Međutim, kao i za svaki posao, osim talenta i ljubavi, potrebno je uložiti vrijeme i rad za istinsko sjedinjenje s materijom, odnosno stjecanje iskustva. Onaj tko se zbilja pronalazi u tome i voli svoj posao, ustrajat će. Ja sam na tom putu već mnogo godina, imam uspone i padove, zamore i nova veselja. Mnogo je sumnji, ali i upornosti s moje strane koja donosi plodove.”
Tehnologija je posljednjih godina strahovito napredovala – koliko Vam ta činjenica olakšava poslovnu svakodnevicu?
“Napredovala je, naravno. I workflow se s godinama mnogo promijenio. Sada vam je na raspolaganju puno više mogućnosti i alata, koji omogućuju bavljenje detaljima. Nadalje, tu je i taj undo. Svakako da s te strane postoje i zamke, jer nova tehnologija može postati i teret, udaljiti te od samog kostura ideje i pjesme, zvuka ili melodije. Prije je nekako sve bilo jače, intenzivnije i s više emocija. Morao si imati dobru pripremu, jaku temu, a manje se onda tehnički gledalo na stvar. Danas je obratno.”
