Ako ništa drugo, Međunarodna konkurencija ZagrebDoxa pokušavala nas je uvjeriti da je Latvija svjetska dokumentarna sila. Ne, nije se našlo mjesta za niti jedan jedini film iz Azije, unatoč produkciji koja bi pojela pola programa kada bi joj se otvorila vrata, ali pretpostavimo da je jeftinije i lakše. Pusan je dalek i skup, Češka i Poljska su blizu i džaba.
Ali na kraju krajeva, nisu loši – tako se uz “Hotel i loptu” / “Viesnica un bumba” (2014) Laile Pakalnine, za titulu najboljeg filma u spomentom dijelu progama natjecao još jedan latvijski dokumentarac, sličnog, meditativno-istraživačkog duha i vizualne snage krcate metaforama.
“Pelikan u pustinji” / “Pelican in the Desert” / “Pelikāns tuksnesī” (2014) priča je o državi u državi, o regiji Latgale koja se nalazi na najistočnijoj granici Europske unije, novi film Viestursa Kairišsa, filmskog i kazališnog redatelja kod kuće poznatog po operama i majstorskom pristupu postavljanju Wagnera na daske koje život znače.
Na kraju svega, ostaje nam i jasna poruka: ono što vidite jest svijet koji umire, a filmski dokument, posebno ako je snimljen s ovako izbrušenim okom za estetiku kadra, jedina je šansa da nastavi živjeti, zauvijek, makar samo i u digitalnim kutijama festivalskih arhiva.
Njegovi filmski uratci uvijek su bili između kino i galerijskog materijala. Takav je i ovaj upliv u mikrocivilizaciju i mikrokulturu skrivenu od života prosječnog vlasnika EU putovnice.
“Pelikan” se gleda ne samo kao anti-antropološki dokument zajednice i kulture na umiranju, već i kao lirsko-epska igra kamere u “tajanstvenom i duhovnom” mjestu, s kojim nas istinski može povezati upravo i samo kamera. Jer, ona dokumentira sve što Latgale želi biti na velikom platnu: vulkan pravoslavnog misticizma, vremeplov, idila prirodne raskoši i surovosti te romantična zadnja linija bijega od poznatog i predvidljivog.
Na kraju svega, ostaje nam i jasna poruka: ono što vidite jest svijet koji umire, a filmski dokument, posebno ako je snimljen s ovako izbrušenim okom za estetiku kadra, jedina je šansa da nastavi živjeti, zauvijek, makar samo i u digitalnim kutijama festivalskih arhiva.
I to mu je, ako vas ne umori forsiranje religijske euforije, uz spomenute briljantne kadrove i fotografiju, možda i najveća snaga.