Nakon jučerašnjeg razočaranja zvanog “Cutie and the Boxer”, pod ruke nam je došao još jedan kritičarski kandidat oko kojeg se podignula poprilična pozitivna bura Oscarovskih pretenzija. “Leviathan” (2012), dokumentarac redatelja Luciena Castainga-Taylora (režirao “Sweetgrass” 2009. godine) i Verene Paravel, minimalistički je i visokoestetski prikaz života i radnih uvjeta na ribarskoj koćarici.
Pričvršćivanjem brojnih vodootpornih kamera na kaveze, mreže i na same ribare, redatelji su na dosad neviđeni dokumentarni način iz prvog lica približili nemilosrdni, u pravilu i neopraštajući ribarski kruh sa sedam kora… U “Leviathanu” nema govorećih glava, međusobnih razgovora, naracije niti bilo kakvog logičnog narativnog slijeda.
Umjesto uobičajenih glavnih opservacijskih meta – ljudi – u glavnim ulogama ovog konceptualno zanimljivo zamišljenog dokumentarca, našli su se pretežno periferni događaji iz zahuktalog svijeta mrtve i žive prirode, poput izvlačenja ribarskih mreža, zvukova glasnog brodskog motora, krupnih planova polumrtvih riba, raširenih krila znatiželjnih galebova i višeminutnih kadrova pjenastih brodskih tragova…
Da, “Leviathan” nije dokumentarac za bezbrižno ispunjavanje poslijepodnevne dokolice s nedavno doputovalom rodbinom iz Frankfurta. Putovanje Odisejeve koćarice radateljskog dvojca Taylor-Paravel neuspjeli je i monotoni izlet u više sfere dokumentarne estetike, s bolno dugim i sirovim kadrovima kojima se samo povećava i dodatno apostrofira besmisao upravo pogledanog.
Zapravo, osim povremenih uistinu vizualno spektakularnih driblinga i gotovo dječjeg osjećaja neistraženog eksperimentalnog tavana, “Leviathan” se od početka svoje 90-minutne wannabe-artističke utakmice morao pomiriti s nenaklonjenom publikom i dva igrača manjka u dokumentarnoj areni. Stoga i ne treba čuditi podatak o mnogobrojnim odlascima publike s prošlogodišnjeg prikazivanja na New York Film Festivalu.
Da, “Leviathan” nije dokumentarac za bezbrižno ispunjavanje poslijepodnevne dokolice s nedavno doputovalom rodbinom iz Frankfurta. Putovanje Odisejeve koćarice radateljskog dvojca Taylor-Paravel neuspjeli je i monotoni izlet u više sfere dokumentarne estetike, s bolno dugim i sirovim kadrovima kojima se samo povećava i dodatno apostrofira besmisao upravo pogledanog.
Rijetki trenuci u kojima “Leviathan” uspijeva od svojih gledatelja izmamiti iskrenu emociju – poput rezajućeg očaja, boli i samoće prisutnih ribara – nisu dovoljni čak ni za prolaznu ocjenu ovog pretencioznog i precijenjenog dokumentarca. Ukoliko možete, elegantno zaobiđite ribarski “Sans Soleil” i svoje vrijeme upotrijebite na produktivniji način. Primjerice, buljeći u neožbukanu fasadu prvog susjeda Vlade…