PočetnaRecenzije"Dan oslobođenja" - Kako nišaniti lijevo i desno, a pogoditi sredinu

“Dan oslobođenja” – Kako nišaniti lijevo i desno, a pogoditi sredinu

-

Mads Brügger je u Sjevernoj Koreji održao predstavu, Dennis Rodman igrao košarku, Anna Broinowski učila kako snimiti revolucionarnu dramu (“Aim High In Creation”, 2013.) – pa red je da netko konačno i zasvira električnu gitaru! Netko poput slovenskog benda Laibach u filmu “Dan oslobođenja” / “Liberation Day” (2016) norveško-latvijsko redateljskog para Morten Traavik i Uġis Olte, koji od danas počinje igrati u hrvatskim kinima, točnije zagrebačkom Dokukinu KIC.

Defilirale su već filharmonije, čak i američke, ali gitara i bubanj ne zaoriše se u zemlji koja klasiku smatra avangardom, a autohtono folklorno naricanje jedinom poželjom melodijom za gibanje nacionalnog tijela i duha. Doduše, činjenica jest da je Laibach u Pjongjangu svirao sve i svašta, a jedina relativno žešća stvar iz opusa očito je upravo ona koju su trijumfalno ubacili u finale dokumentarca, ne bi li iskamčili dragocjene reakcije ravnodušnosti, gađenja i čepljenja ušiju od strane okupljene svite.

Bio to u konačnici rock koncert ili ne, manje je bitno koliko savršenost izbora Laibacha za taj prvi korak. Ne bismo, da tome nije tako, danas pisali o dokumentarcu koji prati dotični povijesni događaj. A on to uistinu jest, ne samo zbog epiteta prvi, već i činjenice da ma koliko se površni poznavatelji situacije na samom terenu sjeverno od DMZ-a čudili podudarajućem paternu naci dizajna i sjevernokorejskog komunizma, činjenica jest da se Laibachovo nemilosrdno poigravanje s estetikom desnog totalitarizma savršeno uklapa u stvarnost jedine postojeće otvoreno rasne distopije svijeta, s vojnom vladavinom i bolesnim obožavanjem vođe nacije.

Ali ne škodi ni bogatstvo materijala: suludi govor u kojem korejski domaćini optužuju Laibach za fašizam i promicanje pornografije, ali mu svejedno daju priliku u najprestižnijoj koncertnoj dvorani u zemlji; tehničke nesuglasice u državi čija tehnologija funkcionira u vremeplovu okrenutom davnoj prošlosti; kočnice u komunikaciji zbog kojih stalci za klavijature postaju stalci za mikrofone…

Stoga se neshvaćenost o kojoj se govori u filmu može tek odnositi na krivo shvaćanje Sjeverne Koreje kao staljinističke države. Drugim riječima, Laibach nisu nacisti, ali Sjeverna Koreja načelno jest nacistička država. Daju li joj ovakvi oblici glazbenofilmskog egzibicionizma međunarodni legitimitet ili koriste pri razaranju poretka samim razaranjem izolacije, to još nikome nije jasno, ali rezultat je tu: koncert je održan i vidjeli ga nismo, a film o njemu je snimljen i vidjeli ga – jesmo.

I?

Etiketa prvi ionako se lijepi uz rock, što je besmislica, jer Laibach su nazivali rockom čak i kada su svirali techno. Ovaj multimedijalni art kolektiv mijenjao je svoj zvuk i pristup sa svim sezonama nacionalnih i globalnih promjena, ostavši uvijek dosljedan provokaciji koja je promišljenost pretpostavljala običnom beljenju, ne zaboravljajući pritom i na samu osnovu dobre umjetnosti: sočno izbečeni jezik u lice svakog nametnutog pravila. To ne znači da nema kompromisa – pitanje je samo kako brugerovski njima znati žonglirati.

“Dan oslobođenja” je prije svega dnevnik produkcije na terenu, a on funkcionira zato što je glavno lice norveški redatelj Morten Traavik – stari prijatelj sjevernokorejskog režima koji je s partijom odradio već nekoliko projekata – karakter posebne vrste. Norvežanin je vodeća sila ispred kamera, stavljajući samozatajni bend u potpuno sporednu ulogu. Ali ne škodi ni bogatstvo materijala: suludi govor u kojem korejski domaćini optužuju Laibach za fašizam i promicanje pornografije, ali mu svejedno daju priliku u najprestižnijoj koncertnoj dvorani u zemlji; tehničke nesuglasice u državi čija tehnologija funkcionira u vremeplovu okrenutom davnoj prošlosti; kočnice u komunikaciji zbog kojih stalci za klavijature postaju stalci za mikrofone…

Osim kao dnevnik, “Liberation Day” se gleda i kao politički putopis, srećom došavši na odredište upravo u trenutku jednog od tipičnih sporadičnih valova pograničnih sukoba između dvije zaraćene Koreje. Tako su izvedbe klasika iz “Moje pjesme, moji snovi”, kombinirane s vlastitim opusom obrada iz zlatne ere Laibachovog haranja Europom, dobile i jednu solidnu pozadinu opasnosti. Koja je dobrodošao privid, baš kao i čari utopije u kojoj su se bend i njegova prateća kamera zatekli. Rezultat je zabavan, fascinantan i iritantan, dakle, jako dobar.

"Dan oslobođenja" / "Liberation Day"
Režija: Morten Traavik, Uġis Olte
Zemlje podrijetla: Latvija / Norveška / Sjeverna Koreja / Slovenija
Godina proizvodnje: 2016.
Trajanje: 100 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

55. Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva: (Auto)portretni istršci

55. Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva ove je godine održana u MM (multimedijalnom) centru Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu.

AI i virtualni svjetovi u Dokukinu KIC

U zagrebačko Dokukino KIC dolazi novi ciklus dokumentaraca "AI i virtualni svjetovi", koji istražuje snage, slabosti i ograničenja umjetne inteligencije.

Večeras u Sinju dokumentarac o ratnoj fotografkinji Lee Miller

Večeras na platno sinjske Palacine dolazi dokumentarac "Uhvatiti Lee Miller" / "Capturing Lee Miller" (2020) redateljice Terese Griffiths.

Tri nagrade za hrvatske dokumentarce na 20. Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma o ljudskim pravima Verzió

Tri nagrade osvojili su hrvatski dokumentarci na 20. Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma o ljudskim pravima Verzió.

55. Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva: Prva nagrada dokumentarcu “Korijen” Dore Fodor

U Zagrebu se od 24. do 26. studenog održavala 55. Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva.

Klasici svjetske dokumentaristike, 3. sezona

“Darwinova noćna mora” – Predatorske ribe i oružje u kolijevci čovječanstva

Posljednji esej treće sezone "Klasika" rezerviran je za dokumentarni film "Darwinova noćna mora" (2004) Huberta Saupera.

“Mali Dieter želi letjeti” – Ekstatično do neba

"Mali Dieter želi letjeti" (1997) spada među najpoznatija dokumentaristička djela velikog njemačkog redatelja Wernera Herzoga.

“Titicut Follies” – Čiste sobe i tužni varijetei

U trećem eseju treće sezone "Klasika svjetske dokumentaristike" pišemo o dokumentarcu "Titicut Follies" (1967) Fredericka Wisemana.

“Crumb” – Umjetnost kao jedini izbor

Dokumentarac "Crumb" (1994) Terryja Zwigoffa o strip-umjetniku Robertu Crumbu, spada među najistaknutije primjerke doku-biografskog žanra.

“Shermanov marš” – Generali i ljubavnici

Treću sezonu "Klasika svjetske dokumentaristike" otvaramo s dokumentarcem "Shermanov marš" / "Sherman's March" (1985) Rossa McElweeja.

Dokultura, 3. sezona

Snaga je u detalju

Posljednji esej treće sezone "Dokulture" donosi tekst o hrvatskim filmskim vaninstitucionalnim programima.

Fiksiranje na margini

Shvatimo li film kao neizostavni dio kulture i umjetničkog stvaralaštva, obrazovni je sustav prva točka stjecanja šireg filmskog znanja.

Steći filmsku kulturu – od apstrakcije prema konzumerizmu

Prvi esej treće sezone "Dokulture" bavi se (ne)dostupnošću filmova široj publici, naročito iz kuta dokumentarnog roda.
Režija: Morten Traavik, Uġis Olte<br> Zemlje podrijetla: Latvija / Norveška / Sjeverna Koreja / Slovenija<br> Godina proizvodnje: 2016.<br> Trajanje: 100 minuta"Dan oslobođenja" - Kako nišaniti lijevo i desno, a pogoditi sredinu