U razgovoru Hrvoja Krstičevića s Brunom Pavićem, objavljenom na ovim stranicama, vezanom uz “Nulti krajolik” (Kazimir, 2020.), redatelj kaže da mu je jedan od mentora na radionici Ex Oriente u Pragu, gdje je film razvijan, rekao kako se ne mora opterećivati davanjem informacija, da film čak ne mora uopće biti jasan ako gledatelj uživa u slici i zvuku. Nejasnost dokumentarnih filmova u posljednjem je razdoblju uistinu uzela maha i postala jedan od principa ili putova priopćavanja i komunikacije u toj umjetničkoj grani. Iako u mogućem sukobu s uvriježenim poimanjem slikopisnog dokumentiranja (dokument kao precizna informacija) ta navada novijeg doba sama po sebi niti je mana, niti vrlina. Već, kao i svaki drugi redateljski izbor i postupak, istraživačka mogućnost kojom se podjednako može dobaciti do novih sfera ili podbaciti ispod ravni uobičajenih standarda. Vjerojatno nema upute ni modela koji će zajamčiti da će gledatelj uživati u slici i zvuku, a isto tako neće svi gledatelji uživati u istom. Što ovoga ushiti, onomu može biti posve nezanimljivo.
U tom postavu neizbježnog upliva subjektivnosti, gore potpisani drži da je Pavić u “Nultom krajoliku” – iako dokumentaristički nemalo nejasan – dosegao do iznimne dojmljivosti, što gdjekad priziva čak i imaginarije kakvima su znali zanositi velikani poput Michelangela Antonionija, Ingmara Bergmana ili Andreja Tarkovskoga. Mješavina mističnog i realističnog u praćenju aktivnosti oko ruiniranih priobalnih industrijskih postrojenja, prašnomaglovito će dozvati antonionijevske prikaze urbanih pustara (“Crvena pustinja”), a impresivna, kao izmišljena scenografija golih, pougljenjenih, crnih stabala urešenih bijelim voćkama i cvjetovima otržaka plastike oko golemog, vjetrovitog smetlišta, ječi jezom (post)apokaliptičke Bergmanove onostranosti (“Vučje doba”, “Sramota”, “Tišina”), nedokučivosti, izvanprisutnosti “Stalkera” (1979) ili kojeg drugog mekog klesanja u vremenu Andreja Tarkovskog.
Je li autoru tako što bilo na umu ili ne, nije presudno, a u tom kontekstu možda valja zamijetiti da je, različito od gore navedenih bardova, poklonika dugih i složenih pokreta kamere, Pavić svoje djelo sastavio (gotovo) isključivo od statičnih kadrova. Estetski pomno uobličenih, što je cjelinu – prikaz rugobnoga u oku ugodnom ruhu, mada nikad u vedrim, živim bojama – osnažilo tihom unutarnjom napregnutosti. Iako ih je kroz izrez i zagasitopepeljaste valere snimateljice Andreje Kaštelan zamamno gledati, nakarade devastacije i zapuštenosti ostaju odbojnima, možda i više negoli da su snimljene kao samo ružne. Ostvaren u tempu sporoga filma, u tijesnom dosluhu s vrsno oblikovanom zvučno-glazbenom slikom Vjerana Šalamona, u nadahnutoj suradnji s montažerima Slobodanom Jokićem (Danom Okijem) i Draganom Đokićem, “Nulti krajolik” odvija se u razmjerno rahlim, istovremeno precizno oblikovanim epizodama. Isprva vazda zagonetnim, nikad do kraja zaokruženim, što taloženjem i dopunjavanjem tvore težak, kaljav kolaž odsječka života u primorskom kraju koji – kao ni mnogo toga – u filmu nije imenovan. A riječ je o Kaštelanskom zaljevu, čije se prirodne divote još naslućuju kroz slojeve zatiranja civilizacijskim napretkom.
U “Nultom krajoliku” dokumentarno i eksperimentalno nerazdruživo se prožimaju, naslućuje se i ponešto igranoga (Pavić ga u razgovoru potvrđuje), jedva se izgovara poneka riječ, malo je i pisanih.
U “Nultom krajoliku” dokumentarno i eksperimentalno nerazdruživo se prožimaju, naslućuje se i ponešto igranoga (Pavić ga u razgovoru potvrđuje), jedva se izgovara poneka riječ, malo je i pisanih. Pitanje o tomu koliko takav nejasan film može doprinijeti mogućem rješavanju nevolja, povlači i pitanje o tomu može li to učiniti i najjasniji društveno-angažirani film. U rijetkom trenutku što bilježi izgovorenu riječ, prosvjednik protiv zagađenja na novinarevo pitanje: “Što očekujete?” odgovara: “Ništa.” Ali svejedno prosvjeduje. Iz svega viđenoga očito je da su filmaši duboko zgroženi onime što prikazuju, a dvojba u domete slikopisnog aktivizma možda je predočena završetkom u kojem otac s dvoje djece prašnjavim putom odlazi od kamere, u zalazak Sunca. Kao u nekim filmovima Charlieja Chaplina, koji time uglavnom sugerira sretan svršetak skitničinih nezgoda. Pavićeva se inačica sutonskog hepienda, međutim, ne doima oplahnutom niti iluzijom vjere i nade u boljitak. Ali svejedno je zabilježio.
