PočetnaRecenzije"Čedo" - Vrhunska fotografija "ugušena" konačnim neujednačenim proizvodom

“Čedo” – Vrhunska fotografija “ugušena” konačnim neujednačenim proizvodom

|

S današnje dvije recenzije jedinih srednjemetražnih dokumentarnih ostvarenja (“Čedo” i “Polazište za čekanje”) s pobjedničke matineje (pročitajte naše kratkometražne recenzije) Liburnia Film Festivala, održane prekjučer u Dokukinu Grič, završavamo pregled nagrađenih filmova sa spomenuog festivala.

S tek jednim uberpromašajem (“Terasa”, 2011., Vedran i Sanja Šamanović, produkcija: Mitropa) i nizom solidnih i vrlo dobrih dokumentaraca, Liburnia je uglavnom ispunila naša očekivanja, pa se s razlogom veselimo novom izdanju morskog festivala u Ičićima.

Priča o zagrebačkom beskućniku, pijancu i narkomanu Čedi Šarabi“Čedo” (2012., produkcija: Factum) Nikole Strašeka – također spada u tu iznadprosječnu, iako već viđenu i ne naročito spektakularnu grupu dokumentaraca.

Ono što “Čedu” izdvaja iz mora dokumentaraca slične marginalne osnovice, nesumnjivo je vrhunska fotografija snimatelja Dragana Šiše te briljantni odabir muzike u liku i djelu glazbene skupine Afion koja se specijalizirala za unikatne obrade narodnih pjesama s ovih prostora.

Strašek je u svojem izoštrenom fokusu interesa uhvatio životnu ispovijed čovjeka s margine koji zadnjih petnaestak godina marljivo skuplja blato sa zagrebačkog asfalta. Po vlastitim riječima “propalica, pijanac i lijenčina”, Čedo u odumrlom miksu stoičke ravnodušnosti i neprekinutog kalašnjikovskog rafala negativnosti, govori o svojem nesretnom životu prepunom besperpektivnosti, nesreće i maligne ravodušnosti s druge strane bijele ograde.

Ono što “Čedu” izdvaja iz mora dokumentaraca slične marginalne osnovice, nesumnjivo je vrhunska fotografija snimatelja Dragana Šiše te briljantni odabir muzike u liku i djelu glazbene skupine Afion koja se specijalizirala za unikatne obrade narodnih pjesama s ovih prostora.

Vanserijski i rijetko viđeni – i vjerojatno minuciozno planirani – izbor eksterijera i kuteva snimanja, kombiniran s krupnim kadrovima Čedinog uglavnom bezizražajnog pogleda, zaslužan je za većinu pozitivne dojmologije nakon završetka projekcije “Čede”.

Toliko smo, u stvari, bili impresionirani vizualnim identitetom Strašekovog ostvarenja, da su i nevjerojatno važna priznanja njegovog glavnog junaka (“Kad sam se prihvatio flaše, ništa mi više nije bilo važno. Nisam zaslužio ništa – niti obitelj, niti kućnog ljubimca”) ostala utišana unutarnjim usklikom “J… te, ovo je zakon snimljeno!”.

S druge strane, “Čedin” rascjepkani i neujednačeni narativ bez smjera i koncentracije, te glavni lik čiju sudbinu zbog svoje specifičnosti jednostavno ne možemo zasuti golemim količinama nepodijeljene empatije, glavni su razlozi konačne čardakovske ocjene.

U svim tim vratolomnim vizualnim kerefecima, kutevima i glazbenim delicijama, kao da se na kraju izgubila osnovna misao-vodilja svakog dobrog dokumentarnog filma – stavljanje priče i sudbine vlastitog subjekta u prvi plan.

U “Čedi” su uloge nerijetko zamijenjene pa nas umjesto sugovornikove, nerijetko zapljuskuje i dobar dio redateljske forma prije sadržaja samovažne energije. Ako već ne zbog tematike i konkretne priče, “Čedu” pogledajte zbog spektakularnih vizuala metropole kakvu dosad niste vidjeli. Savski nasip i zagrebački krovovi odavno u jednom dokumentarcu nisu ljepše izgledali…

"Čedo"

O FILMU:

Režija: Nikola Strašek
Godina proizvodnje: 2012.
Zemlja podrijetla: Hrvatska
Produkcija: Factum
Trajanje: 52 minute

Komentari

1 komentar

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“Sretni kamperi” – Posljednje ljeto

"Sretni kamperi" film je koji može dojmiti dijelom svojih vizuala, ali i umoriti činjenicom dominantno nepoticajnog variranja više-manje istog.

17. Gledalište Kinokluba Zagreb – Oblačići s trotočjem

17. Gledalište Kinokluba Zagreb, održano je u zagrebačkoj Kinoteci od 29. svibnja do 1. lipnja.

“Bez sunca” – Jedini primjer svoje vrste

"Bez sunca" i Sandor Krasna ne mogu se postavljati u hijerarhiju, niti podvrći ozbiljnoj kritici, jer ostaju jedini primjeri svoje vrste.

“To Kill a Tiger” – Poruka nade iz Indije

"To Kill a Tiger" (2022) Nishe Pahuje bavi se osjetljivom, mučnom temom silovanja trinaestogodišnje indijske djevojčice Kiran.

Drugi filmsko-diskurzivni program HDFK-a: Filmska kritika i kustoske prakse u Aziji 

Hrvatsko društvo filmskih kritičara nastavlja sa serijom filmsko-diskurzivnih programa pod nazivom "Kritika i društvo".

17. Gledalište: “Oda” – Crvena avet

Mia Maros Živković je u filmu "Oda" ispisala dimenzijama malu, skromnu, intimističku, no dojmom oveliku odu hrabrim, ustrajnim ženama.

17. Beldocs: “Porodica na određeno vrijeme” – Putovanje onkraj providnog

"Porodica na određeno vrijeme" vizualno je i sadržajno poticajno ostvarenje, koje gledatelja okupira modifikacijama prepoznatljivih tema i motiva.

Dva dokumentarca u glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala

U glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala našla su se i dva hrvatska dokumentarna filma.

“Stop Making Sense” – Veliko djelo, veliko odijelo

Vizuali iz "Stop Making Sense" Jonathana Demmea zauvijek će ostati urezani u kolektivnoj svijesti, kao prva asocijacija na Talking Heads.

“The War Game” – Ogledni primjerak pseudodokumentarnog filma

U prvom eseju "Dokumentiranje fikcije" bavimo se Oscarom nagrađenim filmom "The War Game" (1966) redatelja Petera Watkinsa.
Režija: Nikola Strašek<br> Godina proizvodnje: 2012.<br> Zemlja podrijetla: Hrvatska<br> Produkcija: Factum<br> Trajanje: 52 minute"Čedo" - Vrhunska fotografija "ugušena" konačnim neujednačenim proizvodom