PočetnaRecenzije"Pogled tišine" perjanica nešto slabijeg dokumentarnog programa 12. HRFF-a

“Pogled tišine” perjanica nešto slabijeg dokumentarnog programa 12. HRFF-a

|

Sinoć je kraju privedeno dvanaesto izdanje Human Rights Film Festivala. Njegov dokumentarni dio programa – ne treba bježati od toga – realno je napravio korak unazad u odnosu na prošlogodišnji kvalitativno izjednačeniji i superiorniji lineup. Za utjehu / opravdanje selektorima Petru Milatu, Igoru Markoviću i Oliveru Sertiću, može poslužiti i spoznaja o nešto slabijem svjetskom dokumentarnom urodu tekuće sezone. Naravno, to se ne odnosi na domaće dokumentariste, koji su imali jednu od najzapaženijih godina u bližoj povijesti.

Prisjetimo se samo devastirajuće Panhove “Slike koja nedostaje” / “L’image manquante” (2013), bezizlaznog Rečinskijevog “Sickfuckpeoplea” (2013) ili Lanzmannovog revizionističkog “Posljednji od nepravednika” / “Le dernier des injustes” (2013).

Ove godine, nakon pomno odgledanog programa, mjesto u zamišljenoj početnoj postavi 11. HRFF-a svojom bi kvalitetom bez većih poteškoća mogli izboriti tek “Pogled tišine” / “The Look of Silence” (2014) Joshue Oppenheimerra i “Ministarstvo željeza” / “The Iron Ministry” (2014) J.P. Sniadeckog.

Najbolji dokumentarni filmovi 12. HRFF-a:

1. “Pogled tišine” / “The Look of Silence” (2014. / Recenzija)
Režija: Joshua Oppenheimer
Zemlje podrijetla: Danska / Finska / Indonezija / Norveška / Ujedinjeno Kraljevstvo
Trajanje: 98 minuta

2. “Ministarstvo željeza” / “The Iron Ministry” (2014. / Recenzija)
Režija: J.P. Sniadecki
Zemlja podrijetla: SAD
Trajanje: 82 minute

3. “Sve je u plamenu” / “All Things Ablaze” (2014. / Recenzija)
Režija: Oleksandr Tečinski, Aleksej Solodunov, Dmitri Stojkov
Zemlja podrijetla: Ukrajina
Trajanje: 82 minute

Oppenheimerov film nakon “Čina smaknuća” / “The Act of Killing” (2012) ponovno efektno i inteligentno pokušava pronaći suvisle odgovore na razloge, posljedice i generalni kontekst indonezijskog genocida sredinom 1960-ih. Da nije bilo svjesnog povlačenja iz skorašnje oskarovske utrke, “Pogled” bi zasigurno zauzeo mjesto među glavnim favoritima za osvajanje najprestižnije svjetske filmske nagrade.

No, daleko od toga da se u Zagrebu i Rijeci biralo sa sirotinjskog filmskog pladnja (popis svih članaka s 12. HRFF-a). Uostalom, provjerite našu listu recenzija, pogotovo onu iz centra ukrajinskog prosvjednog pakla, “Sve je u plamenu” / “All Things Ablaze” (2014.; Oleksandr Tečinski, Aleksej Solodunov i Dmitri Stojkov). Intervju s autorima pročitajte sutra, a onaj s direktorom festivala Petrom Milatom, možete otvoriti već sada.

Neocijenjeni / nerecenzirani filmovi

“Državna matura” / “Examen d’état” / “National Diploma” (2014., +) Diedua Hamadija ponudila je, barem na trenutak, nešto uljuđeniju sliku ratovima i bezumnim nasiljem izmrcvarenog Konga.

Za razliku od “Klica nade” / “Seeds of Hope” (2013., Fiona Lloyd-Davies), “Državna matura” je predstavila dobrodošao kontrast rijeci silovanih, ubijenih i osakaćenih, nastojeći održati plamičak normalnosti u kojoj je polaganje (a pogotovo metode dolaska do konačnih rezultata!) srednjoškolske mature postalo jedino ispravno istinsko pitanje života i smrti.

Ostatak tročlanog filmskog društva završio je u neocijenjenoj ladici, uglavnom radi posvemašnje nedostupnosti, hermetičnosti i barem nama neuhvatljive idiosinkratske umjetničke vizije njihovih autora.

Blizanac “Leviathana” (2012., Lucien Castaing-Taylor i Verena Paravel), “Epizoda na moru” / “Episode of the Sea” (2014., Lonnie van Brummelen i Siebren de Haan), na sličan je način gledateljima ubrizgao sudbinu izumirućih nizozemskih ribara; “Hakirani krug” / “Hacked Circuit” (2014) Debore Stratman u one take steady cam prohodu demistificirao je postprodukcijski proces dodavanja zvukova filmskim djelima (Foley), dok se Wang Bingov “Otac i sinovi” / “Father and Sons” (2014) u monotonom, gotovo 90-minutnom nadzornom kadru, pozabavio svakodnevnicom sinova kineskog radnika u trošnoj kolibici.

Povezani tekstovi

23. Human Rights Film Festival: “Imago” – Kako je bila zelena moja dolina

"Imago" (2025) Oumara Pitsaeva se tako ispostavio kao sve čemu se valjda svaki autor od svog djela nada, kao i ono čega se pribojava...

23. Human Rights Film Festival: “Militantropos” – Dnevnik kolektivnog tijela u ratu

"Militantropos" (2025) formalno ne iskoračuje iz dokumentarističkih prikaza rata u Ukrajini koji je festivalska publika već imala prilike vidjeti.

23. Human Rigths Film Festival: “Inventar” – Dekonstrukcija nasljeđa

Ivan Marković zaokružuje angažman oko zgrade beogradskog Sava Centra kraćom, epilognom studijom "Inventar" (2025).

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

23. Human Rights Film Festival: “S Hasanom u Gazi” – Brisani prostor

Očekivano za Aljafarija, "S Hasanom u Gazi" (2025) nije klasično težak film, u kojem ljudska patnja dramatično stoji u prvom planu.

23. Human Rights Film Festival: “Imago” – Kako je bila zelena moja dolina

"Imago" (2025) Oumara Pitsaeva se tako ispostavio kao sve čemu se valjda svaki autor od svog djela nada, kao i ono čega se pribojava...

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića je najbolji europski dokumentarni film 2025. godine!

"Fiume o morte!" (2025) hrvatskog autora Igora Bezinovića je najbolji europski dokumentarni film 2025. godine!

23. Human Rights Film Festival: “Militantropos” – Dnevnik kolektivnog tijela u ratu

"Militantropos" (2025) formalno ne iskoračuje iz dokumentarističkih prikaza rata u Ukrajini koji je festivalska publika već imala prilike vidjeti.

23. Human Rigths Film Festival: “Inventar” – Dekonstrukcija nasljeđa

Ivan Marković zaokružuje angažman oko zgrade beogradskog Sava Centra kraćom, epilognom studijom "Inventar" (2025).

23. Human Rights Film Festival: “Ne shvaćajte to osobno” – Energija pobune

Najveći, središnji dio "Ne shvaćajte to osobno" Jelene Jureše zaprema ostvaraj troje umjetnika koje se može doživjeti, smatrati ili odrediti koncertom.

Masterclass Johana Grimonpreza u Dokukinu KIC

U Dokukinu KIC danas će biti održan masterclass belgijskog multimedijalnog umjetnika i redatelja Johana Grimonpreza.

23. Human Rights Film Festival: “Ono što treba činiti” – Pošto ljudsko dostojanstvo?

"Ono što treba činiti" Srđana Kovačevića prikazuje zaposlenika ljubljanskog Radničkog savjetovališta koji nude pravnu pomoć obespravljenim radnicima.

Redateljice kao gradivo tkivo slovačkog dokumentarnog filma

Slovačke redateljice posljednjih su godina sve brojnije te unose teme od osobnih interesa.

Vera Lacková – Emancipacija kroz arhiv

Vera Lacková, redateljica romskog podrijetla mlađe generacije, tematizira problematiku romske populacije kroz povijest.