Tematski pa i stilski nastavno na svoj opservacijski dokumentarac “Centar” (2018), srpski snimatelj i redatelj Ivan Marković sedam godina kasnije zaokružuje angažman oko zgrade beogradskog Sava Centra kraćom, epilognom studijom “Inventar” (2025). Prikazani jedan za drugim na ovogodišnjem Human Rights Film Festivalu u Zagrebu uz prisustvo autora, ovi filmovi koji zajedno ne prelaze sat i pol, bilježe posljednje trenutke originalnog postava legendarnoga kongresnog centra. Nakon desetljeća svojih zlatnih dana, građevina je 2020. privatizirana, a 2022. godine preuređena, što i čini užu temu “Inventara”.
Reprezentativno odražavajući vrijednosti društvenog uređenja u kojem je nastao, Sava Centar službeno je otvoren u proljeće 1977. prema projektu Stojana Maksimovića, uz radove na strukturama sve do 1979. godine. Izradnja Centra je pokrenuta prije svega zbog toga što je Jugoslavija 1975. bila odabrana za zemlju domaćina druge po redu Konferencije za europsku sigurnost i suradnju, KESS (Conference on Security and Co-operation in Europe, CSCE), međunarodno periodično zbivanje posvećeno smirivanju napetosti između istočnog i zapadnog bloka, koje je 1995. preimenovano u Organizaciju za europsku sigurnost i suradnju, OESS (Organization for Security and Co-operation in Europe, OSCE).
Sava Centar ugostio je i zasjedanja Pokreta Nesvrstanih, Interpola i Svjetske banke, pa čak i posljednji Kongres Saveza komunista 1990. godine. Struka je rano arifmirala značaj modernističkoga nasljeđa građevine, koja je već 1977. nominirana za Arhitektonsku nagradu Pritzker, najprestižnije priznanje u toj oblasti na svijetu. Međutim, Sava Centar je po raspadu Jugoslavije pretrpio godine zapostavljenosti, nakon čega ga je 2020. preuzeo Delta Holding Miroslava Miškovića, poduzetnika kolokvijalno nazivanog srpskim Todorićem, izniklog iz korupcijskog Eldorada vladavine Slobodana Miloševića.
Iako je socijalističko arhitektonsko nasljeđe dobrih deset godina višestruko istražen problem u regionalnom dokumentarnom filmu, kao i svojevrsnoj kruni hrvatskog novijeg televizijskog dokumentarnog programa, “Betonskim spavačima” (2016. – 2023.) Saše Bana, Markovićev doprinos ovom trendu jest bitan. Nitko drugi nije se posvetio specifično Sava Centru, zdanju neusporedivnoga međunarodnog značaja, a teško je i pronaći autorske oči koje Markoviću mogu parirati u mapiranju otvorenih i zatvorenih prostora.
Riječ je prvenstveno o profesionalnom snimatelju, alumniju beogradskog FDU-a (2012), koji je diplomirao i film na berlinskom UdK-u. Ovo ga donekle čini dijelom srpske generacije koja je učila od prvog vala berlinske škole, iako se ona u užem smislu oblikovala na drugoj instituciji, berlinskoj Akademiji za film i televiziju (dffb). Nije na odmet spomenuti da je Marković snimio jedan od ključnih filmova Angele Schanelec, “Bio sam kuće, ali…” / “I Was at Home, But…” / “Ich War zu Hause, aber…” (2019), kao i njen noviji “Music” / “Musik” (2023). U regionalnom kontekstu, Marković je odgovoran za vizualni identitet cijelog niza međunarodno ikako relevantnih redatelja: Daneta Komljena, Ivana Salatića, Marte Popivode i Mate Ugrina.
Izvjesno je da je Marković preuzeo nešto od stila prvovalaca, prvenstveno Schanelec. Obrađujući teme bitne za povijest društva, snimatelj-redatelj pritom ne nudi nedvosmisleno prodiranje u psihologiju ljudi koje prikazuje kao njene tihe sudionike. Također, Markovićevi krajolici su otuđujući, prostor predstavljen svjetlosnom modelacijom volumena, dijalozi škrti, a slika relativno često cijepana na detalj planove. U visokorazvijenoj estetici postoji, međutim, društvena dimenzija problema. Zanimanje za jugoslavensko modernističko arhitektonsko nasljeđe u trenutku kad su razbijeni čak i snovi o obilju i perspektivi deregulirane ekonomije, ili bar države i društva koji su je trebali iznijeti, otkriva promišljen i slojevit koncept. Kod Markovića je zanimljivo i što je takvo podruštvljeno razmišljanje o fizičkom prostoru i kretanju ljudi u njemu inicijalno razvio u dalekom istočnoazijskom kontekstu, u dugometražnoj dokufikciji “Od sutra počinjem da” / “From Tomorrow On I Will” / “Chun nuan hua kai” (2019) korežiranoj s Wuom Linfengom i smještenoj u Beijing. Film je predstavljen na jednom od ranijih izdanja HRFF-a.
Tematski pa i stilski nastavno na svoj opservacijski dokumentarac “Centar”, srpski snimatelj i redatelj Ivan Marković sedam godina kasnije zaokružuje angažman oko zgrade beogradskog Sava Centra kraćom, epilognom studijom “Inventar”.
Postoji duboka veza između “Inventara” i “Od sutra počinjem da…”, premda nije odmah očita. “Inventar” otvaraju detalji interijera Aleksandra Šaletića koje polagano preuzima prirodno jutarnje svjetlo, naznačujući početak radnoga dana, svojevrsnu jedinicu iskustva koja Markovića zanima i u njegovom kineskom filmu. Odavde “Inventar” nastavlja studiju prostora uspostavljenu već u “Centru”, gdje su se kolektivna nastojanja zaposlenika svodila na njegu živog mrtvaca, odnosno prostora koji u novom povijesnom kontekstu nije uspijevao povratiti bivši značaj. Kamera “Inventara” prilazi bliže individualnim gestama radnika, aktivnostima rastavljanja, uklanjanja, trganja, micanja i oslobađanja prostora. Širokokutni objektiv depersonalizirano, ali krupno hvata torza, bicepse, podlaktice, šake i pleća. Ovaj opći rad ljudi prekida par crno-bijelih fotografija centra u izgradnji, kao i kadrovi panela koji ga prikazuju u izvornom finaliziranom izdanju, u nekadašnjem skladu organičkog modernizma.
U dokumentiranom interijeru centra prevladavaju prozračne nijanse zelene i plave s detaljima svijetlog drveta i čeličnih konstrukcija, uključujući onih namještaja, te prostore napaja mnogo danjeg svjetla. Uz stalan šum u pozadini karakterističan za proizvodnju buke u velikim prostorima, pred kamerom se izmjenjuju površine različitih materijala, od bijelog platna koje tvori prepreku sunčevoj svjetlosti iza staklenih svodova, preko neobrađene iverice, mramornih ploča uglavljenih u metalni okvir stolova, do zelenih i plavih mekih podnih obloga. Hrpe drvenih i metalnih elemenata bacaju se u stranu, tamne kožne presvlake na modernističkom namještaju mahom su oštećene, a stropna rasvjeta skida se poput mreže lampica kad se raskićuje božićno drvce, odjednom u komadu.
Vizualno koliko i narativno, vizija “Inventara” potpuno se stapa s onom zacrtanom u “Od sutra počinjem da…”, od trenutka kad se fokus redatelja prebacuje na jednog od najmlađih radnika zaposlenih na transformaciji Sava Centra. Defetističan već na radnom mjestu, mladić se rezignirano vraća kući nakon dnevnih obaveza, prolazeći gradom u kojem se međusobno dotiču neodržavane zone preuzete kojekakvim raslinjem, brutalistički blokovi i gomila reklamnih plakata, dok ulicama i dalje vozi stari crveni tramvaj. Veliko platno najavljuje budući urbani razvoj prijestolnice, trodimenzionalni render stanova tzv. Beograda na vodi. Pred mladićem rođenim u novom tisućljeću, premladim da doživi stanje Sava Centra ni na nebu ni na zemlji 1990-ih, a kamoli njegove najbolje dane, neki je potpuno novi grad na Dunavu, u kojem je na prodaju posve drugačija utopija od one modernističke.
U sklopu festivala izložene su i Markovićeve fotografije Sava Centra prije obnove, koja se prema službenim izjavama sadašnje uprave odvijala “s posebnom pažnjom prema svim arhitektonskim obilježjima, ali i emocijama Beograđana”, uz napomenu da je prvobitna procjena troškova rekonstrukcije od dvadeset milijuna eura ipak naposljetku premašila 118 milijuna. Čak i nakon privatizacije, Vlada Srbije je zdanje prepoznala kao kulturno dobro, što pokazuje da se svašta može kad se hoće. Poučak je to o kojem u suvremenom srpskom kontekstu vrijedi razmišljati u slučaju i dalje ugrožene kultne zgrade Generalštaba, odnosno bivše glavne vojne komande nastale po projektu Nikole Dobrovića između 1953. i 1964. godine.