Joshua Oppenheimer iz rukava je – u to nema nikakve sumnje – ponovno izvadio dokumentarni hit koji će sljedeće godine suvereno vladati festivalskom turnejom. Kao svojevrsni nastavak, zapravo prirodni produžetak “Čina smaknuća” / “The Act of Killing” (2012), “Pogled tišine” / “The Look of Silence” ponovno kao stožernim početnim nazivnikom barata indonezijskim genocidom sredinom 1960-ih, u kojem je život izgubilo oko milijun nesretnika.
Iako se na površini izvrsno nadopunjuju, “Čin smaknuća” i “Pogled tišine” u svojoj su srži poprilično različiti filmovi. I dok je “Smaknuće” voljelo šokirati morbidnom ekstravagancijom i smrtonosno-teatralnom živopisnošću rekonstruiranih scena pogubljenja, “Tišina” do vlastitih poanti dolazi uglavnom namjerno asketski ogoljenim kadrovima u kojima caruje stoička kontemplativnost i nadnaravna – poput bonace smirena – energija glavnog protagonista Adija, 44-godišnjeg optometrista koji je u genocidnom piru zauvijek uzgubio brata Ramlija.
Podsjećajući na premisom sličan “Enemies of the People” (2009., Rob Lemkin i Thet Sambath), “Pogled tišine” je intimnije (i ne manje hrabro!) ostvarenje u odnosu na Oppenheimerovog prethodnika koje je prošle godine posve nezasluženo ostao bez oskarovske zadovoljštine u dokumentarnoj kategoriji.
Kako bi lakše došli do novog poglavlja toliko željenih odgovora, američki redatelj i Adi (zbog sigurnosti vjerojatno izmišljeno ime) dogovaraju tobožnje kontrolne oftamološke preglede u domovima živućih spomenika mračnoj strani ljudske prirode. Naizgled usputni razgovori ponovno otvaraju stare i nikad zacijeljene rane, a kod pripadnika zloglasnih odreda smrti, koji pokušavaju relativizirati i zakopati demone iz ormara, oni počinju izazivati nepregledne valove nelagode…
Dramaturška struktura Oppenheimerovog filma podijeljena je na tri međusobno ravnopravna segmenta, od kojih svaki ima točno utvrđenu ulogu u prenošenju konačne redateljske vizije.
Vizualno najdojmljiviji (pomalo nepotrebni eye candy prizori očevog kupanja bodu oči, primjerice) tiče se 100-godišnjih Adijevih roditelja – još uvijek dobrodržeće majke te slijepog i polugluhog oca, fragilnog bića kojeg bi, na prvi pogled, mogao otpuhati malo jači povjetarac.
Za kontekstualni dio zaduženi su, dakako, sami razgovori s još uvijek trigger-happy pripadnicima paravojske programirane za prljave poslove (službena vojska nudila je logistiku, ne i mišiće, objašnjavajući ubojstva događanjem naroda).
Metaforičku sponu između stradalničkih obitelji, šutljive većine i neegzorcirane indonezijske prošlosti, pak, predstavljaju krupni Adijevi kadrovi koji se isprepleću s grozomorno nesvjesnim svjedočanstvima krezubih narodnih osloboditelja. Stolica, televizor i kolateralna žrtva u šutljivom i nepomičnom fluidu s izgovorenim, rekapituliranim, bolno rekonstruiranim. Šutnja kao izbor. Šutnja kao izraz prekapaciranosti emotivnih receptora.
Trijumf “Pogleda tišine” ne leži u enciklopedijskoj širini pronađenih odgovora. U trenutnim okolnostima, još uvijek snažne isprepletenosti vladajućih struktura i mitomanskog idealiziranja koljačkog šljama, iluzorno je očekivati smisleni dijalog s drugom stranom.
Većina jadnika, paušalno prozvanih komunista, među kojima se nalazio i Ramli, bila je itekako svjesna konačnog kraja. Vlastite zadnje postaje u Zmijskoj rijeci, s desecima i stotinama tisuća slično označenih i prekriženih neistomišljenika, uglavnom nevinih civila. A ubojice, rijetki preživjeli i njihove obitelji, i danas žive grad do grada. Susjedstvo do susjedstva. Kuća do kuće. Uz neizdrživi zadah pasivno-agresivne prijetnje za ponavljanjem povijesti.
Kao i u “Smaknuću”, i ovdje je samokritični gen protjeran s menija intervjuiranih subjekata. Po njima je stvar kristalno jasna: rat je odavno završio, neprijatelj je poražen a oni su ogrnuli pobjedničku lentu. Svatko tko pokušava baciti sjenu na herojstvo iz šezdesetih, može biti suočen – kao i nestvarno hrabri Adi – s ekspresnim završetkom pokušanog dijaloga (“Samo nastavi s ovom komunističkom aktivnošću.”; “Želiš li da se opet dogode ubojstva?”).
Oppenheimerov uradak prepun je sličnih bizarnih natuknica, pogotovo za jednu uglavnom uređenu ekonomiju poput indonezijske. U školama se, primjerice, učenike podučava alternativna povijest, obojana krvožednim pogledima komunista. Opravdavanje zločina i s te je, dakle – državne strane – osiguralo potrebno zaleđe.
Od koga onda očekivati pomoć? Od koga očekivati prekid noćne more? Od države u kojoj se zločinci još uvijek slave kao heroji? Od države u kojoj zločinci i dalje zauzimaju važne političke funkcije?
Ne čudi vjerojatno onda ni zastrašujući manjak samokritičnosti krvoloka, na mjestu zločina snimljen s Oppenheimerove strane još 2003. godine kao početak priprema za “Čin smaknuća”. Kako ostati imun na sotonski pijev razdraganih ubojica (“Lakše je rezati glave.”; “Neki su plakali i molili za milost.”), prije bližih srednjoškolcima na maturalnom putovanju nego ljudima s hektolitrima krvi na svojim rukama? Naravno, mnogo toga ostalo je i ispod tepiha selektivnog sjećanja provoditelja indonezijskog genocida. Pa i nepobitno postojanje PTSP-a kod počinitelja, čije oronule zidove američki redatelj u nekoliko navrata uspijeva izvući na površinu (“Morali smo piti ljudsku krv da ne poludimo.”).
Trijumf “Pogleda tišine” ne leži u enciklopedijskoj širini pronađenih odgovora. U trenutnim okolnostima još uvijek snažne isprepletenosti vladajućih struktura i mitomanskog idealiziranja koljačkog šljama, iluzorno je očekivati smisleni dijalog s drugom stranom.
Indonezijsko društvo još uvijek nije rasvijetlilo najmračniju postaju svoje povijesti. To je hladna činjenica. No pravi uspjeh Oppenheimerovog dokumentarca trebamo tražiti u samom činu postavljanja pitanja. Pitanja na koja nećemo uvijek dobiti željenu odgovornu zadovoljštinu. Ali koja ćemo svejedno nastaviti pitati, jer neke stvari ponekad debelo nadilaze osobni konformizam, pa čak i nagon za samoočuvanjem.
Takvi pojedinci, poput Adija i Oppenheimera, koji uspijevaju proviriti iznad ustajale netalasajuće matrice, automatski postaju dijelom legendi pucketajućih logorskih vatri i vječnog zvjezdanog neba…
