Ruska feministička punk grupa Pussy Riot osnovana je u kolovozu 2011. godine, kako i same članice kažu – istog inauguracijskog dana bivšeg/sadašnjeg predsjednika Rusije Vladimira Putina.
Grupa se uglavnom sastoji od desetak stalnih članica, a širi krug oko skupine broji do trideset ljudi. Oboružane raznobojnim fantomkama, gerilskim načinom djelovanja, jasnim antirežimskim stavovima i zalaganjem za demokratizaciju vlastite države, skupina Pussy Riot je u središte javnosti – kako svoje, tako i svjetske – došla 12. veljače 2012. godine.
Tog datuma, naime, nekoliko je članica okupiralo moskovsku katedralu Isusa Spasitelja te izvelo jednominutni performans s pjevanjem “Punk molitve”, jednostavne pjesme-rugalice upućene njima omiljenom Vladimiru Putinu i duboko ukorijenjenoj klerikalno-državnoj povezanosti.
Tri članice grupe (Nadezhda Tolikonnikova (Nadia), Maria Alyookhina (Maša) i Yekaterina Samutsevich (Katja)) uhićene su pod optužbom za huliganizam i blasfemiju, a u kolovozu prošle godine i osuđene na dvije godine strogog zatvora.
Unatoč oštrim kritikama zapadnjačke javnosti i potpori brojnih svjetskih pop zvijezda, dvije članice Pussy Riota (Katji u međuvremenu kazna preoblikovana u uvjetnu) i dalje svoje vrijeme provode iza nepopustljivih ruskih zatvorskih rešetaka. O svim događajima – prije i za vrijeme spomenutog sudskog procesa – svjedoči i dokumentarni film “Pussy Riot: A Punk Prayer”, redatelja Mikea Lernera i Maxima Pozdorovkina iz ove godine.
Lerner i Pozdorkovin svoj su film bazirali pretežno na dinamično rezanim snimkama sa suđenja, kombiniranih s intervjuima – još uvijek ponosnih – roditelja članica grupe. Psihološki profili pritvorenih punkerica otkrivaju niz dosad nepoznatih informacija, pa tako doznajemo da je Maša odmalena pomagala ugnjetavanim školskim kolegama, kako su Katju oblikovale turbulentne i ekonomski katastrofične 90-e godine, a da je najeksponiranija Nadezhda pozornost javnosti privlačila raznim ekstremnim performansima.
“Pussy Riot: A Punk Prayer” zorno prikazuje trenutno stanje ovog i dalje hermetičnog društva – od onog mikrosvemirskog, u kojem je normalno da službena ruska sudska vlast svoje građane oslovljava po prezimenu, do simptomatičnog, toliko karakterističnog slavenskog zatucano-ženomrzačkog proletarijata. “U 16. stoljeću ovakve žene bi spalili na lomači. Sada im moramo oprostiti”, riječi su jednog od klerikalnih kauboja u božjim mantilima.
Kako autori dokumentarca jasno podcrtavaju, u Rusiji punk kao glazbeni pravac – nikad nije ni postojao. Rusima je takav muzički i politički aktivizam doslovce misaoni pojam, pa su slične inicijative uglavnom osuđene na propast i ismijavanje velikog dijela javnosti.
Lerner i Pozdorkovin svoj su film bazirali pretežno na dinamično rezanim snimkama sa suđenja, kombiniranih s intervjuima – još uvijek ponosnih – roditelja članica grupe.
Psihološki profili pritvorenih punkerica otkrivaju niz dosad nepoznatih informacija, pa tako doznajemo da je Maša odmalena pomagala ugnjetavanim školskim kolegama, kako su Katju oblikovale turbulentne i ekonomski katastrofične 90-e godine, a da je najeksponiranija Nadezhda pozornost javnosti privlačila raznim ekstremnim performansima.
No, problem dokumentarca “Pussy Riot: A Punk Prayer” nije isključivo tehničke naravi, iako se redateljskom dvojcu Lerner-Pozdorovkin itekako može prigovoriti neskrivena jednostranost i manjak bilo kakve ideološke i kontekstualne protuteže bliske vladajućim strukturama.
Sve to još uvijek ne bi bio dovoljan razlog za dizanje obrva, da članice grupe Pussy Riot – jednostavno nemaju željeni i sebi utvarani elektrificirajući intelektualno-umjetnički kapacitet.
I dok nitko ne može osporiti buduću povijesnu vrijednost trenutnog aktivističko-korektivnog tsunamija, pomalo antiklimaktično djeluje spoznaja kako su lakmus-papir trenutne ruske socio-političke stvarnosti potamnile članice grupe s liričkom virtuoznošću… Maje Šuput.