Foto: Hrvoje Krstičević
Foto: Hrvoje Krstičević

Najbolji film ovogodišnjeg ZagrebDoxa (po izboru potpisnika ovog intervjua) – “O ljudima i ratu” / “Of Men and War” (2014) – zapravo se zove “O muškarcima i ratu”, ali neki genijalni prevoditelj s Doxa redatelju je uništio cijelu poantu njegove trilogije. U neku ruku.

Ali hajde, ništa strašno; uhvatili smo francuskog autora i ratnog novinara Laurenta Bécuea-Renarda da nam ispriča sve o filmu, trilogiji, ali i o još puno toga, započevši razgovor s jednim, onako tipičnim američkim pitanjem:

Kako je francuski redatelj završio s američkim veteranima?

“Mislim da ja nisam snimio film o američkim veteranima. Snimio sam film o veteranima. Kroz cijeli proces, to sam imao na umu: usredotočiti se na to što znači biti muškarac, mladi muškarac, ići u rat i vratiti se iz rata… Znate, sutra, 1. ožujka (vrijeme održavanja intervjua, op.ur.), navršit će se točno dvadeseta godišnjica od mojeg prvog posjeta Sarajevu…”

Sjećate se datuma?

“Da, jer taj sam dan sletio u Zagreb, a zatim avionom Ujedinjenih naroda krenuo za Sarajevo. Nakon godine dana provedene u Sarajevu, počeo sam raditi na svojem prvom filmu, “War-Wearied”, koji se bavio sudbinom mlade žene u ratu i načina na koji ga je preživjela.

Laurent-Bécue Renard
Foto: Hrvoje Krstičević

“Tada je to bilo povezano s mojim ratnim iskustvom. Godinu dana bio sam ratnim svjedokom u Bosni, ali u isto vrijeme, film se bavio time što znači biti žena u ratu i kako rat utječe na ženstvenost. Kada sam s tim filmom prošao pola svijeta, osjetio sam potrebu da snimim film o muškoj strani rata.”

Znači, prvi je bio jin, a drugi jang?

“Da, pretpostavljam da to možemo i tako opisati. Znao sam da će ljudi pitati zašto Francuz snima Amerikance i sl., ali kada veteranima objasniš zašto snimaš ovaj film, oni shvaćaju. U konkretno vlastitom slučaju, moja obitelj je imala puno ratnog iskustva – od veterana Prvog svjetskog rata preko Drugog svjetskog rata do rata u Alžiru…

“Kada to kažem američkim veteranima i njihovim najbližima, oni shvaćaju što znači kada je obitelj izgrađena na ratnim traumama o kojima se nikada ne razgovara. Nitko od muškaraca koji su se vratili iz rata o njemu nije želio razgovarati – ni sa ženom, djecom… S nikim.

“Objasnio sam im da sam ja ovdje kako bih saznao što bi im to rekli, da su u stanju. Tako je počeo cijeli projekt. Razvijao se i nastajao tijekom više od deset godina. Prvih nekoliko godina otišlo je na istraživanje, pronalaženje mladih veterana…”

Koliko je teško bilo dobiti njihovo povjerenje, postići da se toliko opuste pred kamerom?

“U početku sam samo želio osjetiti kako će se osjećati likovi koje ću pronaći i izabrati. Zato je početno istraživanje trajalo dugo i bilo jako iscrpljujuće. Analizirali smo i pokušali razumjeti sve, pa čak i jezik, tj. na koji način ljudi pričaju o pojedinim stvarima.

“No već tijekom mojeg prvog putovanja pronašli smo psihijatra, koji je nakupio 25 godina rada s vijetnamskim ratnim veteranima – i on je sâm veteran vijetnamskog rata. Tri godine kasnije, već smo se susreli nekoliko puta pa sam ga mogao pitati bi li mi dopustio da sjedim poput muhe na zidu na terapijama, barem tijekom dva mjeseca. Pristao je. Prisustvovao sam terapijama pet mjeseci sâm, bez kamere.

“Nakon tog razdoblja ponio sam malu kameru, samo da pokažem kakvo bi mjesto ona imala na terapiji. Zatim smo, nakon nekoliko tjedana, počeli raditi pravu stvar; snimali smo sljedećih devet mjeseci.”

Jesu li to ljudi u filmu?

“Ne, nitko od ljudi koje smo u početku snimali nije u filmu, pošto su napustili centar i otišli. Ali ljudi koje vidite u dokumentarcu došli su na terapiju kada je kamera već bila tamo, tako da nisu niti poznavali terapiju bez kamere. Slično je bilo i s bosanskim ženama. Došle su u dogovorenu kuću i ja sam tamo već snimao. Naravno, ništa nije bilo obavezno. Svatko je u bilo kojem trenutku mogao tražiti da ugasim kameru ili da napustim prostoriju.

“Ali nikad se to nije dogodilo. Nitko to nije tražio, ni u Bosni ni u SAD-u. Mislim da je to zato što su znali razlog mojeg boravka. I sâm sam iskusio rat u Bosni i oni su to znali, kao i činjenicu kako su mi svi djedovi bili ratnici. Kamera ima svoju ulogu na terapiji. Za pacijente, sama činjenica da je među njima jedan potpuni stranac, totalni uljez koji dolazi izdaleka, ne samo zemljopisno, već društveno, kulturološki…, čini stvari drugačijima.

“Nikad nisam došao s nekom posebnom namjerom, s pitanjima ili potrebom da nekog intervjuiram ili mu sudim. Tamo sam boravio kako bih zabilježio stvari koje su im se događale i ono što ih je oblikovalo kao osobe kakve su danas. Kamera je sjajan posrednik.

“Sama činjenica da se snima film daje nadu da će snimljeno pomoći povezivanju – prvo u samim obiteljima, sa ženama i djecom, a onda i u zajednicama u kojima žive. Vidite koliko su usamljeni u svojim traumama. Ne mogu ih podijeliti s voljenima niti sa zajednicom. Jedino mjesto na kojem to mogu učiniti jest soba za terapiju, a kamera im daje obećanje da će njihova priča biti ispričana. Mislim da to ima terapeutsku vrijednost.

“Znaš, kada bi imali rupe i po devet mjeseci u snimanju, a zatim ih posjetili kod kuće, s obiteljima, veterani bi nastavili pričati točno tamo gdje su stali na terapiji kada su zadnji put bili pred kamerom. Psihijatar nije bio prisutan – kamera je postala važan i velik dio terapijskih seansi.”

Na kraju ste, znači, i vi postali psihijatar?

“Postali smo alat terapije. Ono što se nije dogodilo u sobi za terapiju, dogodilo se kada smo posjetili obitelji s kamerom – stvorio se trokut, muškarac-obitelj-mi. Nesvjesno bi koristili kameru kako bi jedni drugima govorili stvari koje ne bi pričali da kamera nije bila tamo. Treća stranka, posrednik, bila je nužna za katarzu.

“Zadnja scena u filmu, kada curica sjedi na ramenima svog oca… sjećate se što ona radi? Ona koristi kameru. Posve sam uvjeren da toga nije svjesna, ali ona koristi prisustvo kamere kako bi ocu rekla ono što mu ne inače ne govori.

“A što mu govori? To da se boji noći u kojima se on pretvara u vukodlaka, ali mu u isto vrijeme kaže da upravo njemu vjeruje da će je zaštititi od istog tog vukodlaka.”

Jedan od moćnijih završetaka u povijesti dokumentarnog filma…

“Da, to je divno. A upravo u toj sceni kamera je dio terapijske seanse u kojoj sudjeluju njih dvoje, otac i kćer.”

Jeste li snimali još nekoga, tko nije u filmu?

“O da, snimali smo pedeset momaka. Cijele terapije. U montaži je jednostavno ispalo da smo izabrali one koje smo izabrali. Ne zato što druge nisam volio. Mi ipak snimamo film, izbor je posve subjektivan, moj. Stavio sam ljude koji meni odgovaraju.

“Da ste vi bili s druge strane kamere, izabrali bi druge ljude. Montaža je trajala četiri godine, imali smo 500 sati materijala, a dok sam montirao, neprekidno sam snimao nove scene, vraćao se, razgovarao s obiteljima…”

Što sami protagonisti kažu na film, jesu li ga vidjeli?

“Da, prije dva dana! Dogovorili smo se da ćemo dan prije nego što film bude imao američku premijeru održati projekciju isključivo za njih. Organizirali smo projekciju u Kaliforniji i došlo je njih sedam od četrnaest. Imajmo na umu da su terapije snimane prije šest godina, tako da su mnogi od njih tada još bili mladi muškarci. Mnogi su se promijenili, postali nove osobe, terapija im je pomogla da postanu stabilniji.

“Njihov pravi feedback mogu očekivati tek u tjednima koji slijede. Ono što su mi rekli nakon projekcije jest da su konačno mogli vidjeti svoje stanje. Dok su prolazili kroz terapiju, nisu imali pojma o odredištu svojeg putovanja, jednostavno su živjeli od minute do minute, posve u trenutku.

Laurent Bécue-Renard
Foto: Hrvoje Krstičević

“Film im je dao priču, koja govori o tome što je bilo njihovo putovanje, poput prezentacije i interpretacije tog njihovog putovanja.

“Vrativši njima ovu priču, vratili smo im i ponos. Znate, u smislu: ‘Evo što sam preživio, to je bilo moje putovanje i da, još uvijek sam ovdje!’

Jeste li možda gledali “Kamchatku”…?

Ne.

Na festivalu je također taj film u kojem ruski ratni reporter pokušava analizirati i liječiti osobne ratne traume snimanjem samog sebe. Dakle, sličan film, ali okrenut prema autoru i autoterapiji. Jeste li i vi osjetili potrebu okrenuti kameru prema sebi i je li vam boravak u Sarajevu i stalna izloženost ratu i ratnim temama ostavila mentalne probleme?

“Svi mi u zapadnom svijetu imamo probleme koje smo naslijedili, traume od predaka koji su bili u ratu. To je u nama. Svi smo mi odrasli na naslijeđu rata. Svi to imamo u sebi i nitko od nas o tome ne govori. Tek kada se pojave simptomi i odemo na terapiju, pričamo o takvim stvarima.

“Ali rijetko se netko vraća pola stoljeća ili više u prošlost… Pored toga, što se mene osobno tiče, moram napomenuti da je PTSP jako zarazan.

“Ako si okružen ljudima koji imaju PTSP, naravno da će to utjecati na tebe. Život u Sarajevu za vrijeme rata ostavlja tragove, jer svi oko tebe imaju traume. Ne mogu reći da sam ja izravno traumatiziran ratom, ali sam svakako pod utjecajem trauma drugih ljudi. Ljudi koji vode terapije u istoj su opasnosti. Zato i sami psihijatri moraju kod psihijatra. Mislim da je mene na neki način zaštitila vlastita misija.

Laurent Bécue-Renard
Foto: Hrvoje Krstičević

“Ali problem je taj što, da bi snimio film, takve stvari moraju utjecati na tebe. Bez maksimalnog ulaska u problem, nema filma, a to znači i da ćeš biti pod maksimalnim utjecajem. Svi mi, ne samo ja, snimatelj, montažeri, svi mi plešemo po rubu. Posebno montažeri. Jer, od oko 500 sati materijala, devedeset posto toga je vezano uz smrt.

“Tu leži opasnost, ali kako smo svi tražili život u našim likovima i pričama – ono što je istinski živo u njima – to nas je održalo na površini. I pomoglo da na neki način preživimo materijal.”

Ovo je drugi dio trilogije nazvane “Genealogy of Wrath”. Ako je “War Wearied” bio o ženama, a “O ljudima i ratu” o muškarcima, znači li to da je u pripremi i film o djeci rata?

“Da, ali ne djeca kako bi to na prvu pomislili. Djeca u smislu da smo svi mi, generacija odrasla u drugoj polovici 20. stoljeća, zapravo djeca rata. Čak i oni koji su odrasli u potpunom miru, u sebi nose rat, njihovi životi i psihologija obitelji oblikovani su ratom, puno prije nego su se uopće rodili.

“Odrastajući, utjecaj naslijeđa rata bio je posvuda oko njih. To je ideja trećeg filma – gledati na sve nas kao na djecu rata. Vjerujem da puno modernih neuroza dolazi iz te činjenice.”

Radite na njemu?

“Trenutno samo razmišljam.”

Znači, vidimo se ovdje, na ZgDoxu za 15 godina?

“Upravo tako (smijeh). Ali možda ne ovdje, jer jedna od opcija je da snimim igrani film, fikciju. Vidjet ćemo.”

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here