PočetnaRecenzije12. HRFF: "Pogled tišine" - Još jedan Oppenheimerov dokumentarni trijumf

12. HRFF: “Pogled tišine” – Još jedan Oppenheimerov dokumentarni trijumf

|

Joshua Oppenheimer iz rukava je – u to nema nikakve sumnje – ponovno izvadio dokumentarni hit koji će sljedeće godine suvereno vladati festivalskom turnejom. Kao svojevrsni nastavak, zapravo prirodni produžetak “Čina smaknuća” / “The Act of Killing” (2012), “Pogled tišine” / “The Look of Silence” ponovno kao stožernim početnim nazivnikom barata indonezijskim genocidom sredinom 1960-ih, u kojem je život izgubilo oko milijun nesretnika.

Iako se na površini izvrsno nadopunjuju, “Čin smaknuća” i “Pogled tišine” u svojoj su srži poprilično različiti filmovi. I dok je “Smaknuće” voljelo šokirati morbidnom ekstravagancijom i smrtonosno-teatralnom živopisnošću rekonstruiranih scena pogubljenja, “Tišina” do vlastitih poanti dolazi uglavnom namjerno asketski ogoljenim kadrovima u kojima caruje stoička kontemplativnost i nadnaravna – poput bonace smirena – energija glavnog protagonista Adija, 44-godišnjeg optometrista koji je u genocidnom piru zauvijek uzgubio brata Ramlija.

Podsjećajući na premisom sličan “Enemies of the People” (2009., Rob Lemkin i Thet Sambath), “Pogled tišine” je intimnije (i ne manje hrabro!) ostvarenje u odnosu na Oppenheimerovog prethodnika koje je prošle godine posve nezasluženo ostao bez oskarovske zadovoljštine u dokumentarnoj kategoriji.

Kako bi lakše došli do novog poglavlja toliko željenih odgovora, američki redatelj i Adi (zbog sigurnosti vjerojatno izmišljeno ime) dogovaraju tobožnje kontrolne oftamološke preglede u domovima živućih spomenika mračnoj strani ljudske prirode. Naizgled usputni razgovori ponovno otvaraju stare i nikad zacijeljene rane, a kod pripadnika zloglasnih odreda smrti, koji pokušavaju relativizirati i zakopati demone iz ormara, oni počinju izazivati nepregledne valove nelagode…

Dramaturška struktura Oppenheimerovog filma podijeljena je na tri međusobno ravnopravna segmenta, od kojih svaki ima točno utvrđenu ulogu u prenošenju konačne redateljske vizije.

Vizualno najdojmljiviji (pomalo nepotrebni eye candy prizori očevog kupanja bodu oči, primjerice) tiče se 100-godišnjih Adijevih roditelja – još uvijek dobrodržeće majke te slijepog i polugluhog oca, fragilnog bića kojeg bi, na prvi pogled, mogao otpuhati malo jači povjetarac.

Za kontekstualni dio zaduženi su, dakako, sami razgovori s još uvijek trigger-happy pripadnicima paravojske programirane za prljave poslove (službena vojska nudila je logistiku, ne i mišiće, objašnjavajući ubojstva događanjem naroda).

Metaforičku sponu između stradalničkih obitelji, šutljive većine i neegzorcirane indonezijske prošlosti, pak, predstavljaju krupni Adijevi kadrovi koji se isprepleću s grozomorno nesvjesnim svjedočanstvima krezubih narodnih osloboditelja. Stolica, televizor i kolateralna žrtva u šutljivom i nepomičnom fluidu s izgovorenim, rekapituliranim, bolno rekonstruiranim. Šutnja kao izbor. Šutnja kao izraz prekapaciranosti emotivnih receptora.

Trijumf “Pogleda tišine” ne leži u enciklopedijskoj širini pronađenih odgovora. U trenutnim okolnostima, još uvijek snažne isprepletenosti vladajućih struktura i mitomanskog idealiziranja koljačkog šljama, iluzorno je očekivati smisleni dijalog s drugom stranom.

Većina jadnika, paušalno prozvanih komunista, među kojima se nalazio i Ramli, bila je itekako svjesna konačnog kraja. Vlastite zadnje postaje u Zmijskoj rijeci, s desecima i stotinama tisuća slično označenih i prekriženih neistomišljenika, uglavnom nevinih civila. A ubojice, rijetki preživjeli i njihove obitelji, i danas žive grad do grada. Susjedstvo do susjedstva. Kuća do kuće. Uz neizdrživi zadah pasivno-agresivne prijetnje za ponavljanjem povijesti.

Kao i u “Smaknuću”, i ovdje je samokritični gen protjeran s menija intervjuiranih subjekata. Po njima je stvar kristalno jasna: rat je odavno završio, neprijatelj je poražen a oni su ogrnuli pobjedničku lentu. Svatko tko pokušava baciti sjenu na herojstvo iz šezdesetih, može biti suočen – kao i nestvarno hrabri Adi – s ekspresnim završetkom pokušanog dijaloga (“Samo nastavi s ovom komunističkom aktivnošću.”; “Želiš li da se opet dogode ubojstva?”).

Oppenheimerov uradak prepun je sličnih bizarnih natuknica, pogotovo za jednu uglavnom uređenu ekonomiju poput indonezijske. U školama se, primjerice, učenike podučava alternativna povijest, obojana krvožednim pogledima komunista. Opravdavanje zločina i s te je, dakle – državne strane – osiguralo potrebno zaleđe.

Od koga onda očekivati pomoć? Od koga očekivati prekid noćne more? Od države u kojoj se zločinci još uvijek slave kao heroji? Od države u kojoj zločinci i dalje zauzimaju važne političke funkcije?

Ne čudi vjerojatno onda ni zastrašujući manjak samokritičnosti krvoloka, na mjestu zločina snimljen s Oppenheimerove strane još 2003. godine kao početak priprema za “Čin smaknuća”. Kako ostati imun na sotonski pijev razdraganih ubojica (“Lakše je rezati glave.”; “Neki su plakali i molili za milost.”), prije bližih srednjoškolcima na maturalnom putovanju nego ljudima s hektolitrima krvi na svojim rukama? Naravno, mnogo toga ostalo je i ispod tepiha selektivnog sjećanja provoditelja indonezijskog genocida. Pa i nepobitno postojanje PTSP-a kod počinitelja, čije oronule zidove američki redatelj u nekoliko navrata uspijeva izvući na površinu (“Morali smo piti ljudsku krv da ne poludimo.”).

Trijumf “Pogleda tišine” ne leži u enciklopedijskoj širini pronađenih odgovora. U trenutnim okolnostima još uvijek snažne isprepletenosti vladajućih struktura i mitomanskog idealiziranja koljačkog šljama, iluzorno je očekivati smisleni dijalog s drugom stranom.

Indonezijsko društvo još uvijek nije rasvijetlilo najmračniju postaju svoje povijesti. To je hladna činjenica. No pravi uspjeh Oppenheimerovog dokumentarca trebamo tražiti u samom činu postavljanja pitanja. Pitanja na koja nećemo uvijek dobiti željenu odgovornu zadovoljštinu. Ali koja ćemo svejedno nastaviti pitati, jer neke stvari ponekad debelo nadilaze osobni konformizam, pa čak i nagon za samoočuvanjem.

Takvi pojedinci, poput Adija i Oppenheimera, koji uspijevaju proviriti iznad ustajale netalasajuće matrice, automatski postaju dijelom legendi pucketajućih logorskih vatri i vječnog zvjezdanog neba…

"Pogled tišine" / "The Look of Silence"
Režija: Joshua Oppenheimer
Godina proizvodnje: 2014.
Zemlje podrijetla: Danska / Finska / Indonezija / Norveška / Velika Britanija
Trajanje: 99 minuta

Povezani tekstovi

“Porcelain War” – Ukradeni trenuci ljepote

"Porcelain War" (2024) gotovo je u cijelosti sastavljen od snimaka koje su u ukrajinskom Harkivu bilježili tamošnji stanovnici.

21. ZagrebDox: “Željezo” – Tvrda vizualna kultura

"Željezo" (2024) Vitalija Manskog doprinosi razumijevanju toga kako se suvremena društva nose s ratnim sukobima.

21. ZagrebDox: “Ko će pokucati na vrata mog doma” – Starac i zima

"Ko će pokucati na vrata mog doma" Maje Novaković, temi iskupljeništva i isposništva pristupa esejistički svrhovito i artistički ambiciozno.

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“Funk YU” Franka Dujmića na 8. Funk konferenciji

Dokumentrarni film "Funk YU" (2024) Franka Dujmića bit će prikazan na 8. Funk konferenciji.

U tijeku prijave za radionicu kreativnog dokumentarnog filma Kino kluba Split

U tijeku su prijave za radionicu kreativnog dokumentarnog filma Kino kluba Split.

Bogat dokumentarni program 18. Subversive Film Festivala

Na 18. izdanju Subversive Film Festivala (19.5. - 31.5.) ponovno nas čeka bogat program dokumentarnih filmova.

U hrvatska kina uskoro dolazi dokumentarac o Borivoju Dovnikoviću Bordi

U hrvatska kina uskoro dolazi dokumentarac o Borivoju Dovnikoviću Bordi - "Škola hodanja 2" (2025) Jelene Novaković.

Novo staro čulo dokumentaristike

Na 21. ZagrebDoxu po prvi put je održan i popratni program pod nazivom "Audio Dox", posvećen formi audiodokumentaraca.

21. ZagrebDox: “Invazija” – Nazvati stvari pravim imenom

"Invazija" / "The Invasion" (2024) Sergeja Loznice samim svojim naslovom ruši koncepciju suvremene povijesti kakvu ispisuje Kremlj.

“The Great War” – Početak zlatnog doba BBC-jeve dokumentaristike

Kroz seriju eseja "Zlatno doba BBC-jeve dokumentaristike" kronološki ćemo se osvrnuti na reprezentativne radove toga razdoblja.

U tijeku prijave za Tabor New Frame Film

Nakon 22 godine Tabor Film Festivala, spomenuta filmska manifestacija počinje novo poglavlje. Od ove godine kreće Tabor New Frame Film.

“Porcelain War” – Ukradeni trenuci ljepote

"Porcelain War" (2024) gotovo je u cijelosti sastavljen od snimaka koje su u ukrajinskom Harkivu bilježili tamošnji stanovnici.

21. ZagrebDox: “Željezo” – Tvrda vizualna kultura

"Željezo" (2024) Vitalija Manskog doprinosi razumijevanju toga kako se suvremena društva nose s ratnim sukobima.
Režija: Joshua Oppenheimer<br> Godina proizvodnje: 2014.<br> Zemlje podrijetla: Danska / Finska / Indonezija / Norveška / Velika Britanija<br> Trajanje: 99 minuta12. HRFF: "Pogled tišine" - Još jedan Oppenheimerov dokumentarni trijumf