Sinoć je kraju privedeno dvanaesto izdanje Human Rights Film Festivala. Njegov dokumentarni dio programa – ne treba bježati od toga – realno je napravio korak unazad u odnosu na prošlogodišnji kvalitativno izjednačeniji i superiorniji lineup. Za utjehu / opravdanje selektorima Petru Milatu, Igoru Markoviću i Oliveru Sertiću, može poslužiti i spoznaja o nešto slabijem svjetskom dokumentarnom urodu tekuće sezone. Naravno, to se ne odnosi na domaće dokumentariste, koji su imali jednu od najzapaženijih godina u bližoj povijesti.
Prisjetimo se samo devastirajuće Panhove “Slike koja nedostaje” / “L’image manquante” (2013), bezizlaznog Rečinskijevog “Sickfuckpeoplea” (2013) ili Lanzmannovog revizionističkog “Posljednji od nepravednika” / “Le dernier des injustes” (2013).
Ove godine, nakon pomno odgledanog programa, mjesto u zamišljenoj početnoj postavi 11. HRFF-a svojom bi kvalitetom bez većih poteškoća mogli izboriti tek “Pogled tišine” / “The Look of Silence” (2014) Joshue Oppenheimerra i “Ministarstvo željeza” / “The Iron Ministry” (2014) J.P. Sniadeckog.
Najbolji dokumentarni filmovi 12. HRFF-a:
1. “Pogled tišine” / “The Look of Silence” (2014. / Recenzija)
Režija: Joshua Oppenheimer
Zemlje podrijetla: Danska / Finska / Indonezija / Norveška / Ujedinjeno Kraljevstvo
Trajanje: 98 minuta
2. “Ministarstvo željeza” / “The Iron Ministry” (2014. / Recenzija)
Režija: J.P. Sniadecki
Zemlja podrijetla: SAD
Trajanje: 82 minute
3. “Sve je u plamenu” / “All Things Ablaze” (2014. / Recenzija)
Režija: Oleksandr Tečinski, Aleksej Solodunov, Dmitri Stojkov
Zemlja podrijetla: Ukrajina
Trajanje: 82 minute
Oppenheimerov film nakon “Čina smaknuća” / “The Act of Killing” (2012) ponovno efektno i inteligentno pokušava pronaći suvisle odgovore na razloge, posljedice i generalni kontekst indonezijskog genocida sredinom 1960-ih. Da nije bilo svjesnog povlačenja iz skorašnje oskarovske utrke, “Pogled” bi zasigurno zauzeo mjesto među glavnim favoritima za osvajanje najprestižnije svjetske filmske nagrade.
No, daleko od toga da se u Zagrebu i Rijeci biralo sa sirotinjskog filmskog pladnja (popis svih članaka s 12. HRFF-a). Uostalom, provjerite našu listu recenzija, pogotovo onu iz centra ukrajinskog prosvjednog pakla, “Sve je u plamenu” / “All Things Ablaze” (2014.; Oleksandr Tečinski, Aleksej Solodunov i Dmitri Stojkov). Intervju s autorima pročitajte sutra, a onaj s direktorom festivala Petrom Milatom, možete otvoriti već sada.
Neocijenjeni / nerecenzirani filmovi
“Državna matura” / “Examen d’état” / “National Diploma” (2014., ★★★+) Diedua Hamadija ponudila je, barem na trenutak, nešto uljuđeniju sliku ratovima i bezumnim nasiljem izmrcvarenog Konga.
Za razliku od “Klica nade” / “Seeds of Hope” (2013., Fiona Lloyd-Davies), “Državna matura” je predstavila dobrodošao kontrast rijeci silovanih, ubijenih i osakaćenih, nastojeći održati plamičak normalnosti u kojoj je polaganje (a pogotovo metode dolaska do konačnih rezultata!) srednjoškolske mature postalo jedino ispravno istinsko pitanje života i smrti.
Ostatak tročlanog filmskog društva završio je u neocijenjenoj ladici, uglavnom radi posvemašnje nedostupnosti, hermetičnosti i barem nama neuhvatljive idiosinkratske umjetničke vizije njihovih autora.
Blizanac “Leviathana” (2012., Lucien Castaing-Taylor i Verena Paravel), “Epizoda na moru” / “Episode of the Sea” (2014., Lonnie van Brummelen i Siebren de Haan), na sličan je način gledateljima ubrizgao sudbinu izumirućih nizozemskih ribara; “Hakirani krug” / “Hacked Circuit” (2014) Debore Stratman u one take steady cam prohodu demistificirao je postprodukcijski proces dodavanja zvukova filmskim djelima (Foley), dok se Wang Bingov “Otac i sinovi” / “Father and Sons” (2014) u monotonom, gotovo 90-minutnom nadzornom kadru, pozabavio svakodnevnicom sinova kineskog radnika u trošnoj kolibici.