Regionalni dio službene konkurencije 11. ZagrebDoxa i ove je godine bio uobičajeno ujednačen, dakle bez prevelikog negativnog odstupanja u generalnom kvalitativnom dojmu. Isti je djelomično pokvarila za koplje slabija berba hrvatskih dokumentaraca o kojima ćemo pisati u sljedećem nastavku pregleda regionalaca.

I dalje su programom dominirali društveno angažirani dokumentarci koji su se doticali problema azilanata, ruševnog stanja postranzicijske Europe i njezinim poimanjem liberalnog kapitalizma. Od favorita portala Dokumentarni.net, priznanje je u ovom dijelu natjecateljskog ždrijeba dohvatio “Rus” (2014) Eldara Emrića i Damira Ibrahimovića, dok je briljantni “Dolazimo u miru” / “We Come as Friends” (2014) Huberta Saupera, nažalost, ostao bez ikakve nagrade.

U nastavku pročitajte kratke recenzije i ocjene ostatka regionalnog programa, dok ćemo sutra, kako smo i najavili, ponuditi presjek poprilično indisponirane hrvatske nefikcijske klase 2015.

U-mraku

“U mraku” (2014) ★+

  • Režija: Goran Marković
  • Zemlja podrijetla: Srbija
  • Trajanje: 60 minuta

Goran Marković svoj je vizualno impresivni film “U mraku” po raznim rudnicima u Srbiji snimao pune četiri godine. U središtu priče nalaze se 22-godišnji Davor i njegov 50-godišnji otac Damir, svaki sa različitim tumačenjem jednog od najopasnijeg zanimanja na svijetu.

Od ugljena potamnjeli kruh sa sedam kora kusaju, uglavnom, pojedinci bez prevelikog životnog izbora, slažu se obojica Markovićevih sugovornika. Srpski redatelj, pak, tanašnost sadržajne supstance i polukooperativnu nevoljkost svojih protagonista pokušava zamaskirati tehničkim driblinzima poput dolly shotova i maštovitih položaja kamere, što mu uglavnom ne uspijeva.

“U mraku” je, po tom pitanju, u konačnici sličniji “Čedi” (2012) Nikole Strašeka nego Glawoggerovim rudarima iz “Workingman’s Deatha” (2005).

Kamena-rijeka / The Stone River

“Kamena rijeka” / “The Stone River” (2013) i 1/2

  • Režija: Giovanni Donfrancesco
  • Zemlje podrijetla: Italija / Francuska
  • Trajanje: 88 minuta

“Kamena rijeka” Giovannija Donfrancesca također probira blue-collar radničku klasu, iako s malkice više stila i manje prvoloptaštva u odnosu na srpski “Mrak”. Talijanova režijska epifanija spaja životna razmišlja talijansko-američkih kamenolomaca s početka 20. stoljeća i njihove današnje suvremenike.

Mnogi od tih odvažnih pionira zbog bolesti povezanih s opasnim zanimanjem nisu uspjeli dočekati ni četrdeseti rođendan. Konačni rezultat predstavlja melankolično-proganjajući skalpel s druge strane nadgrobnog spomenika koji je i nakon osamdeset godina sposoban nanositi emocionalne ožiljke kod svojih gledatelja.

Another-Hungary / Drugačija Mađarska

“Drugačija Mađarska – Život jednog sela, fragmenti” / “Another Hungary – The Life of a Village – Fragments” / Másik Magyarország – Töredékek egy falu hétköznapjaiból” (2013) i 1/2

  • Režija: Dénes Nagy
  • Zemlja podrijetla: Mađarska
  • Trajanje: 51 minutu

Mađari su nam se u regionalnom dijelu konkurencije predstavili s čak tri filma, dok “Druga Mađarska” (2013) Dénesa Nagyja premazom bezimene ruralne korozije pomalo podsjeća na generalno superiornijeg “Putnika Karpa” / “Karpopotnik” (2014) Matjaža Ivanišina.

No, ima nešto zlokobno uznemirujuće u promatranju zapečaćene rezignacije glavnog protagonista, mađarskog likovnog umjetnika Imrea Bukte te njegovih odsutnih i sedatiranih suseljana. Neobičan, neobičan film! Dénes Nagy je za “Drugu Mađarsku” osvojio Mali pečat za najbolji film autora do 35 godina.

Beskućnik / Drifter

“Beskućnik” / “Drifter” (2014) i 1/2

  • Režija: Gábor Hörcher
  • Zemlje podrijetla: Mađarska / Njemačka
  • Trajanje: 72 minute

Ruralnom Mađarskom pozabavio se na nešto drugačiji način i Gábor Hörcher, koji je svojeg opservacijskog “Beskućnika” snimao punih pet godina. Isključivo takva posvećenost snimanoj temi Mađaru je dala neophodnu intimnu nevidljivost i kontinuitet koji je evolucijsku metamorfozu jednog problematičnog tinejdžera upakirao u znalački zaokruženu dokumentarnu cjelinu.

Richárd Steinbach živi za brzinu. Činjenica da ne posjeduje vozačku dozvolu niti ispravan trkaći automobil za sudjelovanje na lokalnim utrkama, njemu ne igra preveliku ulogu. Za adrenalinski fiks i ostvarenje sna Richárd je spreman žrtvovati apsolutno sve – srednjoškolsku diplomu, boravak u zatvoru, odnos s ocem…

“Beskućnik” pomalo pati za smirenijim montažerskim štapićem, ali zdrava količina mladenačke nevinosti pomiješane s mirisom spaljenih guma i životnih nedaća koje ne zalaze u TLC-ev morbidni teritorij, uvelike nadoknađuju povremeni brzinski vrtuljak iz susjedstva. Životni uvjeti s kojima odmalena srastamo određuju – sve! Samo pogledajte Hörcherov empirijski dokaz…

Stric-Toni / Uncle Tony

“Stric Toni, tri budale i tajna služba” / “Uncle Tony, Three Fools and the Secret Service” / “Čičo Toni, Trimata glupaci i DS” (2014) ★ i 1/2

  • Režija: Mina Mileva, Vesela Kazakova
  • Zemlja podrijetla: Bugarska
  • Trajanje: 86 minuta

Vrtuljak, samo onaj nešto emocionalnije i noktogrizuće prirode, sredinom prošle godine doživjele su i bugarske autorice Mina Mileva i Vesela Kazakova. Dirnuvši u osinje gnijezdo tajnih službi bivšeg komunističkog režima, podobnih i nepodobnih, privilegiranih i manje privilegarnih, filmašice su izazvale bijes državnih institucija, kao i nekih kolega dokumentarista.

“Stric Toni, tri budale i tajna služba” nudi nefiltrirani recap bugarskog načina poslovanja iza željezne zavjese kroz autopsiju slojevitog i kompliciranog odnosa između bugarskih animatora svjetskog glasa, Antonija Trajanova i Donija Doneva.

Mileva i Kazakova ne skrivaju vlastite simpatije naspram Strica Tonija, simpatičnog i samozatajnog animatorskog umjetnika koji je unatoč iznimnom talentu konstantno guran u nepoćudni zapećak.

Donev je pak oduvijek bio otvoreniji, pragmatičniji i – bliži oltarskom panteonu (i) tajnih službi. U ono vrijeme, međutim, takva praksa je spadala u prešutni normativ. Treba li stoga uopće sijevati prokazivačkim očima naknadne pameti?

U konkrentom slučaju “Strica Tonija” gledamo kao važnu šahovsku ploču turobnije povijesti, umjesto predmnijevanog lova na vještice. Kao bonus bugarskog dokumentarca izdvajamo sugovorničko pojavljivanje Borivoja Dovnikovića Borda koji je, ne tako davno, također završio na velikom nefikcijskom platnu (“Bordo – vječna stripovska mladost”, 2013.; Bernardin Modrić).

S-mladenkine-strane / On The Bride’s Side / Io sto con la sposa

“S mladenkine strane” / “On The Bride’s Side” / “Io sto con la sposa” (2014) ★ i 1/2

  • Režija: Antonio Augugliaro, Gabriele del Grande i Khaled Soliman al Aassiry
  • Zemlja podrijetla: Italija
  • Trajanje: 98 minuta

Da afro-azijske imigrante koji na mala vrata ulaze u Europu tretiraju kao šljam, ili u najboljem slučaju kao građane drugog reda, nije naročita novost. Da nam svima – očito što češće i bolnije – treba iznova i iznova lupati otrježnjujuće šamare kako bi istu činjenicu napokon internalizirali, još i manja.

Tu svrhu je od nedavnih ostvarenja izvrsno obavio film Ive Radivojević, “Neka ispare granice” / “Evaporating Borders” (2014), pa i kratkometražna “Olupina” / “Shipwreck” (2014) Morgana Knibbea koja se ugurala u Međunarodni program ovogodišnjeg Doxa.

Sličan, ali premisom nešto proaktivniji, “S mladenkine strane” u centar pažnje zarobljava dvije palestinsko-sirijske obitelji kojima do dolaska u švedski Eldorado svesrdno pomažu arapski prijatelji trajno (i legalno) nastanjeni u Italiji. Kako bi bezbolno stigli na odredište, povorka svoju rutu pretvara u izmišljenu svadbenu povorku čije koordinate iz Milana do Stockholma pratimo od 14. do 18. studenog 2013. godine.

“S mladenkine strane” se hvata u koštac s ambivalencijom toplog deklarativnog krila Majke Europe i terenskog realiteta prekrcanih trajekata, nasilnog uzimanja otisaka te zadaha smrti koji i danas zaudara Mediteranom.

Augugliaro, del Grande i al Aassiry su unijeli dašak svježine u izmrcvareni imigrantski podžanr, snimivši topao i optimističan dnevnički dokumentarac, bez opredjeljivanja za jednosmjernu patetično-hagiografsku ulicu.

U podrumu / Im-Keller / In The Basement

“U podrumu” / “In The Basement” / “Im Keller” (2014) ★ +

  • Režija: Ulrich Seidl
  • Zemlja podrijetla: Austrija
  • Trajanje: 85 minuta

U slučaju austrijskog provokatora Ulricha Seidla transgresija je riječ dana, a hibridna dokumentarna forma boldani podnaslov. Seidl je, naravno, naslov filma i mjesto opačina svojih junaka ukalupio u zadanu podrumsku ftizlovsku poantu i raskrinkavanje licemjerne – austrijske, pa i hrvatske ako hoćete – fasade sterilne europejštine.

Austrijanac je uistinu pronašao šaroliku galeriju likova koja uglavnom bez srama, okrenuta direktno prema objektivu kamere, raščlanjuje svoje, khm, neobične životne afinitete.

Seidlova prisutnost i skriptirani redateljski input postaju očigledni već nakon uvodnih scena “U podrumu”, a u konačnici se isti gleda kao dobro režirana S&M vojna parada / mekani pornografski film; bildanje autorskog ega bez naročitog (u ovom slučaju) umjetničkog pokrića.

Kainova-djeca / Cain’s Children / Káin gyermekei

“Kainova djeca” / “Cain’s Children” / “Káin gyermekei” (2014) ★ i 1/2

  • Režija: Marcell Gerö
  • Zemlje podrijetla: Mađarska / Francuska
  • Trajanje: 104 minute

Mađarska “Kainova djeca” o sudbinama troje maloljetnih ubojica došepesala su do Velikog pečata u regionalnoj konkurenciji, iako je bilo superiornijih filmova poput Sauperovog “Dolazimo u miru” ili Mabićevog dokumentarca “Bolesno” (2015).

Marcell Gerö ponekad frustrira manjkom montažerskog autoriteta koji bi srezao gomilu u najmanju ruku nepotrebnih i disperziranih dijaloških scena. Ali opet, nitko ne može osporiti njegovo virtuozno snalaženje u nebrojenim narativnim rukavcima i za šire društvo važne priče, koja za muške dragulje hvata naša uvriježena stajališta o počiniteljima najtežih zločina.

“Kainova djeca” ne gađaju pravocrtno. Kao ni život. Jedan od onih filmova koji nadu gnječi poput bata za meso. A onda je još razmrvi, usitni i otpuhne u svemir…

Rus

“Rus” (2014)

  • Režija: Eldar Emrić, Damir Ibrahimović
  • Zemlja podrijetla: Bosna i Hercegovina
  • Trajanje: 61 minutu

Kako je lijepo kad vas neki dokumentarni film još uvijek može iznenađujuće ošamutiti. Nama se to pretkraj festivala dogodilo s bosanskogercegovačkim “Rusom” Eldara Emrića i Damira Ibrahimovića. Filmom od kojeg, iskreno, nismo očekivali previše.

Kako smo li se, gorka sudbo, još gorče prevarili!

“Rus” je, zapravo, školski primjer spajanja intrigantne sadržajne premise, scenarističke promućurnosti i različitih, uspješno realiziranih režijskih tehnika. Pa kad vam na početku filma zastane srce od pogibeljno uvjerljive scene u kojoj čovjek po nadimku Rus – središnja figura Emrićevog i Ibrahimovićevog dokumentarca beskonačno turbulentne biografije – gotovo izgubi glavu od kamatarskog bildera, znajte da se radi o dokufikcijskom trenutku.

“Rus” također nudi ne tako često viđenu komponentu kazališno – fikcijske psihoterapije; psihodrame, kako su kasnije čin egzorciranja / rekreiranja manje laskave prošlosti svojeg junaka nazvali BiH filmaši. Za informacije kako se od nevelikog budžeta svejedno da izvesti čarobna freska sadržajnog dokumentarnog iskustva, upitajte Eldara Emrića i Damira Ibrahimovića.

We-Come-As-Friends / Dolazimo kao prijatelji

“Dolazimo u miru” / “We Come as Friends” (2014) i 1/2

  • Režija: Hubert Sauper
  • Zemlje podrijetla: Francuska / Austrija
  • Trajanje: 110 minuta

Sauperov “Dolazimo u miru” već smo počastili grandioznim epitetima, što namjeravamo prenijeti i u opširniji osvrt.

Tek toliko da ovu apsurdnu sliku postkolonijalne Afrike, po kojoj zajedničkim snagama tamburaju križevi priglupih američkih evangelista i gramzive šape velikih naftnih igrača, smatramo najboljim filmom Regionalne natjecateljske konkurencije 11. ZagrebDoxa.

Destinacija_Serbistan

“Destinacija_Serbistan” (2015) ★+

  • Režija: Želimir Žilnik
  • Zemlja podrijetla: Srbija
  • Trajanje: 97 minuta

Da se poznati srpski dokumentarist Želimir Žilnik poslužio fikcijskim štakama u “Destinaciji_Serbistan”, doznali smo tek kasnijim škicanjem službene stranice ZagrebDoxa. Pohvala za Žilnika jer igrane elemente u njegovoj dokudrami nismo uspjeli dešifrirati.

Kao još jedan pripadnik imigrantskog doku-podžanra, “Serbistan” se od svoje starije generične braće razlikuje po nonšalantnoj bezbrižnosti glavnih protagoinsta, materijaliziranoj uz pomoć balona privremene integracije srpskog prihvatnog centra i okolnih mjesta. Žilnikovi junaci tako piju kavu s tamošnjim žiteljima, slušaju prvoboračke priče o propalim tvornicama i raspredaju o poligamiji.

“Destinacija_Serbistan”, sasvim sigurno – prvi dio ostaje raspršen u bespućima međusobnih kilometarskih raspredanja između imigranata; većina na razini već viđene imigracijske dokumentarne matrice  – nije najbolji uradak srpskog filmskog velikana. Nije niti film od kojeg biste s gnušanjem trebali okretati glavu.

No, već je i na Doxu bilo kvalitetnijih djela iste nazivničke tematike, poput nizozemske “Olupine” / “Shipwreck” (2014) Morgana Knibbea ili talijanske “S mladenkine strane”.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here