Stvarnost dobrog dijela zemaljske kugle nalazi se u potpunom rasulu. Dokumentarni filmovi, kao izvrsno oruđe ukazivanja na okružujuće anomalije – svojevrsni društveni korektiv – oduvijek su imali važnu ulogu u uspostavljanju dijaloga, razbijanju predrasuda i zapravo ubrizgavanju zdravog razuma u često kaotično stanje na terenu.

U posljednjih godinu-dvije svjedoci smo drastičnog porasta protestnih dokumentaraca, uglavnom s bliskoistočnih paralela. U srce Arapskog proljeća izvrsno je prodrla Egipćanka Jehane Noujaim sa svojim “Trgom” / “Maidan” / “The Square” iz 2013. godine, a sličnu stvar, samo iz jemenskog kuta gledanja, napravila je i Sara Ishaq sa za Oscarom nominiranim “Karama Has No Walls” (2012).

Kako se situacija na Bliskom Istoku mrvicu primirila, na red je došla Europa, točnije ukrajinsko nezadovoljstvo namjernim izostankom sporazumnog potpisa s Europskom unijom, ali i hobotnički raširenom korupcijom, narušavanjem ljudskih prava te autoritarnom vladavinom rasipnog predsjednika Viktora Janukoviča.

Protest koji je u studenom 2013. započela grupica studenata na kijevskom Trgu nezavisnosti (Majdan), ubrzo je poprimio revolucionarne obrise, u konačnici rezultiravši odlaskom Janukoviča s mjesta čelnog čovjeka države.

Ultimativnu cijenu prosvjeda, prema službenim informacijama, životom je platilo stotinjak osoba, iako se strahuje kako su te brojke mnogo veće. Euromajdan su tako nedavno popratili Viceov “Ukraine is Burning” (2014), Lozničin “Maidan” (2014), “Stronger Than Arms” (2014) koji je nedavno doživio premijeru u ukrajinskim kinima te “Sve je u plamenu” / “All Things Ablaze” (2014.; Oleksandr Tečinski, Aleksej Solodunov i Dmitri Stojkov), od kojih smo potonjem svjedočili na 12. Human Rights Film Festivalu.

Spomenuti dokumentarni film u Zagreb je došao nakon svjetske premijere u Njemačkoj (57. DOK Leipzig, MDR nagrada za najbolji istočnoeuropski dokumentarac), pa su tako naši gledatelji među prvima mogli svjedočiti krvavom licu ukrajinske revolucije s prijelaza godine. “Sve je u plamenu”, kako smo doznali u razgovoru s autorima, još uvijek nije prikazan u Ukrajini. Ne radi se, naime, o cenzorskom tapšanju po ramenu, već pragmatičnoj želji za domicilnim dizanjem zastora na skorašnjem Docudaysu (20. – 26. ožujka 2015.), međunarodnom dokumentarnom festivalu o ljudskim pravima.

Trojac Tečinski – Solodunov – Stojkov u svojem se opservacijskom dokumentarcu snimljenom s više terenskih kamera, ne bavi političkim kontekstom novonastale krize ili uzročno-posljedičnom inercijom samih prosvjeda. “Sve je u plamenu” je sirovo spuštanje u sedamnaesti krug pakla, beskompromisni udar na sva osjetila kojim dominiraju nadrealne scene nasilja i nefiltrirane mržnje, odavno otrgnute s lanca utvarane uljuđenosti napredne civilizacije.

Kaos je glavna riječ kojom ćete oslikavati konačne dojmovne bilježnice ukrajinskog dokumentarnog iskustva. Prosvjednici sa samostrelima (i pravim pištoljima!) i kacigama za paintball. Policajci u spartanskoj štit-formaciji. Noćno nebo osvijetljeno molotovljevim koktelima, gumenim mecima, vatrometnim raketama i suzavcem.

“ATA” je možda i navjerodostojniji / najsiroviji prikaz nekog uličnog događanja naroda u bližoj dokumentarnoj povijesti!

Kaos je glavna riječ kojom ćete oslikavati konačne dojmovne bilježnice ukrajinskog dokumentarnog iskustva. Prosvjednici sa samostrelima (i pravim pištoljima!) i kacigama za paintball. Policajci u spartanskoj štit-formaciji. Noćno nebo osvijetljeno molotovljevim koktelima, gumenim mecima, vatrometnim raketama i suzavcem. Stariji gospodin koji tijelom brani srušeni Lenjinov kip kao izvrsna metafora sukoba prošlosti i budućnosti. Prosvjedničko iživljavanje nad policajcem u nesvijesti. Suze, krv i vatra. Primalni armagedon u 21. stoljeću…

Prosvjedi na Majdanu počeli su krajem studenog 2013. u mirnom i dostojanstvenom tonu. Glavni sukobi s policijom događaju se u veljači 2014., kada u nekoliko dana pogiba velika većina ukrajinskih revolucionara. Neupućeni gledatelj, međutim, ostao je uskraćen za razumniju stranu medalje, dobivši dojam kako se Majdanom 24 sata dnevno odvijala borba do istrebljenja – bez ikakvog pokušaja političkog dijaloga.

Upravo to je najveća zamjerka filmu ukrajinskog trojca, koji se u nizanju rijetko viđenih kadrova s bojišnice – u želji za buđenjem solidarizirajuće svijesti ostatka svijeta – opasno približio granici glorificiranja nasilja i njegovih popratnih posljedica.

Jasnoća generalne prosvjedničke poruke, započete spontanom borbom Davida i Golijata; boraca za bolje sutra i odnarođene vrhuške; ubacivanjem nasilničke komponente u ionako kompliciranu jednažbu, međutim, počinje gubiti smjer i fokus. Kako prosvjedi idu prema vrhuncu – barem takav dobijamo kao gledatelji – sredstvo počinje uzimati primat od cilja. Izrada molotovljevih koktela i maštovito nanošenje štete policijskim kornjačama (priručni katapulti, primjerice) od eliminacije pravog uzročnika krize. Anarhija od dijaloga.

Sve dok granica između pobjede i poraza; dobrih namjera i smrada leševa; naše i vaše interpretacije demokracije, postane nevidljiva poput iscrtanog simbola mira na od vala svježe umivenoj plaži…

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here