Portretiranje u (dokumentarnom) filmu samo po sebi predlaže određen model meta-dijaloga: osoba koja je snimana i čiji portret oblikovan medijem filma gledamo, svjesna je da će ono što pokaže ili pokuša sakriti pred kamerom biti predmetom gledanja i analize nekog (u tom trenutku) zamišljenog gledatelja. Tako se a priori cjelokupnog montažnog procesa i prikazivanja filma stvara određen sustav moći i autoriteta. Nadmoć onoga koji promatra, odnosno svjesna inferiornost protagonista koji se izlaže anonimnom pogledu.
Na takvom tradicionalnom odnosu promatrača i promatranog zasniva se ideja etnografskog filma i vizualne antropologije. Istraživač kamerom, koja služi kao produljenje njegova oka, bilježi pojedinca, skupinu ili cijelu kulturu određene zajednice i rezultate odnosi (češće na Sveučilište, rjeđe u kinodvoranu) na analizu. U tom kontekstu, istraživač ne samo da je vizualno zabilježio svoj pogled, već je kameru iskoristio kao sredstvo društvene konstrukcije: način na koji sam nekoga snimio predstavlja način na koji ga vidim. Stoga i ne čudi da mnogi vizualni antropolozi, uključujući i Anne Grimshaw, etnografsko oko definiraju kao foucaltovski gaze usmjeren prema Drugima, naročito kada se povratkom na dosad napisan uvod primijeti da se upravo taj koncept ovog francuskog filozofa šturo definirao.
No, što kada Drugi zapravo nisu drugi ljudi, već stanovnici životinjske prirode nekog krajolika. Je li onda pogled koji prema njima usmjeravamo lišen autoriteta, pod ograničenom pretpostavkom da ti protagonisti nisu svjesni filmskog oka? Ili se nadmoć povećava upravo zbog tog izostanka svijesti o snimanju? Mogu li životnije nekog (geografskog ili kulturnog) mjesta ponuditi jednake kulturne implikacije kao i oni provjereni, antropološki (post)kolonijalni Drugi? Takvoj zanimljivoj premisi pristupaju dva recentna kratkometražna dokumentarca, naizgled vrlo sličnim pristupom, no s ponekim bitnim distinkcijama.
Film “Koze!” (KOMPOT / Melocoton Films; 2025.) Tonćija Gaćine svjetsku premijeru imao je na prošlogodišnjem izdanju Međunarodnog filmskog festivala u Locarnu, u sekciji Pardi di Domani, a hrvatsku premijeru prije nekoliko tjedana u sklopu ovogodišnjeg 22. ZagrebDoxa. Film prikazuje većinske stanovnike otoka Unije – koze. Nakon propasti projekta stočarstva, koze su brojčano nadjačale lokalno stanovništvo i počinju im predstavljati prijetnju u smislu nekontroliranog zalaženja u dvorišta, okućnice i vrtove. Promjenom zakona, legalizirao se odstrel koji lovci dolaze izvršiti na otok. Gaćina opservacijskim pristupom bilježi taj događaj i eksplicira sve užase i nehumanosti cjelokupnog procesa – od ubijanja do transporta u Zagreb u obliku životinjskog otpada.
Međutim, film takve prizore prikazuje u širim planovima i statičnim kadrovima, koji u kombinaciji s minucioznom montažom donose kontrast prelijepog pejsaža i usmrćenih životinja unutar tog prostora. Montažni ritam cijeli događaj prikazuje kao nešto svakodnevno, rutinsko i depersonalizirano. Na taj način, autor vizualnim jezikom mijenja kontekst samog događaja koji je odlučio prikazati, centrifugalno šireći društveni komentar s pojedinačnog primjera nasilja nad životinjama na promišljanje o svim srodnim situacijama gdje nemoćni i oni bez glasa bivaju potlačeni. Depersonaliziranost se očituje i u prikazu ljudskog antagonizma: lovci nisu prikazani kao pojedinci, već više kao društvena funkcija, ruka koja je vatreno, ali hladnokrvno te krajnje ravnodušno odradila posao. To je podcrtano i voice-over naracijom pred kraj filma u kojem pripovjedač govori u trećem licu o ljudima koje smo gledali u filmu, ograđujući se semantički od te skupine.
Nasuprot tome, kolektivni protagonist – koza, prikazana je s osobnom konotacijom, najistaknutije u zamrznutom pogledu koje njeno beživotno tijelo uzvraća gledatelju. U tom smislu, kada bi se postavilo pitanje etnografskog oka i pogleda prema Drugima, ono kod Gaćininog filma čini snažan autorski komentar koji ima dvojaku ulogu. S jedne strane, eksplicitnim prikazima osuđuje nasilje nad životinjama i potpuni izostanak moralnih i etičkih vrijednosti; s druge, istaknute otvorene oči usmrćenih životnija uspostavljaju jasan dijalog između promatrača i promatranog: odstrel nisu izvršili neki stranci, društvu nepoznati pojedinci. Izvršili su ga jedni od nas, kojima je to netko omogućio.
Snažan društveni komentar ne izostaje niti u kratkometražnom dokumentarnom filmu “Dogs and Dust” (2025) turske glazbenice i redateljice Ece Ere, koji je premijerno prikazan na ovogodišnjem, 72. izdanju Festivala kratkometražnog filma u Oberhausenu. Međutim, dok je pitanje Drugosti u “Kozama!” izraženo u neželjenom boravku životinja na otoku, ovdje je situacija upravo obratna – kolektivni protagonist, utjelovljen u skupini pasa lutalica, nije ubijen i protjeran, već prisilno ostaje bez mjesta za život. Točnije, na periferiji Edirnea, na rubu Europske unije, čisti se odlagalište otpada koje je pružalo utočište psima lutalicama kako bi se izgradio novi zatvor. Dok su zatvori diljem zemlje prenapučeni, novi objekti nastavljaju nicati, a čitavi krajolici preobraženi su kako bi im ustupili mjesto. Time će dom stotinama pasa lutalica i tihim poratnim ostacima neizbježno nestati. Prikazom besciljnog lutanja pasa po prostoru koji postupno isparava, autorica upućuje na potpunu podređenost protagonista izmjeni krajolika. Antagonizam je i ovdje ljudski te depersonaliziran, dok radnici neopterećeno započinju i provode radove u sklopu širenja turskog zatvorskog sustava.
Iako je “Dogs and Dust” također portret geografski definirane lokacije, njegov opservacijski pristup i montažni ritam bitno se razlikuju. I dok nas Gaćina provodi kroz cijeli proces odstrela i odvoza, čime gradi ritam svakodnevnosti i rutine, Ere nas drži u svojevrsnom limbu – elipsi između napuštenog mjesta koje su naselili psi i izgradnje zatvora. Ono što vidimo, kao da je vremenski izmješteno, bez mogućnosti da posložimo kronologiju kadrova. Time postiže efekt meditativne surovosti – odlagalište je prostor koji već pripada prošlosti, čak i prije nego je u potpunosti nestao. Psi pritom nisu istaknuti na isti način kao koze kod Gaćine – više djeluju kao duhovi krajolika, posljednji svjedoci prostora koji politika briše.
To je možda i najizraženije u zapanjujućem kadru u kojem jedan od pasa lutalica sam sebi iskopa rupu nalik grobu, u koju zatim legne. Time kao da se pomiruje sa sudbinom, istovremeno uspostavljajući dijalog s promatračem da protagonist, jednako kao i gledatelj, nema nikakav utjecaj na njihovu sudbinu. Upravo u toj tezi leži ključna poveznica dvaju filmova s idejom etnografskog oka. Oba autora koriste životinje kako bi simbolički utjelovili i prikazali odnos dominantne kulture prema Drugom, stavljajući ih u određeni kolonijalni odnos te ih prikazujući kao simptom političkog i teritorijalnog brisanja. Dolazeći na njihovu zemlju, na kojoj se životinjski protagonisti nalaze zbog prijašnjih loših politika, Gaćina i Ere prikazuju svu hladnoću i brutalnost suvremenih mehanizama teritorijalne kontrole, koji bi se u širem kontekstu lako mogle povezati i s globalno-političkim stanjem.
Ipak, zadržavajući se na ideji životinja kao utjelovljenja Drugosti i simbola strane kulture unutar dominantne, ovi filmovi primjer su kako se minimalističkim opservacijskim pristupom može uspostaviti snažan autorski komentar, koji seže mnogo šire od koza i pasa. Etiketirati ove filmove kao etnografske značilo bi gurati ih u krute ladice koje se sve rjeđe nalaze u suvremenom dokumentarizmu. No, njihova etnografska vrijednost, utjelovljena u ideji dominacije nad potlačenim, marginaliziranim i Drugim, itekako je prisutna te najbolje prikazana u rečenici s kojom Ere završava svoj film: “Za sve neviđene”.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.