Vjerojatno svaki veliki umjetnik, baš zato što je velik, u skladu sa slavnim stihom Walta Withmana, sadrži mnoštva. Neki od najznačajnijih glazbenika svoje su karijere izgradili prihvaćanjem te maksime, pa je tako David Bowie za gotovo svaki od vlastitih albuma u svom kritički najhvaljenijem razdoblju izmišljao i živio novu personu, kao i Bob Dylan, što je kasnije režiser Todd Haynes u filmu “I’m Not There” (2007) prikazao upošljavanjem cijelog niza glumaca da kantautora glume u različitim fazama njegove karijere.
No, neki veliki glazbenici nisu jednako spremni prihvatiti kontradikcije koje nose mnoštva u sebi, pa se čini da je Joe Strummer cijeli život pokušavao shvatiti i kanalizirati oprečne impulse koji su ga pokretali. Ili barem stječemo takav dojam dok gledamo “Joe Strummer: Neispisana budućnost” / “Joe Strummer: The Future Is Unwritten”, njegovu dokumentarnu biografiju u režiji Juliena Templea iz 2007., još uvijek ključno filmsko djelo o Strummeru nastalo nakon glazbenikove iznenadne smrti od srčanog udara 2002., u dobi od samo pedeset godina.
Biografije glazbenika težak su zadatak, bilo da je riječ o knjigama ili pak igranim ili dokumentarnim filmovima, jer su vrlo često putanje njihovih priča toliko slične: uspon od skromnih početaka do vrhova slave, razdoblje krize uz probleme s ovisnošću te razrješenje s ponovnim prihvaćanjem i razrješenjem. Mogla bi to biti priča i o Strummeru i o Dylanu i o Bowieju ili o tisuću drugih koji su istim putem prošli prije ili nakon njih. Ipak, ako je netko sposoban istu priču ispričati na drugačiji način, onda je to Julien Temple. Pogotovo ako je to priča o punku, pokretu kojeg ne samo da je britanski redatelj bio svjedok, već i bitan sudionik njegovog uspona. Riječ je, naime, o čovjeku koji je karijeru započeo snimivši videospot za pjesmu “God Save the Queen”, a zatim i “Great Rock and Roll Swindle” (1980) mokumentarac, koji je bio sve što mu je ime i obećavalo, a govorio je o istom bendu i još više o njihovom menadžeru mutikaši Malcolmu McLarenu.
Kasnije će Temple većinu karijere provesti snimajući spotove, između ostalog i za zloglasni projekt Tin Machine, koji je spominjani Bowie vodio u vlastitoj verziji spomenutog razdoblja kreativne krize, da bi u novo stoljeće ušao s hvaljenim dokumentarcem, još jednim filmom o Sex Pistolsima, “The Filth and the Fury” (2000). Nakon toga mu je valjda ostalo pozabaviti se sa Strummerom i njegovim bendom, koje je također pratio u doba njihove slave, a trilogiju dokumentaraca o progonjenim pankerima zaokružuje i Templeov posljednji film vrijedan spomena, izvrsni “Crock of Gold: A Few Rounds with Shane MacGowan” iz 2020. godine.
Sva ova tri filma natrpana su vrhunskom arhivskom građom, slavnim sugovornicima i gomilom glazbe i zapravo su dvosatna bombardiranja kvalitetnim sadržajem koja ni u jednom trenutku ne posustaju. U “Joe Strummer: Neispisana budućnost” tako Temple koristi građu koju je sam snimio krajem sedamdesetih, isječke iz klasičnih ekranizacija George Orwella “1984” i “Animal Farm”, glazbu The Clasha, ali i iz radijskih emisija koje je uređivao i vodio sam Strummer, razgovore sa sugovornicima snimljene uz logorske vatre na različitim kontinentima i još mnogo, mnogo toga.
A kad smo kod sugovornika, popis je nenadmašan. Uz plamen njegove vatre sjede Topper Headon, bivši bubnjar The Clasha, Bono iz U2 koji se prisjeća njihovih prvih koncerata u Dublinu te Bobby Gillespie, frontmen Primal Screama, s dojmovima iz Glasgowa. S druge strane oceana tu su također glazbenici kao što su Anthony Kiedis i Flea iz Red Hot Chili Peppers ili pak nedavno preminuli country kantautor Joe Ely, ali i glumačke zvijezde poput Johnnyja Deppa (sudeći po izgledu, očito izravno sa seta nekog od tada aktualnih nastavaka serijala “Pirata s Kariba”), Johna Cusacka i Stevea Buscemija, pa i redatelji poput Jima Jarmuscha – koji je Strummmera režirao u filmu “Tajanstveni vlak” / “Mystery Train” (1989) – i Martina Scorsesea.
Samom Strummeru redatelj pristupa iskreno i ne libi se pokazati njegove teške i odbojne strane, pogotovo u danima zenita slave, razdoblju u kojem se cijeli bend počeo gubiti između pankerskih korijena i ostvarivanja onoga što su vjerojatno cijelo vrijeme priželjkivali, iako su karijeru izgradili upravo suprotstavljajući se tome. “Nisu više pankeri, sad su nešto kao Stonesi”, sažet će to jedna bivša obožavateljica izravno i jasno u svom komentaru.
Ovako, gledajući iz sigurne vremenske udaljenosti, čini se da je Strummer uvijek bio veći od pankerske supkulture koja ga je lansirala. Već na trećem i probojnom albumu The Clasha, “London Calling”, postojale su jasne naznake sklonostima glazbi izvan okvira dvominutnog iskaljivanja gnjeva zbog socio-političkih pitanja. Danas se čini da je više punk bilo snimiti ploču nazvanu po nikaragvanskom pokretu boraca za slobodu – “Sandinista!”, na kojoj je glazba sve samo ne dvominutni bijes, a koja je tiskana na tri ploče prodavane po cijeni jedne. Čudi li koga da ju je izdavačka kuća sabotirala?
No, kad su nakon toga dospjeli do statusa svjetskih zvijezda i svirali koncerte pred punim stadionima, postalo je jasno da više ne rade ono što su izvorno namjeravali raditi. Bend će se raspasti sredinom osamdesetih, a sam Strummer ući u ono što se u rock biografijama naziva godinama divljine; najprije lutajući bez jasnog cilja, a zatim i desetljeće dugačka pauzi iz koje će izići tek kad uzbuđenje nađe na techno sceni (na kojoj kao ni Shane McGowan, još jedan njezin panker zagovornik neće djelovati), a zatim i svojevrsnom prihvaćanju hippie filozofije koju je u mladosti odbacio, ali koja se pokazuje kao jedno od lica mnoštva koje je uvijek nosio u sebi.
Temple ne odvaja mnogo minutaže za Strummerovu karijeru u njegovom kasnom bendu The Mescaleros, ali nedvosmisleno nam daje do znanja da je Joe našao mir i zadovoljstvo nakon nezadovoljstva s Clashom i potonje krize koja je potrajala dovoljno dugo da mu gotovo nepovratno uništi karijeru. Ipak, osvrnut će se i na povratnički koncert njegovog slavnog benda koji nije održan, kao što se takvi koncerti obično rade, zbog velike zarade na nostalgičnim fanovima, već kao potpora štrajku vatrogasaca. Ako je Strummer često bio kontradiktoran, ovaj potez stajanja na stranu slabijih svakako je bio vjeran njegovim korijenima.
Budućnost je neispisana. Joe veći dio svog života nije mogao znati kamo će ga ona dovesti, a da jest, tko zna bi li ikada bio toliko velik da je vjerovao kako će se mnoštva u njemu jednoga dana pomiriti. S druge strane, u njegovom je slučaju zbilja previše toga ostalo neispisano nakon samo pedeset godina koje je proveo među nama. Današnja vremena, sa svojim prijetnjama ratovima i grcanjem u društvenoj nejednakosti, kao da su krojena za njegove bojne pokliče.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.