Legendarni srpski redatelj Želimir Žilnik više je od tri desetljeća prisutan u kinima i na videu, a pored kultnih igranih filmova (“Rani radovi”, “Crni film”…) iz razdoblja Crnog vala, tijekom duge i plodne karijere režirao je i ogroman broj dokumentarnih uradaka.
O njima ste iz usta samog autora mogli slušati na Žilnikovom ZagrebDox masterclassu, dok je na istom festivalu prikazan i njegov novi dokumentarac “Destinacija_Serbistan” (2015), u kojem kamerom prati životna putovanja azilanata u Srbiji, izbjeglica i migrantnih radnika iz Sirije, Afganistana, Somalije, Gane…, koji su budućnost (ili tranzitnu šansu) odlučili potražiti u susjednoj državi.
Žilnik je u Zagrebu uspio pokupiti virozu pa se zbog bolesti naš planirani licem-u-lice intervju nikada nije dogodio. Nadoknadili smo to e-mailom – rezultat je blic-vju, koji započinjemo razgovorom o “Destinaciji_Serbistan”; imigracija i imigranti već su neko vrijeme središnja točka Žilnikovog dokumentarnog rada. Što ga posebno fascinira kod te teme?
“Imigracija je potreba, spas, stradanje, ali i san milijuna ljudi iz raznih krajeva svijeta. A među njima i mnogih iz naših krajeva”, objašnjava Žilnik pa nastavlja:
“Selidba ljudi i obitelji, promjena staništa, nije jedna priča ili jedna tema. To su moćni, neizvjesni i rizični vihori, koji nose pojedince čiji su motivi različiti: od školovanja i zaposlenja do spašavanja žive glave. Uz lakonsko tumačenje da je u pitanju potraga za srećom. Odluka da emigriraš, to je iskorak u dramu. Ulaziš u konflikt, tražiš rješenja, prolaziš kroz rizike i neuspjehe, stječeš iskustva, sazrijevaš. U tom pothvatu uspijevaš ili propadaš.”
Snimili ste puno filmova s ovom premisom…
“Ranih sedamdesetih, i sâm emigrant, snimio sam u Njemačkoj sedam dokumentaraca o radnicima koji su u valovima dolazili podržati ekonomsko uskrsnuće Zapadne Njemačke. ‘Inventur’ o gastarbajterima smatra se jednim od antologijskih dokumentaraca njemačke produkcije. Prikazuje se na ulazu Muzeja gastarbajtera, kao i na jubileju 50 godina imigranata u Kölnu.
“‘Druga generacija’ iz ranih osamdesetih, sudjelovala je na Puli, Berlinalu i još osam festivala, a bila je i hit na televiziji. Trilogija ‘Kenedi se vraća kući’, ‘Kenedi lost and found’ i ‘Kenedi se ženi’, iz sredine dvijetisućitih, prikazana je na 46 filmskih festivala i dosta televizija.
“Prikazani su pred Europskim parlamentom i na Venecijanskom bijenalu 2011. Trilogija je bila središnji filmski program u Romskom paviljonu. ‘Tvrđava Evropa’ je dobila nagradu Viktor, kao najbolji slovenski film u 2001 godini. Dakle, raznorodnost navedenih filmova eklatantno pokazuje kako kroz izbor fragmenata te ogromne teme imigracije, artikuliramo refleksije o vremenu u kojem se nalazimo.”
Kakva je bila suradnja institucija na “Destinaciji_Serbistan”?
“Da bismo snimali u centrima za azil, trebalo nam je odobrenje Komesarijata za izbjeglice. I njega smo dobili. Na granicama nismo snimali, ni u policiji ili pritvorima, pa te dozvole nismo ni tražili.”
Koliko je danas lako ili teško snimati dokumentarne filmove u Srbiji?
“Danas je svakako lakše nego u vrijeme kada je moja generacija počinjala. Nekada smo kao alat za rad imali samo 35 mm filmsku tehniku. Da bi ekipa s negativom, kamerom, rasvjetom i tonskom tehnikom samo izišla na teren, moralo se uložiti oko 15 tisuća današnjih eura. Danas, ekipa može krenuti snimati digitalnom opremom, kako bi testirala temu i učesnike, imajući deset puta manju svotu u džepu.”
Kakva sjećanja danas imate na dane Crnog vala, oduševljava li vas ili vam smeta nostalgija?
“To su sjećanja prije svega na odlične filmove: ‘Kad budem mrtav i beo’ i ‘Zaseda’ Živojina Pavlovića, ‘WR, misterije organizma’ Dušana Makavejeva, ‘Lisice’ Krste Papića, ‘Slike iz života udarnika’ Bate Čengića, da ne nabrajam dalje…”
Je li projekt iniciran i financiran od strane Europske unije?
“Nije financiran, nego podržan od strane Europske unije. Jer kada smo projekt napisali, a bili odbijeni od Filmskog centra Srbije, javili smo se na natječaj EU. Dakle, izbor teme, metoda rada, učesnika, mjesta snimanja…, isključivo je odgovornost producenta i mene.”
Koji je vaš odnos prema ulasku Srbije u EU?
“Ne lipši magarče do zelene trave.”
Prije nekoliko godina činilo se da Srbija dobiva novi val mladih, jedinstvenih autora i naslova (“Klip”, “Srpski film”,”Porno banda”,”Šišanje”…), ali brzo je utihnuo. Čini li vam se da postoje neki novi valovi i scene u srpskom filmu? I kakvo je vaše današnje mišljenje o novoj srpskoj filmskoj produkciji (igranoj i dokumentarnoj)?
“Filmsko tržište Srbije je maleno, kino dvorana je dvadeset puta manje nego krajem osamdesetih. Televizija više nije filmski koproducent na kojeg se možeš osloniti. Mali broj debitanata dobiva šansu, a oni koji su već pokazali talent i uspjeh, dugo čekaju dok ne sklope budžet.
“U takvim okolnostima, ono što se pojavi kao kvalitetno, ugodno iznenadi. Kao ‘Neposlušni’, novi film Mine Đukić ili ‘Ničije dete’ Vuka Ršumovića, na primjer.”
Što je sljedeće za vas?
“Na ovo pitanje uvijek odgovaram tek kada sljedeći film, poslije montaže, ode na kolor korekciju.”
