PočetnaRecenzije11. ZagrebDox: "Pelikan u pustinji" - Lijepe slike i religijski misticizam na kraju Europe

11. ZagrebDox: “Pelikan u pustinji” – Lijepe slike i religijski misticizam na kraju Europe

|

Ako ništa drugo, Međunarodna konkurencija ZagrebDoxa pokušavala nas je uvjeriti da je Latvija svjetska dokumentarna sila. Ne, nije se našlo mjesta za niti jedan jedini film iz Azije, unatoč produkciji koja bi pojela pola programa kada bi joj se otvorila vrata, ali pretpostavimo da je jeftinije i lakše. Pusan je dalek i skup, Češka i Poljska su blizu i džaba.

Ali na kraju krajeva, nisu loši – tako se uz “Hotel i loptu” / “Viesnica un bumba” (2014) Laile Pakalnine, za titulu najboljeg filma u spomentom dijelu progama natjecao još jedan latvijski dokumentarac, sličnog, meditativno-istraživačkog duha i vizualne snage krcate metaforama.

“Pelikan u pustinji” / “Pelican in the Desert” / “Pelikāns tuksnesī” (2014) priča je o državi u državi, o regiji Latgale koja se nalazi na najistočnijoj granici Europske unije, novi film Viestursa Kairišsa, filmskog i kazališnog redatelja kod kuće poznatog po operama i majstorskom pristupu postavljanju Wagnera na daske koje život znače.

Na kraju svega, ostaje nam i jasna poruka: ono što vidite jest svijet koji umire, a filmski dokument, posebno ako je snimljen s ovako izbrušenim okom za estetiku kadra, jedina je šansa da nastavi živjeti, zauvijek, makar samo i u digitalnim kutijama festivalskih arhiva.

Njegovi filmski uratci uvijek su bili između kino i galerijskog materijala. Takav je i ovaj upliv u mikrocivilizaciju i mikrokulturu skrivenu od života prosječnog vlasnika EU putovnice.

“Pelikan” se gleda ne samo kao anti-antropološki dokument zajednice i kulture na umiranju, već i kao lirsko-epska igra kamere u “tajanstvenom i duhovnom” mjestu, s kojim nas istinski može povezati upravo i samo kamera. Jer, ona dokumentira sve što Latgale želi biti na velikom platnu: vulkan pravoslavnog misticizma, vremeplov, idila prirodne raskoši i surovosti te romantična zadnja linija bijega od poznatog i predvidljivog.

Na kraju svega, ostaje nam i jasna poruka: ono što vidite jest svijet koji umire, a filmski dokument, posebno ako je snimljen s ovako izbrušenim okom za estetiku kadra, jedina je šansa da nastavi živjeti, zauvijek, makar samo i u digitalnim kutijama festivalskih arhiva.

I to mu je, ako vas ne umori forsiranje religijske euforije, uz spomenute briljantne kadrove i fotografiju, možda i najveća snaga.

"Hotel i lopta" / "Viesnica un bumba

O FILMU:

Režija: Laila Pakalnina
Godina proizvodnje: 2014.
Zemlja podrijetla: Latvija
Trajanje: 39 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Dokunet podcast #2: Damir Markovina i Ivan Ramljak

U našem drugom podcastu ugostili smo redatelje Damira Markovinu i Ivana Ramljaka.

Silvestar Kolbas: “Živimo u kulturi uspjeha i ljudi u pravilu ne vole pokazivati svoje slabosti”

Silvestar Kolbas je na ovogodišnjem ZagrebDoxu predstavio svoj najnoviji dokumentarni film, "Naša djeca" (Factum, 2024.).

“Dont Look Back” – Začetak autorske rock dokumentaristike

U prvom tekstu serije eseje "Rockdocs" pišemo o filmu "Dont Look Back" (1967) američkog autora D.A. Pennebakera.

Preminuo Morgan Spurlock

U četvrtak je od posljedica raka u 53. godini preminuo američki redatelj, scenarist i producent Morgan Spurlock.

17. Subversive Film Festival: “Zemlja za nas” – Bez motike nema kruha

"Zemlja za nas", cjelovečernji prvenac Karle Crnčević, otpočinje razmjerno tajanstveno, sugerirajući ulazak u kakav svijet misterija...

“Crna kutija: Dnevnici” Shiori Ito najbolji dokumentarni film 17. Subversive Film Festivala

Svečanom dodjelom nagrada "Wild Dreamer Dragan Rubeša", u subotu je završeno sedamnaesto izdanje Subversive Film Festivala.

17. Subversive Film Festival: “Soundtrack za državni udar” – (De)džezifikacija Konga

"Soundtrack za državni udar" (2024) je impresivan film koji se može uvrstiti među najviša dostignuća svetske dokumentaristike tekuće dekade.

Zlatna palma za film “Čovjek koji nije mogao šutjeti” Nebojše Slijepčevića!

Igrani film "Čovjek koji nije mogao šutjeti" Nebojše Slijepčevića osvojio je Zlatnu palmu za najbolji kratkometražni film 77. Cannesa!

17. Subversive Film Festival: “Moj ukradeni planet” – Nakon revolucije

"Moj ukradeni planet" sjetan je film, natopljen s mnogo gorčine, jer je autorica u svojoj domovini Iranu provela više od četrdeset godina.

17. Subversive Film Festival: “Stanari” – Tri sprovoda i dva štrajka glađu

"Stanari" / "The Flats" (2024) Alessandre Celesije, usmjereni su na posljedice Nevolja (The Troubles / Na Trioblóidi), kako ih zovu u Irskoj.
Režija: Laila Pakalnina<br> Godina proizvodnje: 2014.<br> Zemlja podrijetla: Latvija<br> Trajanje: 39 minuta11. ZagrebDox: "Pelikan u pustinji" - Lijepe slike i religijski misticizam na kraju Europe