Ivan Ramljak je na netom završenom Festivalu mediteranskog filma u Splitu premijerno predstavio svoj najnoviji film “El Shatt – nacrt za utopiju” (KOMPOT / Horopter / Kino klub Split; 2023.), nagrađen Posebnim priznanjem i Nagradom publike. Rijetko se u srednjostrujaškim medijima posebna pažnja posvećuje dokumentarnom filmu, no posljednjih dana svjedočili smo afirmativnim reakcijama, koje će zasigurno doprinijeti vidljivosti filma i uključiti publiku novih profila. Odjeku je razmjerna kvaliteta ostvarenja, koje se referira na izbjeglištvo dalmatinskog stanovništva u Egipat u vrijeme Drugog svjetskog rata zbog pripadnosti i simpatizerstva partizanskom pokretu. Priča je to jednako tragična kao i dojmljiva, a redatelj je naglasak preusmjerio na samoorganizacije izbjegličkog života kao modela novog društva.
No, njegovi filmovi uvijek plijene pažnju, a dosad su se kao svojevrsna referentna točka našeg dokumentarizma izdigli osobito “Kino otok” (Restart, 2016.) i “Dom boraca” (Restart, 2018.), zbog specifičnog spoja poetike dugih opservacijskih kadrova i problematike jugoslavenskog kulturnog naslijeđa. Nakon izrazito zapaženog, intimističkog filma “O jednoj mladosti” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2020.), uslijedio je “El Shatt”, a zajednička im je baza u fotografiji koja biva nadograđena osobnim reminiscencijama. Ivan Ramljak u svom novom ostvarenju individualna sjećanja isprepliće sa širom povijesnom dimenzijom, a pritom je jednaka pažnja pridana formalnom aspektu izgradnje filma, kao i dubinskoj obradi teme. Oslonjen na arhivski materijal čiji sadržaj kontekstualiziraju kazivači, film predstavlja obiman projekt o čijim smo dimenzijama popričali s autorom.
Pristup historijskoj temi poput slabo poznate priče o El Shattu zahtijeva opsežno istraživanje, kako si odredio okvir i polazišta?
“Strategija je bila pročitati sve pisane materijale i dokumente koji postoje o toj temi, od znanstvenih radova i biografskih knjiga, do štampe koja je tamo proizvedena, poput dnevnih novina Naš list. Iz njih sam izdvojio niz tema i anegdota koje su mi bile zanimljive za film, s naglaskom na one koje su se ponavljale na više mjesta. Zatim sam krenuo u potragu za preživjelim sudionicima zbjega s kojima bih mogao napraviti intervjue, da iz prve ruke pričaju o događaju. Brzo sam shvatio da su mi zanimljiviji oni koji su tamo imali bar osam-devet godina, jer su njihova sjećanja puno kompleksnija i analitičnija od onih mlađih. Na kraju sam intervjuirao njih 28, a devet ih je ušlo u film. Mislim da bi prosječna dob intervjuiranih bila negdje oko 90.”
Pročitala sam u dosadašnjim intervjuima da u odnosu na temu imaš obiteljsku priču, od koje si odustao u korist drugih svjedočanstava, a da bi film bio konzistentan. Je li u konačnici lakše zauzeti svojevrsnu distancu i kakve bi eventualne daljnje konotacije proizvela osobna vizura?
“Prvobitna ideja je bila ispričati priču o El Shattu kroz djelovanje mog djeda koji je tamo bio jedan od doktora. Na neki način to bi za mene bilo i istraživanje obiteljske povijesti, budući da je umro kad sam imao samo godinu dana. Nažalost, nisam uspio naći preživjele sudionike koji bi mi pričali kako je njegov život tamo izgledao, pa sam razmišljao i o fikcionalizaciji. No, na kraju sam odlučio da film treba biti sastavljen od izjava današnjih preživjelih sudionika. Zašto izmišljati stvari kad imamo žive ljude koji nam mogu podijeliti vlastita iskustva? Ne bih rekao da je ovo lakša pozicija za autora, radi se jednostavno o dva različita principa. A budući da sam već napravio jedan vrlo osobni film, mislim da je to sasvim dovoljno.”
Kako je funkcionirao proces izgradnje filma, usklađivanje vizualnog i narativnog dijela, što neminovno podrazumijeva odabir i odbacivanje materijala? Koliko paralelnih priča tu može nastati i kako pojedinačna iskustva doprinose razumijevanju šire povijesne, najčešće akademski posredovane slike?
“Budući da sam između proučavanja pisanih materijala i snimanja intervjua dobio uvid u otprilike četiri tisuće fotografija, znao sam na koje teme trebam staviti naglasak u razgovorima, tj. koje ću teme moći kasnije lakše vizualno predočiti. Anegdota, kao i fotografija ima bar za još jedan film, ali ipak smo se odlučili ograničiti na neko uobičajeno trajanje od 95 minuta, radi lakše komunikacije s publikom. Zbog epizodičnosti dijela filma koji se događa u samom El Shattu, trebalo nam je puno vremena da posložimo sve priče kako bi logično proizlazile jedna iz druge, kao i da nađemo pravi tempo izlaganja. To su bili najveći izazovi, u kojima mi je puno pomogla moja montažerka Jelena Maksimović.
“Različitih verzija ovog filma moglo bi biti na desetke, ali mi smo se fokusirali na priče koje su se ponavljale kod raznih kazivača – poput one o tajnom šivanju odjeće iz ukradenog srednjeg sloja šatora – ali i na intimne anegdote o npr. prvom seksualnom iskustvu jednog od protagonista. Ovakav pristup prvenstveno postiže lakše i efikasnije prenošenje emocija na gledatelja, ali svakako daje i uvid u širu povijesnu sliku.”
Zbog čega je po tvom mišljenju sama tema bila zapostavljena u javnosti, da bi odjednom, barem u kulturnoj javnosti postala itekako vidljiva, uzevši u obzir skoro paralelni izlazak filma Ane Bilankov “Dohvatiti sunce: El Shatt” i grafičkog romana Helene Klakočar “El Shatt – Fragmenti”?
“Ta tema se u doba Jugoslavije pojavljivala na najrazličitijim mjestima i trenucima, od epizode stripa Partizani ‘Konvoj za El Shatt’, proizašle iz nikad realiziranog filmskog scenarija, koji je Đorđe Lebović pisao za Hajrudina Krvavca – to je trebao biti posljednji Krvavčev film, ali je na kraju završio kao strip kojeg je crtao Jules Radilović – do pjesme Dubravke Jusić napisane za Splitski festival. U Hrvatskoj je vladala neka suša do prije dvije godine kad je izašao glazbeni album Vladimira i Kalafata, ‘El Shatt’. Ove godine tu su već tri projekta. Teško mi je reći zašto baš sada, ali u mom slučaju radilo se o frustriranosti službenom politikom koja pokušava zataškati sva spominjanja Jugoslavije, a pogotovo njenih pozitivnih tekovina. Istovremeno se toleriraju pokušaji svrstavanja na krivu stranu povijesti od strane desnice. Nisam ništa sretniji s lijevom stranom političkog spektra, koja o tim stvarima šuti jer se boji da će ih proglasiti jugonostalgičarima.”
Može li se film uklopiti u struju sve izraženijeg interesa za arhiv na regionalnoj razini i koje se eventualne razlike u pristupu mogu uočiti, a da su uvjetovane različitim postjugoslavenskim iskustvom autora i autorica?
“Iznimno mi je drago da se u regiji snimaju filmovi koji se bave jugoslavenskom poviješću, pogotovo bazirani na arhivama, s kojima se na državnim nivoima institucije slabo ili nikako bave. Samo bih bio sretniji kad bi oni bili fokusiraniji na same događaje, protagoniste ili arhivske materijale, a ne na neke osobne dvojbe ili aktivnosti redatelja.”
Filmu autorski doprinos posebno daju igrane sekvence, postoji li dodatna ideja iza njih osim evociranja prakse živih novina?
“Glavni razlog za uvrštavanje igranih sekvenci bila je potreba za objašnjenjem šireg konteksta situacije u kojima se priča događa. Nije lako raditi film koji istovremeno treba biti razumljiv i stranoj publici, koja sigurno nikad nije čula za ovaj događaj, dok će ga gledati i upućeni svjedoci. Takve informacije mogu se dati ili tekstualno ili kroz nekog naratora, a budući da nam to nije bilo filmski zanimljivo, odlučili smo se za igrane sekvence. Naravno, savršeno se uklopilo saznanje o postojanju živih novina, tj. prakse kazališnog uprizorenja vijesti, a i činjenica da su ih izvodili glumci koji će u to vrijeme u El Shattu osnovati Gradsko kazalište mladih.”
Organizacija života u izbjeglištvu, osobito kulturnog života, iz današnje perspektive djeluje zasigurno utopistički. Do koje je mjere slika namjerno idealizirana?
“Ideja da se stavi naglasak na utopistički doživljaj života u tom logoru proizašla je iz dojmova samih sugovornika. Velika većina njih to pamti kao najljepši dio njihovih života. Naravno, ima tu i optimizma sjećanja i činjenice da se većina nas svoje mladosti sjećamo kao lijepog perioda, naprosto jer smo tad bili mladi, lijepi i zdravi, ali čak i kad oljuštimo te zavaravajuće slojeve, ostaje jedna čvrsta jezgra pozitivnog dojma koji iznenađuje s obzirom na okolnosti. Nismo ga u filmu namjerno idealizirali, zaista smo probali složiti neki prosjek ili sukus dojmova svih svjedoka s kojima smo razgovarali.”
Podnaslov “Nacrt za utopiju” asocira potencijal za budućnost, ali čini mi se ne samo jugoslavenske društvene organizacije, već i one trenutne, u smislu naglašavanja vrijednosti dostupnosti obrazovanja, kulture i razvoja solidarnosti?
“Priča o zbjegu u El Shatt je, bez obzira na njenu ideološku komponentu, prvenstveno jedna pozitivna priča. Ljudi su zajedničkim radom i zalaganjem, doduše uz pomoć Crvenog križa i tadašnje preteče UN-a koja se zvala U.N.R.R.A, stvorili oazu u pustinji. Ljudi iz ruralnih sredina, kao i oni slabijeg materijalnog stanja, dobili su mogućnost kako opismenjavanja, tako i sudjelovanja u nekim aktivnostima koje su im dotad bile nezamislive i nedostupne – učenje stranih jezika, čak i esperanta, umjetnički tečajevi, balet… Možda su najvažnije upravo jednakost i solidarnost, jer ispod tih šatora nije moglo biti velikih razlika među ljudima i oni su si morali međusobno pomagati da bolje žive. Nažalost, mnogi od mojih protagonista izjavljivali bi da je današnja društvena situacija puno gora nego ona u El Shattu.”
Kod nas su šire reakcije očekivano podijeljene prema nefilmskom, dnevno-političkom, dakle irelevantnom ključu. Kakve očekuješ u inozemstvu, a kakve u regiji i možeš li najaviti daljnji festivalski život?
“Zasad strani festivali nisu pokazali neki veći interes. Bili smo u užem krugu za selekciju na nekoliko od njih, ali pitanje je uvijek koliko su uski ti uži krugovi (smijeh). O razlozima mogu samo spekulirati; u neformalnim komunikacijama čuli smo da je tema previše lokalna, kao i da nekim selektorima ne odgovara što se film bavi komunizmom, makar i u utopijskoj formi. Tako da ne znamo još gdje će nam biti međunarodna premijera, ali interes iz regije itekako postoji. Sigurno ćemo biti prisutni na festivalima na prostoru bivše Jugoslavije.”