Početna Događanja "Masterclass" Vitalija Manskog: "Tehnologija mora biti potčinjena nama"

“Masterclass” Vitalija Manskog: “Tehnologija mora biti potčinjena nama”

-

Prije nešto manje od tjedan dana (2. veljače) u Zagrebu je održano masterclass predavanje “Dokumentarni film – umjetnost ili stvarnost?” poznatog ruskog dokumentarista Vitalija Manskog. Prepuno Dokukino KIC s nestrpljenjem je dočekalo autora svjetske doku-uspješnice “Ispod sunca” / “Under the Sun” / “V luchakh solnca” (2016) koja je upravo s početkom veljače službeno otpuštena i u hrvatska kina.

U stilu trenera San Antonio Spursa, Gregga Popovicha, koji novinare i medijske istupe tretira kao nužno zlo, i vječni ruski mrgud zagrebački performans odradio je profesionalno, uz pomoć prevoditeljice s ruskog Ive Matijević, ali ne nužno i previše angažirano, ljudski neposredno. Rezultat mrkih pogleda s profesorske katedre bio je – i ne posve neočekivan – rekordno malen broj upita iz publike. U vrijeme krize i strahova s pozornice, ljudi se drže zajedno, u voćnom tribina-kupu. Ha. Ne? Dobro, malo pretjerasmo jer Rus i dalje ostaje dokumentaristički mag koji ne skriva naučene slalomske zastavice znanja, ali ni Joshua se zvati svi ipak ne mogu. Razmazio nas je Amerikanac, priznajemo.

Manski je predavanje započeo tvrdnjom o međusobno usko povezanom procvatu kreativnog filma i razvoja tehnologije. Po njemu, digitalne kamere temeljito su promijenile odnos čovjeka sa stvarnošću. U prošlosti je pak stvarnost zbog glomaznosti opreme bila podvrgnuta tehnologiji, mijenjala se suština snimanog. Digitalna kamera uvela nas je u novu eru dokumentarnog filma pa Manski predlaže naziv za ovo svježe razdoblje  – stvarnosni film.

Foto: Hrvoje Krstičević

Još 2000. godine Rus je odlučio na papir zapisati vlastita pravila o snimanju dokumentarnog filma. Manifest stvarnosnoga filma u sedam točaka izašao je u časopisu Filmska umjetnost, dok ona najvažnija naglašava međusobnu nekompatibilnost dokumentarnog filma i scenarija. Posljednji ruski filmski manifest potpisao je veliki Dziga Vertov, prisjetio se Manski, još na početku 20. stoljeća.

“Često idem po festivalima. Vidio sam mnogo filmova, no njihov je najveći problem odlazak autora u smjeru pričanja svojih zamisli, unatoč dobroj sižejnoj konstrukciji filma. Redatelji ne dopuštaju izlazak stvarnosti na vidjelo. Na taj način može nastati velik, ali nikako jak, potresan i moćan film”, rekao je Manski.

“Ispod sunca” nije mogao započeti bez scenarija, i to napisanog od strane sjevernokorejskih vlasti koje su inzistirale na njegovom strogom provođenju. Film je u konačnici snimljen van granica tog zadanog scenarija, što mu je dopustilo veću sveobuhvatnost od početno napisanoga. “Scenarij mora biti određenje točke na kojoj se ulazi u stvarnost; on nije samo pripovijedanje razvoja filma”, specifičan je ruski filmski umjetnik.

Redatelj se potom dotaknuo snimanja svojeg najnovijeg dokumentarca, “Close Relations” / “Rodnije” (2016). Iz Rusije je krenuo u Ukrajinu intervjuirati svoju rodbinu, kako kaže, predstavnika različitih ideologija, na suprotnim stranama barikada. Na početku snimanja Ukrajina je imala blistavu budućnost, još se uvijek kupajući u zanosu nedavno završene Majdanske revolucije. U međuvremenu se situacija u zemlji počela ratno zaoštravati, pa je Manski paralelno u snažnim emocionalnim trenucima hvatao promjene na svojim sugovornicima, protagonistima u razvoju.

Foto: Hrvoje Krstičević

Manski smatra kako se dokumentarni film nalazi na pragu novih formi svojeg postojanja. On predlaže izbacivanje klasičnog kraja filma, kojeg bi zamijenio tek datumom posljednjeg prepravljanja. Treba dopustiti mijenjanje filma u skladu promjena životnih okolnosti i događaja u stvarnosti. Nije, kaže, to još napravio u svojim filmovima, ali nije ni daleko od tog čina.

“Snimajući ‘Ispod sunca’ znali smo da nećemo moći iskoristiti zabilježeni materijal. Sjevernokorejci nam takvo što ne bi dopustili. No, dogodila se situacija njihovog izlaska iz ugovora. Ostavili su nam sav  snimljeni materijal, a upravo iz razloga ulaženja u svjesni rizik uspjeli smo snimiti onakav film”, kaže Manski koji je kasnije prepričao anketu provedenu u Rusiji prije deset godina. Na pitanje: “Gori kuća. Što je vaš sljedeći korak, gasiti ili nastaviti snimati?”, tamošnji dokumentaristi odgovorili su u podjednakim postocima – pedeset posto bi ih nastavilo snimati, dok bi druga polovica otišla gasiti požar. Prema Manskome, polovica koja bi otišla gasiti vatru spada u dobre i poštene ljude, ali loše dokumentariste; dok su oni drugi odlični dokumentaristi, ali i ne tako dobri ljudi.

“Tebi je čovjek ispričao cijeli svoj život, onako kako ga je proživio, naglašavajući najbitnije stvari. Od dva sata priče, ti sve srežeš na sat vremena, mičući na taj način najvažnije dijelove prema mišljenju protagonista. A to je tek početak naše profesije. Dokumentarist po vlastitom osjećaju radi mozaik, umjesto kockica slažući ljudske sudbine. Ne znam koliko je to moralno. Igrani film mnogo je moralniji, a u njemu ima i više zadovoljstva”, kaže Manski.

Slijedilo je pitanje iz publike: “Jeste li u jednom trenutku osjetili prijezir Sjevernokorejaca prema besmislu tamošnje propagande? Da ste ga kojim slučajem uhvatili na kameri, biste li ga prikazali, paralelno svjesni vrlo vjerojatnog odlaska u zatvor takvog pojedinca?”

Foto: Hrvoje Krstičević

“Radi se o jako kompliciranom pitanju. Na njega ću vam odgovoriti vrlo tvrdo”, započeo je Manski. “Da je bila riječ o glavnim protagonistima koji su po zadatku postavljeni u film, ne bih pokazao tu scenu. Druga je stvar s predstavnicima i zaštitnicima tog totalitarnog sistema. Prikazao bih njihovu reakciju i ne bih razmišljao o njihovim sudbinama. Sve zajedno ne bi umanjilo moju grižnju savjesti, ali tako bih postupio. ‘Ispod sunca’ je u potpunosti drugačiji od bilo čega što sam snimio u karijeri. Taj sistem smatram u potpunosti neprijateljskim.”

Manski smatra da su najbolji dokumentarni filmovi do procvata digitalne ere snimani skrivenom kamerom, dok vrhuncem dokumentaristike smatra film “10 Minutes Older” / “Par desmit minutem vecaks” (1978) Herza Franka koji prikazuje emocionalne raspone djece u krupnim planovima. Kao jednu od svojih težih karijernih epizoda istaknuo je slučaj sa svojim snimateljem, nekadašnjim poslovno-fakultetskim kolegom. Snimatelj je, naime, za vrijeme jedne potresne scene ugasio kameru i odlučio pomoći protagonistima. Nakon tog događaja Manski je otkazao suradnju, smatrajući da je zadatak snimatelja snimati prostor ispred svoje kamere, bez obzira na okolnosti. Ruski autor protivnik je i prevelikog šminkanja filmova. Smatra da i snimka s mobitela, ukoliko pomaže dodatnoj autentičnosti i emocionalnom naboju, itekako ima mjesta u konačnoj verziji filma. “Moramo biti slobodni od tehnologije. Ona mora biti potčinjena nama, nikako obratno”, jasan je Manski.

Kada je riječ o terenskim pripremama svojih dokumentaraca, Rus je jasan – protagonisti se s njime moraju osjećati ugodno, lišeni napetosti. “Kad snimam sinkrono, snimatelja ostavim u drugoj sobi. Protagonist i ja sjedimo u istoj prostoriji, 15-20 minuta pričajući u svemu. Ne nalazim se u kadru već se sugovornik usredotočuje na mene, sve u nastojanju njegova što prirodnijeg ponašanja pred kamerom. Na sličan način snimao sam svoju mamu u filmu ‘Rodnije’. Probudili smo se u šest ujutro i počeli najnormalniji razgovor. Već sat vremena kasnije ne bismo ga mogli snimiti na jednak način. Kadar nije bio idealan, tehnički također nije valjao, ali je imao funkciju razviti povjerenje prema budućim događajima u filmu”, precizan je ruski redatelj.

Foto: Hrvoje Krstičević

Može li dokumentarist napraviti dobar film bez eksploatacije svojih protagonista, bilo je sljedeće pitanje iz publike. Manski je ponudio odgovor bez pretjeranog uvijanja: “Mi uvijek eksploatiramo svoje protagoniste jer iskorištavamo njihov život. Što mu bliže priđemo, to ga više eksploatiramo. Što ga više otvaramo, to on postaje veći heroj filma. Moramo osjećati moralne dvojbe. U trenutku kad naše protagoniste počinjemo promatrati cinično ili se naslađujemo njihovim sudbinama, tada postajemo amoralni.”

Manski, prema svojim riječima, detaljno dirigira postprodukciju. Njegov zvuk, kaže, nije potpuno dokumentaran, a ozvučenje mu je često potpuno drugačije od pravog zvuka s mjesta snimanja. “Na taj način pokušavam istaknuti određenu stvar i dobiti jaču emocionalnu napetost. Smatram mijenjanje zvuka dopuštenim, iako o tome svaki autor sam za sebe mora odlučiti. Za mene je zvuk nešto što najbolje prenosi osjećaj”, poentirao je za kraj Manski, odjavivši se u sekundu isteka devedesete, nogometne minute zagrebačkog masterclass gostovanja.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Danas počinje 24. Međunarodni festival dokumentarnog filma u Jihlavi

U Češkoj danas počinje 24. Međunarodni festival dokumentarnog filma u Jihlavi, koji će potrajati od 27. listopada do 8. studenog.

Al Jazeera Balkans: “Ponoćni putnik” i “Ivanova igra”

Al Jazeera Balkans na svom će programu ovog tjedna prikazati "Ponoćnog putnika" Hassana Fazilija te "Ivanovu igru" Tomislava Žaje.

Danas počinje 63. DOK Leipzig, niz hrvatskih projekata u industrijskom programu

Danas (ponedjeljak, 26.10.) počinje 63. Međunarodni festival dokumentarnog i animiranog filma u Leipzigu - DOK Leipzig.

“Hall of Fame”: Chantal Akerman

Filmsko-diskurzivni program "Hall of Fame - vodič kroz povijest dokumentarnog filma", donosi dvije projekcije posvećene Chantal Akerman.

18. Liburnia Film Festival: “Zašto mama vazda plače?” – Sjećanja iz Pustograda

"Zašto mama vazda plače?" (2019) Karmen Obrdalj, prati glavnu protagonisticu Enu na putovanju u grad iz djetinjstva.

“Push” – Kupi jeftino, prodaj skupo pa sve opet ponovi

Fredrik Gertten u dokumentarcu "Push" (2019) ispituje širi kontekst stanovanja kao jednog od osnovnih ljudskih prava.

“Totally Under Control” – Tragična farsa virusa i Trumpa

Autori "Totally Under Control" film koriste kao ozbiljnu optužnicu protiv američke vlade, čiji je iskonski grijeh ignoriranje znanosti u korist političke (i vjerojatno financijske) dobiti.

Case study “Jedne od nas”: Zahvatiti šire od filmske slike

Na ovogodišnjem ZagrebDoxu održan je i case study dokumentarnog filma "Jedne od nas" (2020) hrvatskog redatelja Đure Gavrana.

Hrvatski filmovi na Doclisboi, Jihlavi i Viennaleu

U razmaku od nekoliko dana počinju 18. Međunarodni festival dokumentarnog filma Doclisboa te 24. Međunarodni festival dokumentarnog filma u Jihlavi.

16. ZagrebDox: Hrvatski filmovi – Svijetao ogranak tmurne godine

Dokumentarni.net donosi detaljan osvrt na hrvatske dokumentarne filmove sa 16, odnosno posebnog izdanja ZagrebDoxa.