“Tko uopće želi čuti priču o običnoj sekretarici?”, gotovo začuđeno je pitala bivša sekretarica Beatlesa, Freda Kelly. Trebalo je proći pedeset godina kako bi ova Engleskinja napokon otpustila kočnice i stala pred kamere redatelja Ryana Whitea. I usput, vjerojatno, na svoje samozatajno pitanje dobila odgovor: “Svi, s preduvjetom da imaju puls!”. Kada si sekretarica najvećeg benda na svijetu, takvi upiti ionako nemaju previše smisla. “Hej, pa deset godina si se brinula za Beatlese. Beatlese! Zar si zaista mislilia da tvoja priča nikog neće zanimati?”
Freda Kelly, međutim, spada u tu rijetku svilenkastu grupu smrtnika za koje ne vrijede uobičajeni zakoni taštinske gravitacije. Grupu smrtnika kojoj ćemo, gotovo po nepisaninom pravilniku, povjerovati i blaženo neznanje o vlastitoj važnosti. “Jednostavno nisam davala nikakve intervjue”, rekla je Freda, sada već odrasla gospođa i majka u 60-ima. Jednostavno, samozatajno i simpatično. Kvalitete koje su je, zajedno s neviđenom dozom lojalnosti i diskrecije, i očuvale na tom užarenom radnom mjestu sekretarice glazbenih giganata, na koje je zasjela s tek 17 navršenih godina.
“Good Ol’ Freda” (2013) redatelja Ryana Whitea nije naročito dubok i značajan informacijski bunar za horde obožavatelja pozate liverpulske četvorke. White svojim gledateljima nije ponudio revolucionarne detalje iz života Johna Lennona, Paula McCartneyja, Georga Harrisona i Ringa Starra, pa će najzagriženiji fanovi vjerojatno biti uskraćeni pravog pikanterijskog bifteka kojeg u “Good Ol’ Fridi” jednostavno – nema.
Whiteov film je metodičan, spor i odmjeren uvid u život jedne žene koja Beatlese i dalje smatra svojom drugom obitelji i koja na svako škakljivije pitanje uglavnom odgovara nervoznim smješkom i spuštanjem glave. Ne, u “Good Ol’ Fridi” nema pikanterija, nema prljavog rublja i nema žala za izgubljenim vremenom.
Whiteov film je metodičan, spor i odmjeren uvid u život jedne žene koja Beatlese i dalje smatra svojom drugom obitelji i koja na svako škakljivije pitanje uglavnom odgovara nervoznim smješkom i spuštanjem glave. Ne, u “Good Ol’ Fridi” nema pikanterija, nema prljavog rublja i nema žala za izgubljenim vremenom. Čak i kad nakon toliko godina i dalje živiš u starom kvartu, voziš pretpotopnu kantu od auta i još uvijek si prisiljen nositi kavu nekom bezličnom direktoru iz Liverpoola.
Većina ljudi vjerojatno bi odaslala pokoju otrovnu strelicu prema bivšim hodajućim glazbenim bogovima, no Freda Kelly radije se prisjećala vremena u kojima je kao predsjednica fan kluba Beatlesa na kućnu adresu dobijala tisuće pisama. Često i s posve nemogućim zahtjevima, koju su Beatlesi uglavnom i bez velikog negodovanja sa zadovoljstvom ispunjavali. “Kosa ili komad odjeće jednog od Beatlesa? Nema problema? Možete li nagovoriti Ringa da večeras prespava na jednom od mojih jastuka? Riješeno.”
“Good Ol’ Freda” je u krajnjoj liniji simpatičan, taktičan, vjerojatno i previše politički korektan dokumentarac koji, kako smo već ranije naglasili, neće uzburkati previše okolnih duhova. Freda Kelly zaključala je većinu svojih uspomena vezanih za Beatlese u sad već korodiranu lokalnu škrinjicu, javnosti dopuštajući tek strogo kontrolirane i manje delikatne detalje.
Dostojanstveno i s integritetom, uostalom kao i svih ovih godina. Stoga ponovno bode i dosađuje taj ogromni kritičarski slon u sobi koji pita: “Gdje se, kvragu, sakrio Paul McCartney? Zašto se Ringo Starr pojavljuje tek na odjavnoj špici? I zašto ste, pobogu, dopustili da vam dugogodišnja asistentica još uvijek mora raditi smrtničko-šugave poslove?” Znaju li oni nešto što mi ne znamo?