Večeras u Opatiji počinje šesnaesto izdanje Festivala hrvatskog dokumentarnog filma – Liburnia Film Festivala. Od 20. do 24. kolovoza publika će na Ljetnoj pozornici Opatija moći pogledati recentne domaće dokumentarističke dosege, njih ukupno osamnaest koji će se boriti za sedam festivalskih nagrada. Nekoliko filmova iz popratnog programa bit će pak prikazano u Vili Antonio. O svemu tome pisali smo u našim prethodnim najavnim tekstovima. Nismo, međutim, o ovogodišnjem žiriju, kojeg sačinjavaju Čehinja Hanka Kastelicová, potpredsjednica HBO Europe i izvršna producentica tamošnjeg dokumentarnog programa; slovenski redatelj Matjaž Ivanišin (“Putnik Karpo”, “Playing Men”…) te hrvatska montažerka Sandra Bastašić i domaći filmski teoretičar Boris Ružić. Ova Liburnijina fab four četvorka odlučivat će o dobitnicima najboljeg filma, dizajna zvuka, fotografije, montaže, režije te najboljeg regionalnog filma.
Nekako je ova hrvatska dokumentaristička godina posudila dugogodišnji sindrom hrvatske košarkaške reprezentacije – nekoliko superstarova na vrhu, ali premalo euroligaških igrača koji će povući nakon njihovog odlaska na klupu. Siromašniji pool domaće kvalitetne produkcije u 2018. uzrokovao je, posljedično, i nešto mršaviju programsku mrežu 16. Liburnije. Možda su iz istog razloga i organizatori dohranjivali službenu konkurenciju zapravo inozemnim filmovima stranih redatelja. Naime, film otvaranja, “Chris the Swiss” (Dschoint Ventschr Filmproduktion / Nukleus film / ma.ja.de. filmproduktions / IV Films; 2018.), dokumentarac je švicarske autorice Anje Komfel, dok je “Okupirani bioskop” (This and That Productions / Nukleus film; 2018.) djelo njene srpske kolegice Senke Domanović. Oba filma u pitanju vode se kao hrvatske koprodukcije zbog producentskih udjela Nukleus filma, no nije nam jasna logika njihovog uvrštavanja u konkretni natjecateljski program filmske manifestacije koja se diči titulom jedinog festivala hrvatskog dokumentarnog filma.
Bilo kako bilo, da se i s malenim budžetima može napraviti dobar, intrigantan film koji iskače iz domaćih lo-fi socio-gabarita, dokazali su primjerice Josip Lukić, Sunčica Ana Veldić, Ranko Pauković, Jadranka Cicvarić Šiftar i Senad Zemunović… Svi njihovi filmovi rađeni su u okolnostima domaćih mršavih kulturnih krava (Pauković doduše iz Nizozemske); svi s dozom otpora prema ustaljenim društveno-filmskim konvencijama ili u najmanju ruku – dobroj staroj prosječnosti.
Jesmo žugali, ali daleko da se na 16. LFF-u nema štagod pojist ukusnoga s dokumentarnog menija. Ima, itekako. Dođite u Opatiju, vol. 16!
Dokumentarni.net, glavne preporuke iz programa 16. Liburnia Film Festivala:
“Chris the Swiss” (2018)
- Režija: Anja Kofmel
- Produkcija: Dschoint Ventschr Filmproduktion / Nukleus film / ma.ja.de. filmproduktions / IV Films
- Zemlje podrijetla: Švicarska / Hrvatska / Njemačka / Finska
- Trajanje: 90 minuta
- Program: Natjecateljski program
- Datum i vrijeme održavanja: 21.8. | 20.30 sati
Temeljito istražen, nakrcan eksplozivnim intervjuima te temom i zahtjevnim spajanjem narativnih linija kompleksan film, animirani dokumentarac Švicarke Anje Kofmel kopa tamo gdje se većina domaćih autora ne bi usudila, u samo mitološko tkivo Domovinskog rata. Film s festivalskim stanicama u Cannesu, Locarnu i Karlovim Varima, izazvao je poprilične kontroverze izmjenom dogovorenog scenarija i kasnijim neprolaskom HAVC-ove kolaudacije, zbog prikaza pripadnika Prvog internacionalnog voda kao beskrupuloznih plaćenika željnih krvi. Kofmel u filmu traži odgovore o sumnjivoj smrti svojeg rođaka Christiana Würtenberga, novinara, pa kasnije i člana spomenutog PIV-a. Ono što putem otkriva, put je u srce Kurtzove prašume, no man’s landa obavijenog maglom ratne psihoze te pojedinaca nedefiniranih motivacija s poviješću donošenja moralno upitnih odluka. Bez premca glavni favorit za najbolji dokumentarni film 16. LFF-a.
“Majči” (2018)
- Režija: Josip Lukić
- Produkcija: Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu / Blank
- Trajanje: 51 minutu
- Program: Natjecateljski program
- Datum i vrijeme održavanja: 23.8. | 20.30 sati
Što reći o “Majči” Josipa Lukića a da već nismo mitraljirali u našoj recenziji sa ZagrebDoxa? Trenutno najbolji hrvatski dokumentarni film 2018. godine na svjež, životan, provokativan, ukratko – potpuno drugačiji način od ustaljene domaće (auto)biografske selfie naricaljke, rastvara obiteljsku intimu do prostih faktora. Lukić u fiksiranom dvoplanskom razgovoru s majkom, poput lepeze rasprostire većinu kvaliteta zbog kojih s radošću izlazimo iz kina: sirovu beskompromisnost, autentičnost i instinktivnu autorsku pronicljivost. Lukiću Zlatane, ostani u filmu dokumentarnome!
“Srbenka” (2018)
- Režija: Nebojša Slijepčević
- Produkcija: Restart
- Trajanje: 72 minute
- Program: Restartovi filmovi
- Datum i vrijeme održavanja: 24.8. | 22.45 sati
Slijepčević u tek drugom svojem dugometražnom filmu otvara pandorinu kutiju domaćeg nacionalizma, šovinizma i rastućeg konzervatizma kroz snimanje priprema Frljićeve predstave “Aleksandra Zec”. Način na koji se u današnje vrijeme odnosimo prema zločincima iz vlastitih redova, kao i (mladim) hrvatskim građanima srpske nacionalnosti, pokazuju da se kao društvo nismo previše pomaknuli s mrtve točke. Autor u “Srbenki”, međutim, ne podliježe jeftinim pamfletističkim strastima ideološkog križarstva, već je snop fokusnog svjetla usmjeren prema svima zajedničkoj, primarnoj paleti ljudskih osjećaja poput gubitka, boli i poniženja. “Razgovarati se mora, čak i o najbolnijim temama”, poručuje podtekstualno Slijepčevićev film, koji je bogme u osvajačkoj ofenzivi, gdjegod da festivalski iskrsne. Nedavno je “Srbenka” zaplovila i kandidacijskim vodama najboljeg europskog doku-ostvarenja. Zasluženo.
“90 sekundi u Sjevernoj Koreji” (2018)
- Režija: Ranko Pauković
- Produkcija: Editson
- Zemlje podrijetla: Hrvatska / Nizozemska
- Trajanje: 15 minuta
- Program: Natjecateljski program
- Datum i vrijeme održavanja: 22.8. | 22.45 sati
Nekad je odlazak (i povratak!) u Sjevernu Koreju predstavljao opasnu egzotiku koju su tek rijetki uspjeli ovjekovječiti filmskom vrpcom. Danas tome više nije slučaj, pa iako prelazak granice najzatvorenije svjetske države još uvijek ne predstavlja laganu šetnju u parku, nikoga više pretjerano ne uzbuđuje inflacija filmova i fotografija tamošnje kontrolirane stvarnosti. Pa ipak, Ranko Pauković, novopečeni hrvatski autor i iskusni dizajner zvuka sa stalnom amsterdramskom adresom, napravio je nešto poprilično nesvakidašnje u filmu “90 sekundi u Sjevernoj Koreji”. Potajno snimajući kratke intervale kasnije pretvorene u parsekundne slow motion sekvence, redatelj je stvorio rijetko viđen kaleidoskop obične, građanske svakodnevice Sjevernokorejaca obilježene dječjom igrom, uživanjem na plaži, uzbuđenjem lunaparka…
“Precijenjena dramaturgija” (2017)
- Režija: Sunčica Ana Veldić
- Produkcija: Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu / Kinoklub Zagreb
- Trajanje: 21 minutu
- Program: Natjecateljski program
- Datum i vrijeme održavanja: 21.8. | 20.30 sati
Zanimljiva je ta Sunčica Ana Veldić, i kao sugovornica, i kao dokumentaristica koja razbucava nametnute filmske kanone i ADU-ove lojaliste, čuvare filmskog pečata. U “Precijenjenoj dramaturgiji” autorica ponovno poteže zarazni ajetovski šarm prisutan u većini prijašnjih filmova, ovoga puta jašući protiv pravila propisane filmske strukture. Ovaj kreativni kaos s pokrićem uveseljava autoričin glavni antagonist, profesor Goran Dević, koji film začinjava legendarnom izjavom: “Ne osjećam se sputano, nego osjećam se loše režirano!”. Svatko protiv svakog. I redateljica protiv same sebe. Strukturirana anarhija u službi filma – dobrog!
Dodatne preporuke:
- “Okupirani bioskop” (Senka Domanović, 2018. | This and That Productions / Nukleus film)
- “Josipa, volim te” (Jadranka Cicvarić Šiftar i Senad Zemunović, 2018. | Trigon)
- “Viva Ludež: Razgovor s trojicom od Ferala” (Saša Stanić i Marina Banićević, 2018. | Udruga Facultas)
- “Mjesto odakle vam pišem pisma” (Nikolina Bogdanović, 2018. | Restart – Škola dokumentarnog filma)
