Jay Weissberg iz Variteyja u svojoj je recenziji dokumentarnog filma “Ministarstvo željeza” / “The Iron Ministry” (2014) potegnuo itekako opravdanu paralelu između uratka J.P. Sniadeckog i filmova iz poznatog Harvard Sensory Ethnograpy Laba (senzorno-etnografski labaratorij).
Sniadecki je već neko vrijeme član filmskog laboratorija zaduženog za izbacivanje filmova s inovativnim miksom estetike i etnografije. Sjetimo se samo kaubojskog “Sweetgrassa” (Ilisa Barbash i Lucien Castaing-Taylor) iz 2009., ribarskog “Leviathana” (Véréna Paravel), meditativne “Manakamane” (Stephanie Spray i Pacho Velez) iz 2013., u konačnici i Sniadeckijevog boravka na ruševinama napuštenog kineskog grada, “Yumena” (Xu Ruotao i Huang Xiang kao suredatelji) iz iste godine.
Filmaš je, dakle, proveo tri godine lunjajući bespućima povijesnih zbiljnosti navodno reformiranih kineskih željeznica, bilježeći svakodnevnicu i podtekstualni socijalni komentar pretrpanih vagona najmnogoljudnije svjetske države.
Iako i “Ministarstvo željeza” naginje eksperimentalnoj obitelji senzornih dokumentaraca, Sniadeckijevo djelo sličnije je ovozemaljskom “The Last Train Home” (2009., Lixin Fan) nego hermetičnom “Leviathanu” ili tupoj besciljnosti “Manakamane”.
“TIM” je opservacijski dokumentarni film u enciklopedijskom značenju te riječi, kojem je zadatak promatrati a ne propovijedati; u prvi plan stavljati ljudsku interakciju i okolne događaje umjesto ideološkog propovijedanja vlastitog autora. Slušati a ne pokušati se svidjeti po svaku cijenu…
Ljudi u kupeima. Ljudi pokraj kupea. Ljudi u prolazu. Ljudi u vagonskim međuprostorima. Ljudi kako spavaju. Ljudi kako razgovaraju. Ljudi koji samo promatraju. Vječno neosuđujuće fiksirana (bez zuma i odzuma za vrijeme prohoda) kamera provlači nas kroz zakrčene i prljave vagone sve do zabranjenog voća – prvog razreda punog namrgođenih i opasnjikavih pojedinaca, u kojem je snimanje zabranjeno.
Mini-hommage (?) toliko spominjanoj “Manakamani” (kraj / početak puta na žičari) Amerikanac je prezentirao već na početku filma, ostaviši gledatelja – uz tada još nepoznate zvučne podražaje – u potpunom mraku punih 180 sekundi. Još barem toliko vremena proteklo je do isteka dezorjentirajuće eskpozicije (ventilatori na stropu, ritmično njihanje opušaka u vodi…) i konačnog zaključka kako se nalazimo unutar putujućeg vlaka.
Desetke, ako ne i stotine sati materijala, i to iz različitih vlakova, vremenskih razdoblja i tko zna čega sve ne, morao je po svojoj prilici u montaži dešifrirati američki redatelj. Konačni proizvod, međutim, zahvaljujući (i) montažerskoj izvrsnosti J.P. Sniadeckog, nepogrešivo podsjeća na one take filmove, ostvarenja snimljena u jednom kadru.
“Ministarstvo željeza” je nevjerojatno klaustrofobičan dokumentarac. Možda jedino Glawoggerov “Workingsman’s Death” (2005) i njegovi ukrajinski rudari mogu stati u sličnu recentnu rečenicu posvemašnjeg gubitka životno-prostornog kisika.
Ljudi u kupeima. Ljudi pokraj kupea. Ljudi u prolazu. Ljudi u vagonskim međuprostorima. Ljudi kako spavaju. Ljudi kako razgovaraju. Ljudi koji samo promatraju. Vječno neosuđujuće fiksirana (bez zuma i odzuma za vrijeme prohoda) kamera provlači nas kroz zakrčene i prljave vagone sve do zabranjenog voća – prvog razreda punog namrgođenih i opasnjikavih pojedinaca, u kojem je snimanje zabranjeno.
Čak i takav, vagonski mikrokozmos, prepun je kontrastne simbolike koju Sniadecki majstorski potpaljuje u završnoj trećini filma. Sanitizirana širina i rezerviranost viših razreda protiv melting pota sirotinjske prebukiranosti. Boravak u istom vlaku kao metafora puhanja u isti rog napretka Majke Kine. Tračničko povezivanje tradicionalnog i modernog…
Nije stoga slučajno Amerikanac inzistirao na kadrovima čišćenja smeća, otimanja putnika za Instant noodles (iz nekog razloga Kinezi obožavaju instantne rezance), nepreglednih nizova tridesetokatničkih zvijeri te (za Kinu) zapravo subverzivnim napadima na tamošnju Komunističku partiju i posljedičnim razgovorima o kroničnoj potplaćenosti i nezadovoljstvom 12-satnim radnim vremenom.
“Partija bi više trebala slušati glas naroda”, posve neočekivano slušamo riječi člana četveročlanog društva za minijaturnim stolom. Drugi ističe problem zagađenosti. Treći želi emigrirati… Svi svjesni dubokih klasnih podjela ispod dobro uglancane karoserije kineskog gospodarskog čuda. No opet, bitno je putovati. Ne stajati na jednom mjestu. Kretati se negdje, prema nečemu. Gledati iza i oko sebe je zabranjeno. San o konačnom bijegu, bilo kad, bilo gdje – nije. Instant noodles, anyone?
