Početna Recenzije 12. HRFF: "Pogled tišine" - Još jedan Oppenheimerov dokumentarni trijumf

12. HRFF: “Pogled tišine” – Još jedan Oppenheimerov dokumentarni trijumf

-

Joshua Oppenheimer iz rukava je – u to nema nikakve sumnje – ponovno izvadio dokumentarni hit koji će sljedeće godine suvereno vladati festivalskom turnejom. Kao svojevrsni nastavak, zapravo prirodni produžetak “Čina smaknuća” / “The Act of Killing” (2012), “Pogled tišine” / “The Look of Silence” ponovno kao stožernim početnim nazivnikom barata indonezijskim genocidom sredinom 1960-ih, u kojem je život izgubilo oko milijun nesretnika.

Iako se na površini izvrsno nadopunjuju, “Čin smaknuća” i “Pogled tišine” u svojoj su srži poprilično različiti filmovi. I dok je “Smaknuće” voljelo šokirati morbidnom ekstravagancijom i smrtonosno-teatralnom živopisnošću rekonstruiranih scena pogubljenja, “Tišina” do vlastitih poanti dolazi uglavnom namjerno asketski ogoljenim kadrovima u kojima caruje stoička kontemplativnost i nadnaravna – poput bonace smirena – energija glavnog protagonista Adija, 44-godišnjeg optometrista koji je u genocidnom piru zauvijek uzgubio brata Ramlija.

Podsjećajući na premisom sličan “Enemies of the People” (2009., Rob Lemkin i Thet Sambath), “Pogled tišine” je intimnije (i ne manje hrabro!) ostvarenje u odnosu na Oppenheimerovog prethodnika koje je prošle godine posve nezasluženo ostao bez oskarovske zadovoljštine u dokumentarnoj kategoriji.

Kako bi lakše došli do novog poglavlja toliko željenih odgovora, američki redatelj i Adi (zbog sigurnosti vjerojatno izmišljeno ime) dogovaraju tobožnje kontrolne oftamološke preglede u domovima živućih spomenika mračnoj strani ljudske prirode. Naizgled usputni razgovori ponovno otvaraju stare i nikad zacijeljene rane, a kod pripadnika zloglasnih odreda smrti, koji pokušavaju relativizirati i zakopati demone iz ormara, oni počinju izazivati nepregledne valove nelagode…

Dramaturška struktura Oppenheimerovog filma podijeljena je na tri međusobno ravnopravna segmenta, od kojih svaki ima točno utvrđenu ulogu u prenošenju konačne redateljske vizije.

Vizualno najdojmljiviji (pomalo nepotrebni eye candy prizori očevog kupanja bodu oči, primjerice) tiče se 100-godišnjih Adijevih roditelja – još uvijek dobrodržeće majke te slijepog i polugluhog oca, fragilnog bića kojeg bi, na prvi pogled, mogao otpuhati malo jači povjetarac.

Za kontekstualni dio zaduženi su, dakako, sami razgovori s još uvijek trigger-happy pripadnicima paravojske programirane za prljave poslove (službena vojska nudila je logistiku, ne i mišiće, objašnjavajući ubojstva događanjem naroda).

Metaforičku sponu između stradalničkih obitelji, šutljive većine i neegzorcirane indonezijske prošlosti, pak, predstavljaju krupni Adijevi kadrovi koji se isprepleću s grozomorno nesvjesnim svjedočanstvima krezubih narodnih osloboditelja. Stolica, televizor i kolateralna žrtva u šutljivom i nepomičnom fluidu s izgovorenim, rekapituliranim, bolno rekonstruiranim. Šutnja kao izbor. Šutnja kao izraz prekapaciranosti emotivnih receptora.

Trijumf “Pogleda tišine” ne leži u enciklopedijskoj širini pronađenih odgovora. U trenutnim okolnostima, još uvijek snažne isprepletenosti vladajućih struktura i mitomanskog idealiziranja koljačkog šljama, iluzorno je očekivati smisleni dijalog s drugom stranom.

Većina jadnika, paušalno prozvanih komunista, među kojima se nalazio i Ramli, bila je itekako svjesna konačnog kraja. Vlastite zadnje postaje u Zmijskoj rijeci, s desecima i stotinama tisuća slično označenih i prekriženih neistomišljenika, uglavnom nevinih civila. A ubojice, rijetki preživjeli i njihove obitelji, i danas žive grad do grada. Susjedstvo do susjedstva. Kuća do kuće. Uz neizdrživi zadah pasivno-agresivne prijetnje za ponavljanjem povijesti.

Kao i u “Smaknuću”, i ovdje je samokritični gen protjeran s menija intervjuiranih subjekata. Po njima je stvar kristalno jasna: rat je odavno završio, neprijatelj je poražen a oni su ogrnuli pobjedničku lentu. Svatko tko pokušava baciti sjenu na herojstvo iz šezdesetih, može biti suočen – kao i nestvarno hrabri Adi – s ekspresnim završetkom pokušanog dijaloga (“Samo nastavi s ovom komunističkom aktivnošću.”; “Želiš li da se opet dogode ubojstva?”).

Oppenheimerov uradak prepun je sličnih bizarnih natuknica, pogotovo za jednu uglavnom uređenu ekonomiju poput indonezijske. U školama se, primjerice, učenike podučava alternativna povijest, obojana krvožednim pogledima komunista. Opravdavanje zločina i s te je, dakle – državne strane – osiguralo potrebno zaleđe.

Od koga onda očekivati pomoć? Od koga očekivati prekid noćne more? Od države u kojoj se zločinci još uvijek slave kao heroji? Od države u kojoj zločinci i dalje zauzimaju važne političke funkcije?

Ne čudi vjerojatno onda ni zastrašujući manjak samokritičnosti krvoloka, na mjestu zločina snimljen s Oppenheimerove strane još 2003. godine kao početak priprema za “Čin smaknuća”. Kako ostati imun na sotonski pijev razdraganih ubojica (“Lakše je rezati glave.”; “Neki su plakali i molili za milost.”), prije bližih srednjoškolcima na maturalnom putovanju nego ljudima s hektolitrima krvi na svojim rukama? Naravno, mnogo toga ostalo je i ispod tepiha selektivnog sjećanja provoditelja indonezijskog genocida. Pa i nepobitno postojanje PTSP-a kod počinitelja, čije oronule zidove američki redatelj u nekoliko navrata uspijeva izvući na površinu (“Morali smo piti ljudsku krv da ne poludimo.”).

Trijumf “Pogleda tišine” ne leži u enciklopedijskoj širini pronađenih odgovora. U trenutnim okolnostima još uvijek snažne isprepletenosti vladajućih struktura i mitomanskog idealiziranja koljačkog šljama, iluzorno je očekivati smisleni dijalog s drugom stranom.

Indonezijsko društvo još uvijek nije rasvijetlilo najmračniju postaju svoje povijesti. To je hladna činjenica. No pravi uspjeh Oppenheimerovog dokumentarca trebamo tražiti u samom činu postavljanja pitanja. Pitanja na koja nećemo uvijek dobiti željenu odgovornu zadovoljštinu. Ali koja ćemo svejedno nastaviti pitati, jer neke stvari ponekad debelo nadilaze osobni konformizam, pa čak i nagon za samoočuvanjem.

Takvi pojedinci, poput Adija i Oppenheimera, koji uspijevaju proviriti iznad ustajale netalasajuće matrice, automatski postaju dijelom legendi pucketajućih logorskih vatri i vječnog zvjezdanog neba…

"Pogled tišine" / "The Look of Silence"

O FILMU:

Režija: Joshua Oppenheimer
Godina proizvodnje: 2014.
Zemlje podrijetla: Danska / Finska / Indonezija / Norveška / Velika Britanija
Trajanje: 99 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Al Jazeera Balkans: Filmovi o koronavirusu i jugoslavenskoj cenzuri

Na ovotjednom programu Al Jazeere Balkans između ostalog su filmovi o koronavirusu i jugoslavenskoj cenzuri.

Diplomirala prva generacija polaznika Nove škole dokumentarnog filma

Riječki Filmaktiv uspješno je završio prvu godinu održavanja pilot-projekta Nova škola dokumentarnog filma.

36. Nagrade za dokumentarni film IDA: “Crip Camp” najbolji dokumentarac, Garrett Bradley naj-redatelj

Na 36. Nagradama za dokumentarni film "Crip Camp" je proglašen najboljim dokumentarcem, Garret Bradley redateljem.

Al Jazeera Balkans: Filmovi o koronavirusu u američkim tvornicama, radikaliziranim mladim Mađarima te posljednji nastavak serijala “Black France”

Al Jazeera Balkans ovog tjedna prikazuje filmove o koronavirusu, radikaliziranim mladim Mađarima te posljednji nastavak serijala "Black France".

Dva hrvatska dokumentarca u natjecateljskom programu 32. Filmskog festivala u Trstu

Dva hrvatska dokumentarca prikazat će se u natjecateljskom programu 32. Filmskog festivala u Trstu.

Top 10: Najbolji hrvatski dokumentarni filmovi 2020. godine

Ovo su najbolji hrvatski dokumentarni filmovi 2020. godine po izboru Hrvoja Krstičevića, glavnog urednika portala Dokumentarni.net.

“Once the Dust Settles” – Selfie na poprištu katastrofe

Johna Appela kroz film "Once the Dust Settles" vode empatija i dobrodušnost, uz razumijevanje nemoći da se promijeni ono što se dogodilo.

Otvorene prijave za 6. Scenaristički program “Krsto Papić”

Otvorene su prijave za 6. Scenaristički program “Krsto Papić”.

Al Jazeera Balkans: Drugi nastavci filmova “Generacija ’68” i “Nedjelja 13.” te dokumentarac o kineskom nadziranju svojih građana

Ovotjedni program AJB-a donosi druge nastavke filmova "Generacija '68" i "Nedjelja 13." te dokumentarac o kineskom nadziranju svojih građana.

Top 10: Najbolji dokumentarni filmovi 2020. godine

Marko Stojiljković donosi svoju listu najboljih dokumentarnih filmova 2020. godine.