Uporaba režijske tehnike u kojoj su subjekti – vizualno još uvijek u prvom planu – izgurani u naracijski off nije naročita novost u svjetskom dokumentarizmu. Još nedavno je, recimo, sličan potez potegnula talijanska filmašica Cristina Picci u zapaženoj kratkometražnoj “Zimi” / “Winter” iz 2013. godine.
Artistička premisa njezinog sunarodnjaka Giovannija Donfrancesca i “Kamene rijeke” / “The Stone River” (2013) počiva na sličnim generalnim temeljima, odmičući se od standardizirane dokumentarne matrice.
Donfrancesco nam kroz zanimljiv monološki rakurs, aktualne panove strahopoštovanja vrijednih kamenolomnih bezdana te kolaža arhivskih fotografija, podastire slabo poznatu povijesnu fusnotu američko-talijanskog ljubavnog odnosa, čiji su čvrsti korijeni počeli klijati još početkom 20. stoljeća.
Ono što nije pošlo za rukom smrtonosnim kamenolomnim liticama i neograničenom slapovim jeftinog alkohola, učinkovito je dovršavala silikoza, profesionalna bolest kamenorezaca od koje se u plućima s vremenom taloži smrtonosna doza silikatne prašine.
Dio te gigantske rijeke europskih doseljenika slijevao se i u rudnički grad Barre, bogat granitom, u kojem su se kvalitetni talijanski klesari i radnici snalazili poput riba u vodi.
U centru pažnje su odabrani iskazi njegovih preminulih stanovnika (američki Federal Writers’ Project Franklina Roosewelta za poticanje pisanih radova u doba Velika depresije) s početka stoljeća koje (pretežno) u offu čitaju njihovi suvremenici. Rezultat je uglavnom pogođena nota klaustrofobičnosti američke nedođije u kojoj arhetipski muški titani dobro podnose alkohol, ali ne umiru od ciroze i bolesti povezanih s promilskim suficitom.
Ono što nije pošlo za rukom smrtonosnim kamenolomnim liticama i neograničenom slapovim jeftinog alkohola, učinkovito je dovršavala silikoza, profesionalna bolest kamenorezaca od koje se u plućima s vremenom taloži smrtonosna doza silikatne prašine.
“Kamena rijeka” je pažljiva i čemerna razglednica iz prošlosti, spomenik pionirima, istraživačima i ljudima koji su svjesno gubili živote kako bi prehranjivali vlastite obitelji. Većina njih bila je bolno upoznata s činjenicom kako neće doživjeti četrdesetu, kamoli bezbrižnu hladovinu starosti i svadbena zvona vlastitih potomakla. Postoji li veća žrtva od spomenute?