Rat je stanje izvanrednih okolnosti koje duboko mijenjaju stanovništvo na svim njegovim razinama – ovako bi se mogla sažeti premisa filma “Militantropos” (2025) ukrajinskog kolektiva Tabor. Režiju i scenarij potpisuju Jelizaveta Smith, Alina Gorlova i Simon Mozgovji, a na scenariju je sudjelovao i Maksim Nakočenji. Ako se i čini da je ideja s početka svojstvena svim ratnim dokumentarnim filmovima, za “Militantropos” ipak vrijedi reći da ono što bi mogao biti kliše pažljivo pretvara u analitičko načelo. Autorski tim je od 2022. godine do početka montaže načinio 70 terabajta materijala, ostavljajući iza sebe 300 dana snimanja.
Statična kamera bilježi uličnu uzburkanost prvih dana ruskih (novijih) napada, brzu obuku civilnog stanovništva o rukovanju oružjem, pozadinske aktivnosti na prvoj crti bojišnice te postepeno saživljavanje stanovništva s ratnom stvarnošću. Opseg zabilježenih trenutaka i aktera toliko je velik da je film adekvatnije opisati kao ekspoziciju općeg stanja nego dokumentaciju pojedinačnih događaja. Iskustvo gledanja vrlo je imerzivno zahvaljujući možda i najjačem, montažno dinamičnom oblikovanju zvuka u skorašnjem ukrajinskom dokumentarnom filmu.
Sažeti, fokusirani međunaslovi na samom početku dekodiraju pojam iz naslova: militantropos je uloga koja čovjeka zapada u ratu, mijenjajući ga. Umjesto detaljnijeg diskurzivog pojašnjenja, film nudi žive slike ove apstraktne monstruozne tvorevine. Riječ je o Nakočenjijevom neologizmu uokvirenom u tumačenje suvremene ratne zbilje filozofa Oleksandra Komarova, koji je struku u skorije vrijeme zamijenio funkcijom artiljerijskog osmatrača. Film sugerira da nije samo borba u prvim redovima primjer militantropoizacije pojedinca, nego se ona ogleda u promijenjenoj svakodnevici svakoga u ratom zahvaćenom području.
“Militantropos” formalno ne iskoračuje iz dokumentarističkih prikaza rata u Ukrajini koji je festivalska publika već imala prilike vidjeti…
Opservacijski pristupi troje snimatelja, Viečeslava Cvietkova, Khristine Lizohub i Denisa Melnika, oblikuju stilski dovoljno ujednačenu sliku da se stekne dojam promatranja dokumentarnog sadržaja nultog stupnja. Iako kadrovi nisu lišeni pažnje za likovnost, zadržavaju ono što bi se moglo ocijeniti minimalizmom – tiho promatranje bez intervencije, s neznatnom stilizacijom slike u vidu relativno niske ekspozicije i zasićenosti. I bez tog vizualnog deprimiranja viđenog u cilju stvaranja sumorne atmosfere, gotovo da nema kadra u kojem tragovi rata nisu nedvosmisleno prisutni u sadržajnom smislu. Uz aktivnosti ljudi, snimljeni su prostori jedinstvenog stanja: čistina pretvorena u groblje čiji kapacitet se brzo puni, različita ruinirana infrastruktura, interijeri kuća i stanova koje su poharali vojnici, razorena privatna dvorišta i vrtovi, uključujući jedan u kojem civil mirno obrađuje svoju zemlju kraj masivne kazetne bombe koja očito nije eksplodirala.
Iako “Militantropos” sintetizira brojne slike rata, uključujući malobrojne dijaloge, postoji unutarnja logika u njihovoj organizaciji. Težina ratne stvarnosti kulminira vrlo emotivnim sprovodom vojnika, a zatim je kontrastirana prizorima sunca, rodnog žitnog polja, prikupljanja meda i obrade zemlje. Ako i nije jasno iz ostalih prikazanih dimenzija rata, život se nastavlja, napajan svjetlošću i toplinom. U takvoj izmjeni tona vizualnog pripovijedanja u drugim bi se okolnostima osjetio trak patetike, no u kontekstu filma o kolektivnom tijelu rastrganom ratom, odjednom djeluje i okrepljujuće.
“Militantropos” formalno ne iskoračuje iz dokumentarističkih prikaza rata u Ukrajini koji je festivalska publika već imala prilike vidjeti, konkretno u posljednjim filmovima Vitalija Manskog ili “Invaziji” / “The Invasion” (2024) Sergeja Loznice. Kolektiv Tabor ne osmišljava osobito nov način pripovijedanja, čak niti ekspozicije zatrovanosti zlom kakvom je publika mogla ostati šokirana u “Presretnutima” / “Intercepted” / “Mirnim ljudima” (2024) Oksane Karpovič. Ovo nije ni film koji nastoji sintetizirati što raznovrsnije tehnološke obrade ratne stvarnosti, poput “2000 Meters to Andriivka” (2025) Mstislava Černova, koji obavještava o pogledu drona koliko i onom vidljivom ljudskim okom, a svakako ni film koji igra na adrenalinski šok kao raniji Černovljev, Oskarom nagrađen film “20 dana u Mariupolju” / “20 Days in Mariupol” / “20 dniv u Mariupoli” (2023). Suprotno tome, “Militantropos” snažno nabacuje šlagvort o još uvijek aktualnom ukrajinskom ratu u smjeru izdržljivosti, života i perspektive za budućnost.