Početna Recenzije 12. HRFF: "Pogled tišine" - Još jedan Oppenheimerov dokumentarni trijumf

12. HRFF: “Pogled tišine” – Još jedan Oppenheimerov dokumentarni trijumf

-

Joshua Oppenheimer iz rukava je – u to nema nikakve sumnje – ponovno izvadio dokumentarni hit koji će sljedeće godine suvereno vladati festivalskom turnejom. Kao svojevrsni nastavak, zapravo prirodni produžetak “Čina smaknuća” / “The Act of Killing” (2012), “Pogled tišine” / “The Look of Silence” ponovno kao stožernim početnim nazivnikom barata indonezijskim genocidom sredinom 1960-ih, u kojem je život izgubilo oko milijun nesretnika.

Iako se na površini izvrsno nadopunjuju, “Čin smaknuća” i “Pogled tišine” u svojoj su srži poprilično različiti filmovi. I dok je “Smaknuće” voljelo šokirati morbidnom ekstravagancijom i smrtonosno-teatralnom živopisnošću rekonstruiranih scena pogubljenja, “Tišina” do vlastitih poanti dolazi uglavnom namjerno asketski ogoljenim kadrovima u kojima caruje stoička kontemplativnost i nadnaravna – poput bonace smirena – energija glavnog protagonista Adija, 44-godišnjeg optometrista koji je u genocidnom piru zauvijek uzgubio brata Ramlija.

Podsjećajući na premisom sličan “Enemies of the People” (2009., Rob Lemkin i Thet Sambath), “Pogled tišine” je intimnije (i ne manje hrabro!) ostvarenje u odnosu na Oppenheimerovog prethodnika koje je prošle godine posve nezasluženo ostao bez oskarovske zadovoljštine u dokumentarnoj kategoriji.

Kako bi lakše došli do novog poglavlja toliko željenih odgovora, američki redatelj i Adi (zbog sigurnosti vjerojatno izmišljeno ime) dogovaraju tobožnje kontrolne oftamološke preglede u domovima živućih spomenika mračnoj strani ljudske prirode. Naizgled usputni razgovori ponovno otvaraju stare i nikad zacijeljene rane, a kod pripadnika zloglasnih odreda smrti, koji pokušavaju relativizirati i zakopati demone iz ormara, oni počinju izazivati nepregledne valove nelagode…

Dramaturška struktura Oppenheimerovog filma podijeljena je na tri međusobno ravnopravna segmenta, od kojih svaki ima točno utvrđenu ulogu u prenošenju konačne redateljske vizije.

Vizualno najdojmljiviji (pomalo nepotrebni eye candy prizori očevog kupanja bodu oči, primjerice) tiče se 100-godišnjih Adijevih roditelja – još uvijek dobrodržeće majke te slijepog i polugluhog oca, fragilnog bića kojeg bi, na prvi pogled, mogao otpuhati malo jači povjetarac.

Za kontekstualni dio zaduženi su, dakako, sami razgovori s još uvijek trigger-happy pripadnicima paravojske programirane za prljave poslove (službena vojska nudila je logistiku, ne i mišiće, objašnjavajući ubojstva događanjem naroda).

Metaforičku sponu između stradalničkih obitelji, šutljive većine i neegzorcirane indonezijske prošlosti, pak, predstavljaju krupni Adijevi kadrovi koji se isprepleću s grozomorno nesvjesnim svjedočanstvima krezubih narodnih osloboditelja. Stolica, televizor i kolateralna žrtva u šutljivom i nepomičnom fluidu s izgovorenim, rekapituliranim, bolno rekonstruiranim. Šutnja kao izbor. Šutnja kao izraz prekapaciranosti emotivnih receptora.

Trijumf “Pogleda tišine” ne leži u enciklopedijskoj širini pronađenih odgovora. U trenutnim okolnostima, još uvijek snažne isprepletenosti vladajućih struktura i mitomanskog idealiziranja koljačkog šljama, iluzorno je očekivati smisleni dijalog s drugom stranom.

Većina jadnika, paušalno prozvanih komunista, među kojima se nalazio i Ramli, bila je itekako svjesna konačnog kraja. Vlastite zadnje postaje u Zmijskoj rijeci, s desecima i stotinama tisuća slično označenih i prekriženih neistomišljenika, uglavnom nevinih civila. A ubojice, rijetki preživjeli i njihove obitelji, i danas žive grad do grada. Susjedstvo do susjedstva. Kuća do kuće. Uz neizdrživi zadah pasivno-agresivne prijetnje za ponavljanjem povijesti.

Kao i u “Smaknuću”, i ovdje je samokritični gen protjeran s menija intervjuiranih subjekata. Po njima je stvar kristalno jasna: rat je odavno završio, neprijatelj je poražen a oni su ogrnuli pobjedničku lentu. Svatko tko pokušava baciti sjenu na herojstvo iz šezdesetih, može biti suočen – kao i nestvarno hrabri Adi – s ekspresnim završetkom pokušanog dijaloga (“Samo nastavi s ovom komunističkom aktivnošću.”; “Želiš li da se opet dogode ubojstva?”).

Oppenheimerov uradak prepun je sličnih bizarnih natuknica, pogotovo za jednu uglavnom uređenu ekonomiju poput indonezijske. U školama se, primjerice, učenike podučava alternativna povijest, obojana krvožednim pogledima komunista. Opravdavanje zločina i s te je, dakle – državne strane – osiguralo potrebno zaleđe.

Od koga onda očekivati pomoć? Od koga očekivati prekid noćne more? Od države u kojoj se zločinci još uvijek slave kao heroji? Od države u kojoj zločinci i dalje zauzimaju važne političke funkcije?

Ne čudi vjerojatno onda ni zastrašujući manjak samokritičnosti krvoloka, na mjestu zločina snimljen s Oppenheimerove strane još 2003. godine kao početak priprema za “Čin smaknuća”. Kako ostati imun na sotonski pijev razdraganih ubojica (“Lakše je rezati glave.”; “Neki su plakali i molili za milost.”), prije bližih srednjoškolcima na maturalnom putovanju nego ljudima s hektolitrima krvi na svojim rukama? Naravno, mnogo toga ostalo je i ispod tepiha selektivnog sjećanja provoditelja indonezijskog genocida. Pa i nepobitno postojanje PTSP-a kod počinitelja, čije oronule zidove američki redatelj u nekoliko navrata uspijeva izvući na površinu (“Morali smo piti ljudsku krv da ne poludimo.”).

Trijumf “Pogleda tišine” ne leži u enciklopedijskoj širini pronađenih odgovora. U trenutnim okolnostima još uvijek snažne isprepletenosti vladajućih struktura i mitomanskog idealiziranja koljačkog šljama, iluzorno je očekivati smisleni dijalog s drugom stranom.

Indonezijsko društvo još uvijek nije rasvijetlilo najmračniju postaju svoje povijesti. To je hladna činjenica. No pravi uspjeh Oppenheimerovog dokumentarca trebamo tražiti u samom činu postavljanja pitanja. Pitanja na koja nećemo uvijek dobiti željenu odgovornu zadovoljštinu. Ali koja ćemo svejedno nastaviti pitati, jer neke stvari ponekad debelo nadilaze osobni konformizam, pa čak i nagon za samoočuvanjem.

Takvi pojedinci, poput Adija i Oppenheimera, koji uspijevaju proviriti iznad ustajale netalasajuće matrice, automatski postaju dijelom legendi pucketajućih logorskih vatri i vječnog zvjezdanog neba…

"Pogled tišine" / "The Look of Silence"

O FILMU:

Režija: Joshua Oppenheimer
Godina proizvodnje: 2014.
Zemlje podrijetla: Danska / Finska / Indonezija / Norveška / Velika Britanija
Trajanje: 99 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“Jedna od nas”: Edukativna kampanja za maturante

Redatelj dokumentarca "Jedna od nas", Đuro Gavran, pokrenuo je edukativnu kampanju kojoj je cilj progovoriti o problemu seksualnog zlostavljanja djece.

“Povuci-potegni” Nevena Hitreca u hrvatskim kinima

Nagrađeni dugometražni dokumentarni film "Povuci-potegni" (2020) redatelja Nevena Hitreca od četvrtka 5. studenog dolazi u hrvatska kina.

“Love Fraud” – Lov na serijskog kradljivca srca

Serijal "Love Fraud" (2020) odašilje jasno upozorenje o današnjim opasnostima bezuvjetnog povjerenja koje iskazujemo strancima na internetu.

Dokumentarci o Andreju Tarkovskom i Dušanu Makavejevu u Dokukinu KIC

Program Dokukina KIC ovaj vikend donosi premijere dokumentaraca o slavnim redateljima koji su ostavili neizbrisiv trag u povijesti filma.

Danas počinje 24. Međunarodni festival dokumentarnog filma u Jihlavi

U Češkoj danas počinje 24. Međunarodni festival dokumentarnog filma u Jihlavi, koji će potrajati od 27. listopada do 8. studenog.

Al Jazeera Balkans: “Ponoćni putnik” i “Ivanova igra”

Al Jazeera Balkans na svom će programu ovog tjedna prikazati "Ponoćnog putnika" Hassana Fazilija te "Ivanovu igru" Tomislava Žaje.

Danas počinje 63. DOK Leipzig, niz hrvatskih projekata u industrijskom programu

Danas (ponedjeljak, 26.10.) počinje 63. Međunarodni festival dokumentarnog i animiranog filma u Leipzigu - DOK Leipzig.

“Hall of Fame”: Chantal Akerman

Filmsko-diskurzivni program "Hall of Fame - vodič kroz povijest dokumentarnog filma", donosi dvije projekcije posvećene Chantal Akerman.

18. Liburnia Film Festival: “Zašto mama vazda plače?” – Sjećanja iz Pustograda

"Zašto mama vazda plače?" (2019) Karmen Obrdalj, prati glavnu protagonisticu Enu na putovanju u grad iz djetinjstva.

“Push” – Kupi jeftino, prodaj skupo pa sve opet ponovi

Fredrik Gertten u dokumentarcu "Push" (2019) ispituje širi kontekst stanovanja kao jednog od osnovnih ljudskih prava.