27. izdanje Dana hrvatskog filma u Zagrebu će se ove godine održati od 16. do 20. lipnja. Kino Tuškanac, Centar za kulturu Trešnjevka, Park Stara Trešnjekva, Stara vojna bolnica, Ljetna pozornica Tuškanac i Akademija dramske umjetnosti ugostit će program – ukupno 63 filma od 259 prijavljenih – nekadašnje domaće festivalske perjanice, danas od šire publike i filmske zajednice uglavnom marginaliziranog filmskog okupljanja. Razloga za trenutnu situaciju u kojoj se nalaze Dani, uistinu je mnogo, no oni nisu tema trenutnog članka.

‘Ajmo se onda, za promjenu, malo koncentrirati na pozitivne stvare što nam ih donosi ovogodišnji DHF. U kategoriju ništa nam neće ovi dan pokvarit’ definitivno spada nastavak (dobre) prakse decentralizacije selekcije programa. I ove godine izbor filmova prepušten je članovima Hrvatskog društva filmskih kritičara (Danijel Brlas, Lana Bunjevac, Marijana Jakovljević, Robert Jukić, Dragan Jurak, Krešimir Košutić, Nino Kovačić, Silvestar Mileta, Siniša Paić i Hrvoje Pukšec; koordinator selekcije Josip Grozdanić), koji su ocjenama od 1 do 5 ocjenjivali pristigle filmove – njih u dokumentarnoj selekciji lijepih 67! Više očiju u ovom slučaju vidi bolje, jer ukupno trinaest dokumentaraca u glavnom natjecateljskom programu nudi više nego korektan, čak i realan filter recentne domaće doku-kvalitete s prijelaza iz 2017. u 2018. godinu. Primjedbi, međutim, svejedno ima, pa je recimo nedokučiva odluka biračkog tijela o neuvrštavanju “Precijenjene dramaturgije” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu / Kinoklub Zagreb; 2017.), britke satire zvijezde neprofesijske filmske scene Sunčice Ane Veldić o okoštalim filmsko-akademskim procesima i nametnutim ograničenjima medija kao takvoga.

Kao najveća dokumentarna poslastica 27. DHF-a, kao jednakiji među jednakima, najzajebaniji među zajebanima, bez ikakve sumnje ističe se “Majči” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2018.) Josipa Lukića, još uvijek studoša ADU-a, koji odmetničkim pajserom razvaljuje ustajalu rutinu dobrog dijela domaće produkcije, uniformirane salonske dokumentaristike za odabrane članove obitelji i njihovu braću također. Lukić bez kompromisa rešeta svoju majku najintimnijim pitanjima kojih se može sjetiti, rezultat čega je nuklearka iskrenosti s mudima kakva se ne viđa često na ovim prostorima.

Dani hrvatskog filma donose i niz zapaženih filmova o kojima smo već pisali: Goran Dević se u “Buffet Željezari” (Petnaesta umjetnost, 2017.) vraća na domaći sisački teren, opservacijom posljedica ekonomske devastacije Hrvatske u malom; Miroslav Sikavica izvrsnim arhivskim dokumentarcem “Glasnije od oružja” (Factum, 2017.) bez ideoloških skretanja nudi povratak u ratno-glazbene devedesete; dok je češko-hrvatska produkcija Hulahopa, “U slučaju rata” / “When the War Comes” / “Až přijde válka” (Jan Gebert, 2018.), jeziv portret slovačke paravojne skupine iza čije se ulaštene PR haube zaštite domovine od izbjegličke prijetnje, krije opasna rasistička retorika.

Što ćemo još vidjeti u Zagrebu? Sada već tipičnu meditativnu statiku Ivana Ramljaka, “Dom boraca” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu / Restart; 2018.) o kumrovečkom Spomen-domu boraca NOR i omladine Jugoslavije, i to relativno brzo nakon svjetske premijere na Cinema du Réelu. Arsen Oremović na DHF pak dolazi sa zagrebačkom premijerom svojeg najnovijeg filma “Tak kak je” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2018.) o neučinkovitom i pristranom državnom aparatu koji muškim roditeljima otežava viđanje vlastite djece.

Zatim slijedi i niz dokumentaraca koji propitkuju cijelu nisku društveno važnih pitanja, poput privatizacijske grabežljivosti (“Gazda: Početak”, Dario Juričan; Hrvatski centar za istraživačko novinarstvo i slobodu medija / Blank_filmski inkubator; 2018.), problematike prihvaćanja drugačijih (“Dragi susjedi”, Nebojša Slijepčević; HRT / EBU; 2017. | “Crna ovca bistrička”, Kristina Baticeli i Višnja Skorin; 3D2D Animatori, 2018.) te depresivnog poremećaja koji se kod nas još uvijek shvaća poluozbiljno (“Mama, zašto plačeš…”, Vladimira Spindler; Restart – Škola dokumentarnog filma; 2017.). Već poznati dokumentarci Bojane Burnać (“Moj život bez zraka”, 2017.; Restart) o Goranu Čolaku, vrhunskom roniocu na dah te “Život od milijun dolara” (Nukleus Film, 2017.) Roberta Tomića Zubera o mukotrpnoj borbi za istinu roditelja pokojne Nore Šitum, zatvaraju ovogodišnju ponudu službenog natjecateljskog programa dokumentarnog filma 27. Dana hrvatskog filma. Na velikom platnu DHF-a, ne zaboravimo i to, premijerno će zasjati i prva epizoda nove sezone iznimnih “Betonskih spavača” (Hulahop / HRT; 2018.) Saše Bana, “Zagrebački velesajam – nesuđeni centar grada”.

Natjecateljski dio konkurencije ove će godine pregledavati tročlani žiri u sastavu Jasna Nanut (glumica), Marina Redžepović (glumica) te Dragan Ruljančić (snimatelj). Izvan konkurencije u programu “Izvan okvira” (selektori Diana Nenadić i Dragan Krivak) vidjet ćemo još šest dokumentarnih naslova (“Playing Men” Matjaža Ivanišina, “Perspektivan” Andrije Tomića, “Doma za Božić” Tomislava Đurinca, “Nonna” Marija Pučića, “Koliko god nas noge nose Renate Lučić” i “Botanički dnevnik” Željka Kipkea). Za ljubitelje nogometa u Parku Stara Trešnjevka rezervirani su kratkiši o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, oni skloni intenzivnijem razmišljanju o Sedmoj umjetnosti moći će pohoditi Radionicu filmske kritike Višnje Vukašinović, biti će organiziran masterclass filmske glazbe pod vodstvom Darka Rundeka, hommage prerano preminuloj redateljici Jeleni Rajković

Ovogodišnju nagradu Zlatni Oktavijan za životno djelo primit će redatelj Petar Krelja, dok se po prvi puta dodjeljuje i Nagrada Ante Peterlić za filmsku publicistiku koju je zaslužio Tomislav Šakić za knjigu “Modernizam u hrvatskom igranom filmu”.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here