PočetnaEsejiRockdocs"It Might Get Loud" - Trijumvirat električne gitare

“It Might Get Loud” – Trijumvirat električne gitare

|

U onome za što se nadamo da će postati tek prvom sezonom serijala “Rockdocs”, u kojemu bacamo pogled na neka od ključnih ostvarenja u povijesti rock dokumentaristike, esej po esej, desetljeće po desetljeće, od samih početaka autorskog dokumentarnog pisma na području rock glazbe, preko kandidata za najbolje koncertne filmove, došli smo i do novoga stoljeća, odnosno njegovog prvog desetljeća iz kojeg odabiremo dokumentarac koji bi se teško mogao naći uz bok naslovima o kojima smo prethodno pisali, ali je iz više razloga zanimljiv i uzbudljiv i ne bi trebao ostati zaboravljen. Riječ je o filmu “It Might Get Loud” (2008) Davisa Guggenheima, koji kroz perspektivu trojice rokera različitih generacija donosi priču o instrumentu na kojemu je žanr nastao i koji je njegova okosnica već više od sedam desetljeća – električnoj gitari.

Ni ime redatelja Guggenheima možda nije u jednakom rangu slave poput onih o kojima smo pisali u prethodnim esejima (Pennebaker, Scorsese, Demme i Wenders), ali ljubiteljima dokumentaraca svakako će biti poznat kao autor Oscarom nagrađenog filma “Neugodna istina” / “An Inconvenient Truth” iz 2006., koji prati nastojanja bivšeg američkog podpredsjednika i predsjedničkog kandidata Ala Gorea u osvješćivanju ljudi o problemima vezanima za globalno zatopljenje. Njegov film je postao hitom ne samo kod kritike, već i kod publike, kao jedan od dokumentaraca s najvećom zaradom u povijesti (trenutno na jedanaestom mjestu tog popisa).

S vremenom će se Guggenheim, inače suprug holivudske glumice Elizabeth Shue, pretvoriti u redatelja sklonog velikim i bitnim progresivnim temama. Snimit će tako “Čekajući Supermana” / “Waiting for ‘Superman'” (2010) o američkom školstvu i Critics’ Choiceom nagrađeni “He Named Me Malala” (2015) o najmlađoj dobitnici Nobelove nagrade u povijesti. Donekle je zanimljivo da će se američki autor nakon velikog uspjeha “Neugodne istine”, odlučiti za snimanje sasvim drugačijeg filma, naoko malog glazbenog dokumentarca u kojemu tri muškarca ne čine mnogo više osim što dijele svoju golemu ljubav prema glazbi.

“It Might Get Loud” započinje scenom na farmi u Tennesseeju – Jack White, ekscentrični roker odjeven u otrcanu verziju ludoga šeširdžije, pred svojim kravama, od dvije daščice, žice, pickupa i staklene boce, u nekoliko minuta izgradi primitivnu verziju slide gitare. Na kojoj zatim odsvira melodiju, te uvlačeći dim cigarete frajerski prokomentira: “Tko kaže da moraš kupiti gitaru?”. Odličan je to uvod u ono što slijedi – priču o trojici gitarista istovremeno toliko sličnih i različitih, da njihove sličnosti i razlike čine konstantnu dinamiku dovoljnu za održavanje devedesetominutnog filma konstantno zanimljivim.

Najslavniji među njima je Jimmy Page, osnivač mitskog sastava Led Zeppelin i uz pokojnoga Jimija Hendrixa vjerojatno najveće rock božanstvo i živući sinonim za majstorije na električnoj gitari. Drugi je The Edge, pravim imenom David Howell Evans, zvučni mag irske pop grupe U2 i sušta suprotnost Pageu kao majstor minimalističkog sviranja, kojim uz pomoć efekata stvara maksimalistički zvuk. I treći je Jack White, predstavnik mlade generacije, jednako pogonjen pankerskom energijom, kao i sirovom primitivnošću blues izričaja.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "It Might Get Loud"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “It Might Get Loud”

Guggenheim u relativno kratkom vremenskom okviru uspješno predstavlja trojicu svojih protagonista, uspoređujući njihove sasvim različite početke u različitim erama, kao i specifične glazbene stilove. Sve to uokvireno je sessionom u studiju, gdje razgovaraju i malo sviruckaju, pokazujući jedni drugima vlastite tajne. “Natjerat ću ih da mi odaju sve svoje trikove”, kaže White na dolasku u studio. Ali iz svega što će uslijediti postaje nam jasno da nikome od njih trojice ne trebaju trikovi onih ostalih, već su upravo oni sami svojim vlastitim trikovima prenijeli rock glazbu iz generacije u generaciju, održavajući je još uvijek zanimljivom. I u razdoblju kad je, čini se, na samim konopcima, pred knock downom. Ali znamo i to da će se poput Rockyja vratiti u borbu…

Jimmy Page dolazi iz razdoblja kad rock glazba kao takva još nije postojala, a u njegovoj rodnoj Britaniji vrlo je popularan bio stil zvan skiffle, koji kombinira elemente američkog folka, bluesa, countryja, bluegrassa i jazza, a na njemu su odrasle brojne rock legende starije generacije kao što su Van Morrison i Mark Knopfler. Glazba je to koja se svirala na instrumentima iz kućne radinosti, poput jednožičanog basa i daske za pranje rublja, a centralnu ulogu igrala je gitara koja bi svirala divlje ritmove, najčešće na svega dva akorda. U jednom od takvih sastava karijeru je započeo i mladi Page, da bi ubrzo zatim prerastao u punokrvnog session glazbenika, često snimajući glazbu za filmove i druge izvođače, prije nego se odmetnuo u vode blues rocka s Yardbirdsima, a zatim i u panteon glazbe s Led Zeppelinima.

Page nas vodi kroz lokacije engleskog seoskog područja, gdje je njegov bend snimio neke od najslavnijih skladbi; govori o nekim od svojih ikoničkih instrumenata, poput gitare s dva vrata (12-žičanim i standardnim) koja je osmišljena za potrebe sviranja vječnog rock klasika “Stairway to Heaven”. Vidimo ga i kako uživa slušajući neke od ploča koje su na njega utjecale u mladosti, kao što su singlica “The Rumble” Linka Wraya; ili pak Muddy Waters (rekao bih da je u pitanju pjesma “I Be’s Troubled”), ozarenog lica koje usprkos sijedoj kosi otkriva netaknutu dušu dječaka koju samo ljubav prema glazbi može probuditi. Kad Page pred ostalom dvojicom svira neke od svojih slavnih rifova poput “Whole Lotta Love”, osmjesi na njihovim licima govore dovoljno o tome tko je najveća zvijezda u sobi. Izrazi su to čiste zaljubljenosti i strahopoštovanja pred glazbenim divom u čijoj su sjeni sami izniknuli.

The Edgeova priča je dosta drugačija; i on i njegov bend U2 očvrsnuli su u sedamdesetima na ulicama Dublina u doba velikih nemira, koji su uvelike odredili tematiku njihovih stihova, ali na neki način i zvuk njihove glazbe. Edge prekapa po starim kazetama, gdje nalazi neke prve verzije i mastere gitarskih traka za hit “Where the Streets Have No Name” s njihovog ključnog američkog albuma “The Joshua Tree”. Vidimo ga kako istražuje rifove za “Get on Your Boots” s tada nadolazećeg albuma “No Line on the Horizon”, ali i kako luta rodnim gradom istražujući mjesta gdje su on, Bono i ekipa išli u školu, imali probe i prve nastupe. Ključna scena za razumijevanje Edgeovog glazbenog stila, ona je u kojoj pokazuje rudimentarnu melodiju od dva tona koju svira, te kako zvuči provučena kroz silne efekte. Irski glazbenik je svakako jedan od onih umjetnika kojemu je glava mnogo više u pedalboardu ispred njegovih nogu, nego u prstima kojima prekriva šest žica svojeg instrumenta, i po tome se najviše razlikuje od svojih kolega. Ipak, kad ga vidimo u zajedničkom muziciranju s preostalom dvojicom, otkrivamo da zapravo ima i prilično elegantan klasični stil muziciranja, ali to očito nije onaj koji koristi kad je na pozornici s U2.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "It Might Get Loud"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “It Might Get Loud”

Jack White, jedini Amerikanac u trijumviratu, odrastao je slušajući neke od istih blues izvođača koji su utjecali na Pagea i Led Zeppelin. U uvodnim scenama predstavljanja, u skladu s njegovim ekscentričnim stilom, Whitea prati dječji glumac, devetogodišnja verzija njega samoga, koju odrasli Jack uči svirati staru gitaru tako da gazi njezin vrat stopalom. On voli stare i neispravne instrumente s kojima se treba hrvati kako bi iz njih dobio zvuk – prljavština takvog stila jednako je bliska punku i bluesu, a prakticira je u bendovima kao što su The White Stripes (s bubnjaricom Meg White koju je u vrijeme snimanja filma još uvijek lažno predstavljao kao svoju stariju sestru) te The Raconteurs, čije snimke s koncerata vidimo u filmu, uz kadrove potpuno krvave gitare na kojoj White kao frontmen izvodi divlje solo dionice.

Svojim ekscentričnom pozom White vjerojatno može ići na živce nekim gledateljima, ali neupitno je najzanimljivija pojava u “It Might Get Loud”, a njegove priče o glazbenim počecima u bendu sa šefom s kojim je popravljao namještaj, ili gitarom s mikrofonom ugrađenim u njezino tijelo, zvuče toliko nevjerojatno da biste mogli pomisliti da ih izmišlja u tradiciji genijalnih muljatora, na tragu primjerice Boba Dylana i Toma Waitsa.

Guggenheimov dokumentarac mnogo ulaže u interakciju trojice gitarista, pa njihovo zajedničko muziciranje dolazi kao svojevrsni antiklimaks. Nešto potencijalno zanimljivo dogodi se kada zajedno sviraju “In My Time of Dyin'”, blues standard Blind Willie Johnsona koji su snimili i Zeppelini na albumu “Physical Graffiti”, a malo više se muče s akustičnom verzijom “The Weight”, koga drugog nego The Banda o kojemu smo već pisali u ovom serijalu. Jesu li njihovi stilovi nekompatibilni ili se jednostavno očekivana magija za vrijeme snimanja nije uspjela roditi, nije jasno, ali Guggenheimov film prolazi uspješno i bez katarze, vjerojatno planirane u glavama producenata pri smišljanju koncepta ovog dokumentarca.

“It Might Get Loud” nije film o Pageu, The Edgeu i Jacku Whiteu. U krajnju ruku ovo nije film čak ni o njegovoj naoko glavnoj temi, električnoj gitari. Dokumentarac više govori o kreativnoj težnji čovječanstva da u svakoj generaciji iznađe nove načine komunikacije sa širokom publikom kroz medij jednog te istog instrumenta, o nadogradnji koja se temelji na sagrađenome od strane njihovih prethodnika i iskri vlastitog genija koja otvara nova vrata za sljedeće generacije. Guggenheimov “It Might Get Loud” možda jest mjestimično neujednačen, ali takve su i prirode trojice njegovih subjekata. I u tome leži ljepota cijelog spektra različitosti njihovog zvuka, koji nas nadahnjuje i uvjerava da koliko god mračno budućnost izgledala, vatra rock and rolla nikad neće potpuno zgasnuti.

Svi tekstovi prve sezone “Rockdocsa”:

1. “Dont Look Back” – Začetak autorske rock dokumentaristike
2. “Posljednji valcer” – Film koji se pušta glasno
3. “Stop Making Sense” – Veliko djelo, veliko odijelo
4. “Buena Vista Social Club” – Druga prilika za vječnost
5. “It Might Get Loud” – Trijumvirat električne gitare

Projekt “Doku-esejistički pejzaži” financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Kino na pruzi

Objavljujemo tekst nastao povodom programa "Kino na pruzi", koji je Dina Pokrajac selektirala za projekt "Kino Trešnja".

Dvije Zlatne Arene za “Našu djecu” Silvestra Kolbasa

"Naša djeca" (Factum, 2024.) Silvestra Kolbasa osvojila su dvije Zlatne Arene na netom završenom, 71. Pulskom filmskom festivalu.

“Hearts of Darkness: A Filmmaker’s Apocalypse” – “Kako ću odustati od sebe?”

U drugom eseju ovogodišnjih "Klasika" bavimo se dokumentarnim filmom "Hearts of Darkness: A Filmmaker's Apocalypse" (1992).

“U Rijeci se osjeća nedostatak vizije i strateškog promišljanja kulture”

Marin Lukanović i Borko Novitović za naš portal govore o svom dugogodišnjem djelovanju unutar riječke udruge Filmaktiv, koja je ove godine napunila 20 godina postojanja.

Preminuo filmski i kazališni kritičar Tomislav Kurelec

U Zagrebu je, u 83. godini, preminuo filmski i kazališni kritičar te redatelj Tomislav Kurelec.

13. Škola dokumentarnog filma: Bez šminke

U zagrebačkom Dokukinu KIC 18. su lipnja premijerno prikazani završni radovi 13. Škole dokumentarnog filma.

Mašinokoreografije Alaina Resnaisa

Zanimanje Alaina Resnaisa za mašine, mogu se donekle pripisati posleratnom industrijskom "boomu" 1950-ih u Francuskoj.

Petnaesta Nagrada “Vedran Šamanović” Ani Hušman za film “Radije bih bila kamen”

Ovogodišnja, petnaesta po redu Nagrada "Vedran Šamanović", pripala je Ani Hušman za film "Radije bih bila kamen" (2024).

“Burden of Dreams” – Film važniji od života

Četvrtu sezonu "Klasika svjetske dokumentaristike" otvaramo tekstom o dokumentarcu "Burden of Dreams" (1982) Lesa Blanka.

Otvorene prijave za 33. Dane hrvatskog filma

Dani hrvatskog filma pozivaju na prijavu filmova za 33. izdanje, koje će se održati od 17. do 20. listopada 2024. u karlovačkom Kinu Edison.