PočetnaEsejiRockdocs"Dont Look Back" - Začetak autorske rock dokumentaristike

“Dont Look Back” – Začetak autorske rock dokumentaristike

|

Već nekoliko godina na portalu smo raspravljali o potencijalnoj seriji tekstova kojima bismo kroz više sezona pokriti povijest glazbenog dokumentarnog filma. Ti tekstovi bi razmatrali kako su ovi filmovi utjecali na javno mišljenje, zatim o povijesnome značaju njihovih glavnih subjekata, kao i o tome koliko je glazbeno-dokumentarni žanr napredovao kroz desetljeća pa sve do današnjih dana. Ovi eseji bi istovremeno pratili promjene lica i značenja rock glazbe kroz vrijeme, a koje su zabilježene kamerama nekih od najvećih filmskih redatelja u povijesti, bilo da je riječ o koncertnim filmovima, biografijama ili drugim formatima koji film i glazbu stapaju u jedno.

Namjera ovih tekstova je i dodatno proširiti svijest o glazbenom dokumentarcu kao jednom od zanimljivijih žanrova širem čitateljstvu, ujedno vodeći dijalog s filmskom poviješću, kao i razvojem društvene svijesti generacija od šezdesetih naovamo. I čini se da je napokon došlo vrijeme da zasučemo rukave i stupimo u tu bogatu glazbeno-filmsku riznicu i iz nje izvučemo najvažnije i najbolje primjerke za otvaranje onoga za što se nadamo da će postati prvom sezonom “Rockdocsa”.

Ako smo si za cilj već zadali pisati niz tekstova o glazbenim dokumentarcima, prije svega se moramo zapitati koji od takvih filmova bi nam trebao poslužiti kao početna točka. Glazba je postala temom filma otkako je zvuk ušao u medij, kad je Al Jolson zapjevao u prvom zvučnom dugometražnom igranom filmu “The Jazz Singer” (Alan Crosland, 1927.). Ubrzo je uslijedilo i dokumentiranje glazbene baštine na filmu, primjerice u “When Naples Sings” / “Napoli che canta” (Roberto Roberti, 1926.) koji je bilježio napolitanske napjeve. Potom su došli i prvi koncertni filmovi s klasičnom glazbom, poput “Adventure in Music” (Reginald Le Borg, Ernst Matray i S.K. Winston; 1944.), krajem pedesetih prikazan je i prvi film o jazz glazbi, “Jazz on a Summer’s Day” (Bert Stern i Aram Avakian, 1959.), snimljen na Newport Jazz Festivalu. A do šezdesetih taj je žanr dobio i prve izdanke s područja rocka, “The T.A.M.I. Show” (Steve Binder, 1964.), koji bilježi niz nastupa megazvijezda rock and roll i soul glazbe kao što su The Rolling Stones, James Brown, Marvin Gaye, The Beach Boys, Chuck Berry i drugi.

Ipak, ako tražimo prvi autorski glazbeni dokumentarac, a ujedno i jedan od najcitiranijih, najparodiranijih, najprepoznatljivijih i najboljih predstavnika žanra, treba skočiti do 1967. i filma “Dont Look Back” (pisano upravo tako, bez apostrofa u prvoj riječi) redatelja D.A. Pennebakera. Ovaj film, predstavnik američke dokumentarističke struje poznate kao direct cinema (pravca veoma sličnoga onome što će u Francuskoj biti poznato kao cinéma-vérité, a oboje je nastalo na postulatima ruske “Kino-Pravde” iz dvadesetih godina), snimljen je dvije godine ranije tijekom prve prekooceanske turneje Boba Dylana u Velikoj Britaniji, a redatelj ručnom kamerom prati mladu zvijezdu koja je upravo izvršila tranziciju od protestnog folk pjevača kojeg su prozvali glasom generacije u punokrvno rock božanstvo.

Već je sama uvodna sekvenca u kojoj Bob u zabačenoj uličici drži karte s ispisanim dijelovima teksta, dok u pozadini razgovaraju veliki pjesnik Allen Ginsberg i glazbenik Bob Neuwirth, a kao soundtrack svira Dylanov tad aktualni singl “Subterranean Homesick Blues”, toliko slavna da je postala referentom točkom u povijesti popularne kulture. Jednako upečatljivom i snažnom kao, primjerice, prelazak zebre The Beatlesa na Abbey Roadu. Ujedno, ta se uvodna sekvenca smatra i jednim od prvih pravih videospotova s vlastitim konceptom koji ne bilježe samu izvedbu pjesme.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Dont Look Back"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Dont Look Back”

Osim spomenute špice i glazbenih brojeva snimljenih na koncertima – najveći broj njih s kraja filma iz londonskoga Royal Albert Halla, “Dont Look Back” po prvi put na film donosi sliku života glazbenika na turneji, pomamu fanova i medija za mladim mesijom koji jaše na vrhuncu vala svoje slave, tenzije iza pozornice i naporne razgovore s neupućenim novinarima. Dylan tako može djelovati izrazito iznervirano na press konferencijama, na kojima nasuprot njega sjede predstavnici medija koji nemaju alata za pokrivanje novog umjetničkog duha koji ovaj utjelovljuje. Kasnije će se pokazati i (pretjerano) nemilosrdan prema londonskom dopisniku Timea, Horaceu Freelandu Judsonu, koji je traumu nakon tog razgovora nosio do kraja života.

U Dylanovu obranu, u vrijeme snimanja filma radilo se o momku od tek dvadeset i četiri godine, obdarenim talentom kakav se rađa jednom u više generacija (čemu vjerojatno na neki način svjedoči i Nobelova nagrada). Mladiću koji čas filozofski duboko, čas dječački zaigrano odgovora na besmislena pitanja koje mu postavlja more mediokriteta. Dodatni procijep između Boba i novinara, pa čak i njegovih obožavatelja, predstavlja činjenica da je umjetnik ovdje uhvaćen u trenutku pretvorbe iz folk gusjenice u rock leptira. Taj proces bit će okrunjen kasnije iste godine na Dylanovom nastupu na Newport Folk Festivalu, na kojemu će nastupiti u pratnji električnog rock benda, a o čemu će biti snimljeno nekoliko zasebnih dokumentaraca.

Na turneji na kojoj je snimljen “Dont Look Back”, Boba uglavnom kritiziraju zbog njegovog napola električnog studijskog albuma “Bringin’ It All Back Home”, no pravi kaos će uslijediti kad se godinu dana kasnije vrati u Englesku u pratnji benda The Hawks, koji će kasnije postati njegovim pratećim bendom i vlastita sila na glazbenoj sceni poznata kao The Band. O njima ćemo više pisati u našem narednom eseju, a zasad neka bude dostatno spomenuti da je publika Dylana, kad je svirao u njihovoj pratnji, proglasila izdajnikom pred kraj koncerta dobacujući mu: “Judas!”.

Srećom, D.A. Pennabaker bit će tamo da i to zabilježi svojom kamerom, ovaj put – za razliku od crno-bijelog “Dont Look Back” – u jarkoj crvenoj boji, i to u narednom eksperimentalnijem filmu “Eat the Document” (Bob Dylan, 1972.) koji neće doživjeti širu distribuciji. Isti će postati poznat isključivo među fanovima, no njegov materijal će kao sastavni dio biti uključen u nekoliko narednih dokumentaraca o Dylanu, među kojima se kao najbolji izdvaja “No Direction Home: Bob Dylan” (2005) Martina Scorsesea, o kojemu ćemo također nešto više u narednom tekstu.

U “Dont Look Back” zanimljivo je i prisutstvo Dylanove tadašnje partnerice, folk dive Joan Baez, koja je također prikazana kako svira u hotelskim sobama. Za to vrijeme Dylan nešto tipka na pisaćem stroju, dok njegov menadžer, opaki Albert Grossman odmara. Ove scene su posebno bolne za Baez jer će zabilježiti vrhunac njezinog kratkotrajnog odnosa s Dylanom, koji će obilježiti njezin život i karijeru, o čemu će svjedočiti i u recentnom dokumentarcu “Joan Baez: I Am a Noise” / “Joan Baez: Ja sam glasna” (Miri Navasky, Maeve O’Boyle i Karen O’Connor; 2023.), koji smo imali priliku vidjeti na ovogodišnjem ZagrebDoxu.

“Dont Look Back” bilježi i njihov zajednički rad na pjesmama kao što je “Love Is A Four Letter Word”, koju će Baez snimiti na albumu “Any Day Now” godinu dana nakon objave filma. Nadalje, Bobova izvedba pjesme “The Lost Highway” Hanka Williamsa možda će nadahnuti i Nicka Cavea da otpjeva tu istu melodiju, kad će o njemu dva desetljeća kasnije snimati vlastiti crno-bijeli dokumentarac “The Road to God Knows Where” (Uli M. Schüppel, 2023.). Bio taj čin svjestan ili nesvjestan, u pitanju je samo još jedna ilustracija trajne ostavštine Pennebakerovog djela u povijesti pop kulture i glazbenog filma. Kao što bi uzgred mogli spomenuti i igranu biografiju o nekoliko verzija Dylanova života “I’m Not There” (2007) Todda Haynesa, koji će također ova razdoblje Dylanove karijere (u toj iteraciji tumači ga briljantna Cate Blanchett) prikazati upravo u istim tonovima i kutevima kamere kakve koristi Pennebaker u “Dont Look Back”.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Dont Look Back"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Dont Look Back”

Od većih zvijezda tog vremena, osim Baez prisutan je i Donovan, svojevrsni britanski – točnije škotski – odgovor na Dylana, kojeg tamošnji novinari već proglašavaju Bobovim nasljednikom, što on u nekoliko navrata popraćuje posprdnim smješkom. Već tada mu je bilo jasno kako je Škot nešto sličnije imitatoru njegovoga stila, i još k tome stila koji je Dylan već ostavio iza sebe. Kasnije je to fantastično poentirano u trenutku kad mlada nada odsvira svoj prepisivački pjesmuljak “To Sing for You”, nakon čega Bob pomete pod s njim moćnom verzijom svojeg aktualnog remek-djela “It’s All Over Now, Baby Blue”.

Pennabaker je u “Dont Look Back” više zaokupljen Dylanovom filozofskom stranom nego onom političkom, koja mu je donijela slavu početkom šezdesetih. Ipak, kad afrički novinar glazbeniku postavi pitanje o pravima crnaca u Sjedinjenim Državama, Pennebaker reže film sekvencom gdje mlađi Bob svira na nekom polju američkog Jugu pred publikom tamnoputih poljodjelaca, koji ne izgledaju mnogo drugačije od robova koji su na istim poljima radili stoljeće ranije.

Riječ je o videomaterijalu koji je 6. srpnja 1963. snimio umjetnik i redatelj eksperimentalnih filmova Ed Emshwiller, na skupu za registraciju birača u Greenwoodu u saveznoj državi Mississippi, a u njemu Dylan po prvi put pjeva “Only a Pawn in Their Game”, politički nabijenu protestnu pjesmu o atentatu na crnog aktivista Medgara Eversa. Za njegovu smrt ne krivi zadojenog rasista koji je povukao obarač, već bogate bijele političare koji manipuliraju nekim masama kako bi provodile njihovu politiku podjele i mržnje. Mladić koij iskreno pjeva tu pjesmu gotovo da je sušta suprotnost bahatom genijalcu kojeg gledamo u engleskim hotelima dvije godine kasnije.

Razina slobode kretanja kamerom koja je dopuštena Pennebakeru, graniči s abnormalnošću – u određenim sekvencama filma vidimo pregovore Dylanovog menadžera Alberta Grossmana o financijama s agentima ili njegove prijetnje hotelskom osoblju koje si dopušta entourageu prigovoriti zbog buke. Takve scene sukoba i trzavica, kao i primjerice nelagodne reakcije bivšeg pijanista Animalsa na Bobovo ispitivanje o razlozima njegovog napuštanja benda, ili pak Dylanovog pravedničkog gnjeva na ekipu koja se okupila oko njega nakon što je netko od njih bacio čašu kroz hotelski prozor, čine “Dont Look Back” izrazito opipljivim i izravnim filmom koji i desetljećima kasnije odiše realnošću. Istom onom kakvu ni jedan naredni film snimljen u klasičnom obliku povijesnog pregleda karijere nekog glazbenika – a pogotovo Boba Dylana koji će postati sve otuđenijim likom obavijenim u nekoliko velova tajanstvenosti – neće moći ponoviti.

Pennebaker će, naravno, nastaviti sa svojom dokumentarističkom karijerom i postat će jednim od najslavnijih imena u toj branši, pogotovo na području filma koji se bavi glazbom. Od slavnog i hvaljenog “Monterey Popa” (1968), koji će uslijediti odmah nakon filmova o Dylanu, pa s primjerice kultnog “Ziggy Stardust and the Spiders from Mars” (1979) Davida Bowieja (objavljen 1979., snimljen šest godina ranije), pa praktički sve do smrti 2019. godine, gradit će svoju ostavštinu na osnovi onoga što je započeo sa svojim fly on the wall dokumentarcem o Bobovom posjetu Velikoj Britaniji.

Zbog svega navedenog razumljivo je da je “Dont Look Back” ostvario status kultnog djela dokumentaristike. Rolling Stone proglasio ga je najboljim glazbenim dokumentarcem svih vremena, a Kongresna knjižnica odabrala za čuvanje u Nacionalnom filmskom registru Sjedinjenih Država kao film koji se smatra “kulturološki, povijesno ili estetski značajnim”. U anketi Sight & Sounda iz 2014. filmski kritičari proglasili su ga devetim najboljim dokumentarnim filmom svih vremena. No od svih priznanja i počasti vrjednija je činjenica o filmu koji se svojom vizualnom estetikom upisao u svijest i podsvijest popularne kulture, i kao takav postao temeljnim primjerom onoga što jedan glazbeni dokumentarac može biti.

Projekt “Doku-esejistički pejzaži” financiran je sredstvima Agencije za elektroničke medije.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

5. Nagrada Dokumetar: “Valerija” Sare Jurinčić najbolji hrvatski dokumentarac 2023. godine

"Valerija" Sare Jurinčić osvojila je Dokumetar za najbolji hrvatski dokumentarni film 2023. godine.

“Buena Vista Social Club” – Druga prilika za vječnost

U četvrtom nastavku "Rockdocsa" pišemo o dokumentarcu "Buena Vista Social Club" (1999) Wima Wendersa.

“Sretni kamperi” – Posljednje ljeto

"Sretni kamperi" film je koji može dojmiti dijelom svojih vizuala, ali i umoriti činjenicom dominantno nepoticajnog variranja više-manje istog.

17. Gledalište Kinokluba Zagreb – Oblačići s trotočjem

17. Gledalište Kinokluba Zagreb, održano je u zagrebačkoj Kinoteci od 29. svibnja do 1. lipnja.

“Bez sunca” – Jedini primjer svoje vrste

"Bez sunca" i Sandor Krasna ne mogu se postavljati u hijerarhiju, niti podvrći ozbiljnoj kritici, jer ostaju jedini primjeri svoje vrste.

“To Kill a Tiger” – Poruka nade iz Indije

"To Kill a Tiger" (2022) Nishe Pahuje bavi se osjetljivom, mučnom temom silovanja trinaestogodišnje indijske djevojčice Kiran.

Drugi filmsko-diskurzivni program HDFK-a: Filmska kritika i kustoske prakse u Aziji 

Hrvatsko društvo filmskih kritičara nastavlja sa serijom filmsko-diskurzivnih programa pod nazivom "Kritika i društvo".

17. Gledalište: “Oda” – Crvena avet

Mia Maros Živković je u filmu "Oda" ispisala dimenzijama malu, skromnu, intimističku, no dojmom oveliku odu hrabrim, ustrajnim ženama.

17. Beldocs: “Porodica na određeno vrijeme” – Putovanje onkraj providnog

"Porodica na određeno vrijeme" vizualno je i sadržajno poticajno ostvarenje, koje gledatelja okupira modifikacijama prepoznatljivih tema i motiva.

Dva dokumentarca u glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala

U glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala našla su se i dva hrvatska dokumentarna filma.