Približno istovremeno s ambicioznim cjelovečernjim dokumentarnim “Mirotvorcem” (Factum, 2025.) koji je privukao mnogo pozornosti, osvojio neke od najznačajnijih tuzemnih nagrada (Velika zlatna arena za najbolji film i nagrada za montažu Damiru Čučiću, na Pulskom filmskom festivalu; Nagrada za najbolji film i Nagrada publike na Liburnia Film Festivalu) i po nekim je mišljenjima jedan od najboljih hrvatskih cjelovečernjih filmova uopće, Ivan Ramljak dovršio je i dokumentarno-eksperimentalnu crticu “Pozdrav iz Sekretarijata” (Kreativni sindikat, 2025.), premijerno prikazanu na beogradskom festivalu dokumentarnog filma Beldocs još u svibnju prošle godine, tek mjesec dana nakon premijere “Mirotvorca” na ZagrebDoxu.
Hrvatska premijera “Pozdrava iz Sekretarijata” upriličena je na ovogodišnjem ZagrebDoxu, u programu Regionalne konkurencije. U kontekstu Ramljakova novijeg opusa, onoga iz ovoga desetljeća, u kojem su “Mirotvorcu” prethodili također cjelovečernji, zapaženi i hvaljeni “O jednoj mladosti” (ADU, 2020.) i “El Shatt – nacrt za utopiju” (KOMPOT / Horopter / Kino klub Split; 2023.), posrijedi je ostvarenje što ostavlja dojam usputnog, skromnog, neobveznog izleta, malne oduška kojim si je autor omogućio gotovo klubaški se poigrati, vjerojatno bez očekivanja većeg zanimanja šire javnosti kakvo je jamačno bilo pretpostavljeno u slučaju “Mirotvorca” i “El Shatta – nacrta za utopiju”, koji se bave temama što danas lako potpiruju vatrene ideološke rasprave.
Usputno, skromno i neobvezno ne znači, međutim, s manje pomnje ili truda, površno, nemarno ili neambiciozno, samo što je ta ambicija, samorazumljiva težnja ka izradi vrsnoga, skladnoga i sadržajnoga slikopisa, kalibrirana u drugom mjerilu, onom koje načelno ne računa na zanimanje šire publike pa utoliko slobodnije zanemaruje prvi čimbenik povezivanja s općim gledateljstvom, a to je pregledno iznošenje neke priče.
“Pozdrav iz Sekretarijata” zapravo uopće nema priču, već podastire vizualno, medijski, vremenski, prostorno, motivski, tematski srodnu građu. To su fotografije čije sadržaje uglavnom lako razaznajemo, prepoznajemo i usvajamo, no njihovo nizanje, premda grupirano u motivske skupine, ne nudi razvoj niti dramski luk. Iako dobrim dijelom trajanja daje slutnju priče, jer očekujemo da bi se djelići kolaža s motivima kriminalističkih slučajeva mogli početi sastavljati u neku zaokruženiju storiju, cjelina svršetkom ostaje gotovo na istom mjestu na kojem je u pripovjednom smislu i započela, ne donoseći pojašnjenja ni uzročno-posljedične niti.
Premda sinopsis s “uputama za uporabu” nije naodmet, može biti od pomoći i odgovara na neka pitanja koja se roje tijekom gledanja, “Pozdrav iz Sekretarijata” kao filmski ostvaraj odlično funkcionira i bez njega, upravo kao izazovno zagonetan razgovor između djela i gledatelja.
Komu pripovijedanje nije presudno, lako će uroniti i prepustiti se izražajnosti i zavodljivosti ugođaja, ritma, vizualnosti pa i humorom oplahnute tihe napetosti, odnosno neizvjesnosti što titra u iščekivanju otkrića, poente, zaključka, objašnjenja koje nećemo dobiti. Kako je riječ mahom o crno-bijelim fotografijama, pretežno dobro uščuvanima, s ponekom donekle oštećenom, starima nekoliko desetljeća – posrijedi su 1990-e, možda djelomično i desetljeće, dva prije – cjelina odiše notom nostalgičnosti, koja obično izaziva ugodu, a sve se, ktomu, zbiva u obalnom okolišu osunčanih malih mista, morem oplahnutih stjenovitih obala i gustih primorskih četinara, krajobrazu koji najčešće povezujemo s mirom, opuštenošću, nebrižnošću. To se, pak, prožima i tare s poćutom povelike neugode, budući da sve fotografije prikazuju poprišta očevida zločina i nesreća. Od onih kao što su sađenje marihuane, preko vandalizama, provala i prometnih nesreća do samoubojstava i ubojstava. Izrazito jezivo se ne prikazuje, ali gomilanje slika udesa i zla tijekom četvrt sata ipak budi nemio nemir. Sve bez teksta, najčešće upareno s izabranim milozvučjima prirode – cvrčaka, šuma valova i vjetra, pjeva ptica… – i/li usklađenom, mada sadržaju načelno nepripadnom, utoliko donekle začudnom, (improviziranom) džez glazbom kvarteta Levačić/Križić/Nestorović/Šestak te sastava Oholo!.
Promotivni sinopsis, odnosno kratki sadržaj filma ponudit će polazišne osnove, odnosno dati svojevrsne upute za gledanje i shvaćanje, obavijestivši nas da je riječ o “rajskom otoku”, da su prikazane fotografije “otkrivene u napuštenoj policijskoj postaji”, da nas “film vodi na drugu stranu zrcala sunčane vedrine i šarenih atrakcija popularne turističke destinacije u Hrvatskoj” te da se “plete priča o jednom društvu i njegovim patologijama”. U samom filmu upute su znatno šturije, gotovo ih ni nema, i gledatelju je više-manje prepušteno da sam gradi, nadograđuje, osmišlja, domišlja, pretpostavlja, nagađa tko, što, gdje, kad, odakle, kamo, zašto… Premda sinopsis s uputama za uporabu nije naodmet, može biti od pomoći i odgovara na neka pitanja koja se roje tijekom gledanja, “Pozdrav iz Sekretarijata” kao filmski ostvaraj odlično funkcionira i bez njega, upravo kao izazovno zagonetan razgovor između djela i gledatelja.
Donekle zagonetnim ostaje i naslovni Sekretarijat koji se u filmu ne identificira, a odnosi se, vjerujemo, na Sekretarijat za unutrašnje poslove (SUP), tj. Republički sekretarijat za unutrašnje poslove (RSUP), središnje tijelo državne uprave zaduženo za unutarnje poslove u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ), u osnovi tadašnji ekvivalent današnjeg Ministarstva unutarnjih poslova (MUP). Publika u određenim godinama vjerojatno će se dosjetiti poveznice, mlađa najvjerojatnije ne, a taj rečeni Sekretarijat, arhiv milicije/policije, izvor je fotografske građe iz koje je film sazdan. I mjesto odakle stižu morski pozdravi iz crne kronike, što je crnohumorno potcrtano odjavnicom u obličju bizarne razglednice.