PočetnaRecenzije12. HRFF: "Ministarstvo željeza" - Kina iz vagonskog rakursa

12. HRFF: “Ministarstvo željeza” – Kina iz vagonskog rakursa

|

Jay Weissberg iz Variteyja u svojoj je recenziji dokumentarnog filma “Ministarstvo željeza” / “The Iron Ministry” (2014) potegnuo itekako opravdanu paralelu između uratka J.P. Sniadeckog i filmova iz poznatog Harvard Sensory Ethnograpy Laba (senzorno-etnografski labaratorij).

Sniadecki je već neko vrijeme član filmskog laboratorija zaduženog za izbacivanje filmova s inovativnim miksom estetike i etnografije. Sjetimo se samo kaubojskog “Sweetgrassa” (Ilisa Barbash i Lucien Castaing-Taylor) iz 2009., ribarskog “Leviathana” (Véréna Paravel), meditativne “Manakamane” (Stephanie Spray i Pacho Velez) iz 2013., u konačnici i Sniadeckijevog boravka na ruševinama napuštenog kineskog grada, “Yumena” (Xu Ruotao i Huang Xiang kao suredatelji) iz iste godine.

Filmaš je, dakle, proveo tri godine lunjajući bespućima povijesnih zbiljnosti navodno reformiranih kineskih željeznica, bilježeći svakodnevnicu i podtekstualni socijalni komentar pretrpanih vagona najmnogoljudnije svjetske države.

Iako i “Ministarstvo željeza” naginje eksperimentalnoj obitelji senzornih dokumentaraca, Sniadeckijevo djelo sličnije je ovozemaljskom “The Last Train Home” (2009., Lixin Fan) nego hermetičnom “Leviathanu” ili tupoj besciljnosti “Manakamane”.

“TIM” je opservacijski dokumentarni film u enciklopedijskom značenju te riječi, kojem je zadatak promatrati a ne propovijedati; u prvi plan stavljati ljudsku interakciju i okolne događaje umjesto ideološkog propovijedanja vlastitog autora. Slušati a ne pokušati se svidjeti po svaku cijenu…

Ljudi u kupeima. Ljudi pokraj kupea. Ljudi u prolazu. Ljudi u vagonskim međuprostorima. Ljudi kako spavaju. Ljudi kako razgovaraju. Ljudi koji samo promatraju. Vječno neosuđujuće fiksirana (bez zuma i odzuma za vrijeme prohoda) kamera provlači nas kroz zakrčene i prljave vagone sve do zabranjenog voća – prvog razreda punog namrgođenih i opasnjikavih pojedinaca, u kojem je snimanje zabranjeno.

Mini-hommage (?) toliko spominjanoj “Manakamani” (kraj / početak puta na žičari) Amerikanac je prezentirao već na početku filma, ostaviši gledatelja – uz tada još nepoznate zvučne podražaje – u potpunom mraku punih 180 sekundi. Još barem toliko vremena proteklo je do isteka dezorjentirajuće eskpozicije (ventilatori na stropu, ritmično njihanje opušaka u vodi…) i konačnog zaključka kako se nalazimo unutar putujućeg vlaka.

Desetke, ako ne i stotine sati materijala, i to iz različitih vlakova, vremenskih razdoblja i tko zna čega sve ne, morao je po svojoj prilici u montaži dešifrirati američki redatelj. Konačni proizvod, međutim, zahvaljujući (i) montažerskoj izvrsnosti J.P. Sniadeckog, nepogrešivo podsjeća na one take filmove, ostvarenja snimljena u jednom kadru.

“Ministarstvo željeza” je nevjerojatno klaustrofobičan dokumentarac. Možda jedino Glawoggerov “Workingsman’s Death” (2005) i njegovi ukrajinski rudari mogu stati u sličnu recentnu rečenicu posvemašnjeg gubitka životno-prostornog kisika.

Ljudi u kupeima. Ljudi pokraj kupea. Ljudi u prolazu. Ljudi u vagonskim međuprostorima. Ljudi kako spavaju. Ljudi kako razgovaraju. Ljudi koji samo promatraju. Vječno neosuđujuće fiksirana (bez zuma i odzuma za vrijeme prohoda) kamera provlači nas kroz zakrčene i prljave vagone sve do zabranjenog voća – prvog razreda punog namrgođenih i opasnjikavih pojedinaca, u kojem je snimanje zabranjeno.

Čak i takav, vagonski mikrokozmos, prepun je kontrastne simbolike koju Sniadecki majstorski potpaljuje u završnoj trećini filma. Sanitizirana širina i rezerviranost viših razreda protiv melting pota sirotinjske prebukiranosti. Boravak u istom vlaku kao metafora puhanja u isti rog napretka Majke Kine. Tračničko povezivanje tradicionalnog i modernog…

Nije stoga slučajno Amerikanac inzistirao na kadrovima čišćenja smeća, otimanja putnika za Instant noodles (iz nekog razloga Kinezi obožavaju instantne rezance), nepreglednih nizova tridesetokatničkih zvijeri te (za Kinu) zapravo subverzivnim napadima na tamošnju Komunističku partiju i posljedičnim razgovorima o kroničnoj potplaćenosti i nezadovoljstvom 12-satnim radnim vremenom.

“Partija bi više trebala slušati glas naroda”, posve neočekivano slušamo riječi člana četveročlanog društva za minijaturnim stolom. Drugi ističe problem zagađenosti. Treći želi emigrirati… Svi svjesni dubokih klasnih podjela ispod dobro uglancane karoserije kineskog gospodarskog čuda. No opet, bitno je putovati. Ne stajati na jednom mjestu. Kretati se negdje, prema nečemu. Gledati iza i oko sebe je zabranjeno. San o konačnom bijegu, bilo kad, bilo gdje – nije. Instant noodles, anyone?

"Ministarstvo željeza" / "The Iron Ministry"
Režija: J.P. Sniadecki
Godina proizvodnje: 2014.
Zemlja podrijetla: SAD
Trajanje: 82 minute

Povezani tekstovi

21. ZagrebDox: “Pod sretnom zvijezdom” – Nadići bačenost u svijet

Za "Pod sretnom zvijezdom" (2024) Pétera Kerekesa bitno je što gledatelju omogućuje uronjenost u sjevernotalijanski kulturni kontekst.

21. ZagrebDox: “U mraku” – Plamičak otpora u srcu tame

Film "U mraku" (2024) Nelsona Makenga iscrtava hrabro preživljavanje pojedinaca jedne zajednice, bez herojskih gesta ili parola.

21. ZagrebDox: “Najglasnija tišina” – Oblici otpora

"Najglasnija tišina" (2025) prije svega jest dokument vremena, crtica na razmeđu potrebe za reakcijom i valorizacije zatečenih ideja.

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Neminovni nemi svet

Zamišljen kao omaž poeziji Francisa Pongea, "God Only Knows" (1994) Jean-Daniela Polleta nudi autorsku transpoziciju Pongeove poetike.

“Arhitekton” – Gdje je nestao kamen

"Arhitekton" (2024) Viktora Kosakovskog je dojmljiva vježba za oko slabijeg kritičkog dometa od onoga za koji djeluje da je postojala ambicija.

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića treći najgledaniji hrvatski dokumentarac od osamostaljenja

Nakon dva mjeseca kinodistribucije film "Fiume o morte" Igora Bezinovića je pogledalo 21.592 gledateljica i gledatelja.

“Nasmijana Gruzija” na programu Al Jazeere Balkans

Dokumentarni film "Nasmijana Gruzija" (2023) autora Luke Beradzea, danas se prikazuje na programu Al Jazeere Balkans.

21. ZagrebDox: “Pod sretnom zvijezdom” – Nadići bačenost u svijet

Za "Pod sretnom zvijezdom" (2024) Pétera Kerekesa bitno je što gledatelju omogućuje uronjenost u sjevernotalijanski kulturni kontekst.

Premijera filmova polaznika 14. Škole dokumentarnog filma

U zagrebačkom Dokukinu KIC u srijedu će premijerno biti prikazani završni filmovi polaznica i polaznika 14. Škole dokumentarnog filma.

“Heartworn Highways” – Odmetnički manifest

Scenu "odmetničkog countryja" predstavlja redatelj James Szalapski u svom filmu "Heartworn Highways" (1976).

21. ZagrebDox: “U mraku” – Plamičak otpora u srcu tame

Film "U mraku" (2024) Nelsona Makenga iscrtava hrabro preživljavanje pojedinaca jedne zajednice, bez herojskih gesta ili parola.

21. ZagrebDox: “Najglasnija tišina” – Oblici otpora

"Najglasnija tišina" (2025) prije svega jest dokument vremena, crtica na razmeđu potrebe za reakcijom i valorizacije zatečenih ideja.

Nebojša Slijepčević: “Zbivanja u parku na Savici razotkrivaju brojne procese koji upravljaju našim društvom”

Nebojša Slijepčević je na ovogodišnjem ZagrebDoxu predstavio svoj najnoviji film, "Crveni tobogan" (Umjetnička organizacija Paradoks, 2025.).
Režija: J.P. Sniadecki<br> Godina proizvodnje: 2014.<br> Zemlja podrijetla: SAD<br> Trajanje: 82 minute12. HRFF: "Ministarstvo željeza" - Kina iz vagonskog rakursa