Zanimljiv profesionalni put imao je Admir Ćulumarević, direktor sve značajnijeg Starigrad Paklenica Film Festivala, specijaliziranog za prikazivanje glazbenih dokumentaraca ispod neponovljive velebitske scenografije Nacionalnog parka Paklenica.
Nekad davno na obližnjim uzvisinama jahali su Winnetou i Old Shatterhand, a danas su Velika i Mala Paklenica uglavnom rezervirani za horde ljubitelja, prema Ćulimarevićevim riječima, “jednog od žanrova u najvećoj eskpanziji na svijetu”.
Današnji direktor SPFF-a diplomirani je inženjer strojarstva koji je sedam godina uređivao emisiju “Diplomat klub” na OTV-u, da bi kasnije kao producent sudjelovao u nekoliko zvučnih filmskih projekata, poput “Lova u Bosni” s Richardom Gereom i Wesleyjem Snipesom u glavnim ulogama.
2010. godine pokreće Starigrad Paklenica Film Festival, što mu je u relativno kratkom vremenskom periodu postao full time job. Ćulumareviću i suradnicima trebalo je manje od pet godina kako bi SPFF od nepoznatog novajlije uspjeli transformirati u regionalnog lidera festivalske dokumentarno-glazbene scene, a kojeg uz brojnu publiku rado posjećuju i poznati glazbenici, oskarovci i ostali pripadnici balkanskog showbusiness staleža.
Gospodine Ćulimanoviću, jeste li i ranije voljeli dokumentarne filmove?
“To je neki izvor koji nas je okupio i motivirao za pokretanje filmskog festivala. Zapravo, okupljao nas je u jednu ekipu filmaša koji sviraju i glazbenika koji snimaju filmove. Na prvo mjesto bih definitivno stavio Đelu Hadžiselimovića koji nam je svima bio motiv za ovu priču. Tu su Nikša Bratoš, poznat i po produciranju glazbe za hrvatske filmove, Hrvoje Horvat kao glazbeni i filmski kritičar i autor knjiga o glazbenicima te Brian Rasic, tour fotograf Rolling Stonesa.”
Koja je razlika između ovogodišnjeg festivala i njegovih prošlih izdanja?
“Razlika je velika. Već je i prošle godine u odnosu na prethodnu bila razlika u brojkama, iako nikad nismo imali poteškoća sa posjetom, osim eventualno prve godine. Sva tri kina su prošle godine bila puna, a isto očekujemo i ove godine. Poznato je da ćemo ove godine imati četrdeset posto više gostiju u pratnji vlastitih filmova.”
Što je s brojem filmova u odnosu na prošlu godinu i jeste li zadovoljni kvalitetom ovogodišnje festivalske berbe?
“Nismo se nikad previše opterećivali brojkama. Ne mislim da iz brojki nužno mora proizaći bilo kakva kvaliteta. Canneski festival, koji postoji 67 godina, nikad u glavnom programu nije imao više od 22 filma. Mi ih u glavnom programu imamo dvadeset – po deset kratkih i isto toliko dugometražnih.
“Govorimo o pomno biranoj selekciji, što od strane selektora Zorana Peze, što s moje. Trebalo nam je godinu dana rada za strukturiranje pravca u kojem će ići naš kompletan program. Ove godine on je možda malo angažiraniji, ima tu zanimljivih priča popout one o grupi Pussy Riot.”
“Da ne bude bilo kakvog favoriziranja s moje strane, možemo govoriti na temu pravca ili smjera za koje volim reći kako posjeduju određeni društveni angažman. Tu prije svega mislim na Pussy Riot (‘Pussy Riot: A Punk Prayer’, op. a.) koji i danas prolazi katarzu građanskog čina neposluha u Rusiji. Mislim i na film ‘Can’t be Silent’ njemačke redateljice Julie Oelkers, i njenu priču o azilantima iz raznih afričkih zemalja od kojih je nastao sjajan bend.
“Imamo i odličan film o Mostaru i onome što je nekada predstavljao (‘Tales From Forgotten City’, Amir Grabus, op. a.).
“Kroz jedan normalan multietnički sastav – Mostar sevdah reunion – Grabus prikazuje kakav je Mostar bio u prošlosti i koliko je ta slika u suprotnosti s današnjim stanjem. Da sad ne govorim o nekim drugim filmovima koji su već poharali Ameriku, poput “Good Ol’ Frede” ili sjajnog srpskog dokumentarca ‘Unplugged’, meni tematski genijalnog i urnebesno smiješnog.
“Drago mi je da ćemo imati europsku premijeru filma ‘Nenad Bach: Everything is Forever’ redatelja Victora Zimeta, koji prikazuje Bachove pokušaje približavanja hrvatske kulturne baštine SAD-u, a tu mislim na klape.
“Istaknuo bih i svjetsku premijeru filma Tonćija Huljića, ‘Tonetov život, ili Bog, lavur, iće i piće’, a izvan konkurencije prikazat ćemo 13 različitih makedonskih filmskih naslova, pošto nam je Makedonija ovogodišnji zemlja-partner. Posebno zadovoljstvo mi je predstaviti snimku koncerta Vlatka Stefanovskog, kojeg je prije dvije godine održao u Velikoj Paklenici.”
Ima li po vama Paklenica već profilirani identitet, i ako ima, kako biste ga ukratko opisali?
“Želim samo da ona bude ono što je bila do 1990. godine, a to je – u pravom smislu riječi – nezaobilazna filmska destinacija. Volio bih da na marginama našeg festivala ljudi prepoznaju Paklenicu i kao mjesto na kojem je snimljeno preko stotinu filmova.”
A sadržajno? Dobio sam dojam da na SPFF-u ne želite strogu žanrovsku orijentaciju, već dajete priliku filmovima bez obzira na glazbeni smjer i tematiku.
“Apsolutna stvar. Jedini kriterij je zapravo kvaliteta filma. Sve drugo je manje-više nebitno.”
Što goste čeka na Paklenici? Kako biste je opisali nekome tko nikad nije kročio u taj dalmatinski nacionalni park?
“To su prekrasne lokacije. Nema danas puno mjesta na kugli zemaljskoj gdje vi na originalnim shooting lokacijama možete prikazati film. Mi smo to napravili na vrhu Tulovih greda gdje je samo iz Njemačke došlo 155 ljudi, članova Winnetouovog fan kluba.
“Kao festival želimo stvoriti easy going atmosferu, osigurati sedam dana uživanja u svemu onome što je lijepo. Želja nam je napraviti prijateljsko druženje i ljudima otvoriti mogućnost susretanja pojedinaca koje prije možda nikad ne bi upoznali.”
Uz Paklenicu, u Hrvatskoj već duže godina egzistira još jedan festival glazbenih dokumentaraca. Postoji li natruha konkurencije između vinkovačkog DORF-a i SPFF-a?
“Ma ne. Toni (Šarić, direktor DORF-a, op. a.) je sjajan dečko koji se ponudio za suradnju čim smo došli u javnost s idejom Paklenice. Mi smo toliko mali i kao zemlja da bi se trebali gledati preko nišana. S druge strane, oni su usmjereniji prema rock žanru glazbenih dokumentaraca.
“Otpočetka smo ostavljali otvorena vrata svima, od klasične glazbe nadalje. Recimo, volio bih vidjeti ozbiljno napravljen dokumentarni film o Thompsonu ili Ceci. Kad mislim ‘ozbiljno’, to znači da i produkcijom i pričom mora zadovoljavati barem trideset posto filma ‘Searching For Sugar Man’.”
Vjerojatno ste čuli za smrt redatelja Malika Bendjelloula, redatelja vašeg prošlogodišnjeg pobjedničkog filma, ‘U potrazi za Sugar Manom’?
“Malikovu smrt smo doživjeli vrlo emotivno. Od kraja prošlogodišnjeg festivala konstantno smo bili u kontaktu razmijenivši desetke i desetke mailova. Otpočetka smo imali temeljnu ideju dovesti ga na ovogodišnje izdanje festivala, a tri tjedna prije ovog tragičnog događaja poslao je mail napisavši kako se veseli tjednu zabave u Hrvatske. Svejedno nas je zamolio da kupovinu karte ostavimo za najkasnije moguće vrijeme, u slučaju promjene rasporeda.
“Nažalost, raspored mu se toliko promijenio da je svijet ostao hendikepiran za jednog sjajnog autora koji je pričom o Sixtu Rodriguezu dao neki tračak optimizma i nadu da ne živimo beznadnim životima. Mislim da je Malik bio zaigrani dečko koji je volio svoj posao. Vjerovao je u svoj film i to mu se na kraju obilato vratilo.”
Kako stojite s financijama? Ima li Starigrad Paklenica Film Festival problema s privlačenjem kapitala?
“Na papiru financijsko stanje lijepo izgleda, ali u praksi se zna dogoditi da ono što potpišete u prvom ne vidite do četvrtog ili petog mjeseca. U takvim uvjetima je teško funkcionirati pošto nam na festival dolaze ljudi s udaljenih lokacija, poput SAD-a, pa se jeftinije karte takvim gostima moraju kupovati koncem siječnja. U svibnju ili lipnju one su već trideset posto skuplje, što se odražava i na naš budžet. No, uvijek kažem: ‘Neka je svo zlo u tome.'”
Znači, možemo reći da ste optimist? Negdje sam pročitao vašu izjavu kako bi građani Hrvatske trebali manje kukati nad svojom sudbinom…
“Netko je davno rekao kako je kukanje predziđe fašizma. To je stvarno točno. Govorimo o izvoru nevjerojatne depresije i frustracije, krugu iz kojeg je vrlo teško izaći. Tako je, kako je. Sami smo izabrali ovaj posao i u krajnjoj liniji nitko nam nije držao pištolj nad glavom da se ovim moramo baviti.
“Kad smo prve godine došli pregovarati s lokalnom zajednicom, načelno smo se vrlo brzo dogovorili oko svega. Moram reći da smo od njih imali bezrezervnu podršku, ali u početku je bilo pitanja poput: ‘Zašto baš sada? Kriza je, ‘ajmo sljedeće godine’. Odgovorio sam im: ‘Što će se promijeniti u odnosu na ovu godinu? Jedino ako možete napismenom staviti da sljedeće godine izlazimo iz krize.’
“To je nemoguće, neće se nikad vratiti vremena od prije deset godina kad smo komotno mogli peglati kartice i ulaziti u raznorazne dubioze. Na kraju krajeva sad i živimo taj kapitalizam u koji smo krenuli kao u jednu avanturu…”