PočetnaEsejiRockdocs"Posljednji valcer" - Film koji se pušta glasno

“Posljednji valcer” – Film koji se pušta glasno

|

“Jedan od, ako ne i najboljih rock filmova ikad snimljenih.” Tako “Posljednji valcer” / “The Last Waltz” (1978) opisuje agregator recenzija Rotten Tomatoes, koncertni film Martina Scorsesea koji bilježi završni nastup legendarnog kanadsko-američkog sastava The Band, snimljen na Dan zahvalnosti 1976. godine u Winterland Ballroomu u San Franciscu, na istom mjestu gdje je sastav održao i svoj inauguralni nastup pod imenom koje im je donijelo slavu. Mišljenje o “Posljednjem valceru” kao jednom od najboljih koncertnih filmova svih vremena, dijele gotovo svi – naći će se na svim listama najboljih glazbenih dokumentaraca i doista, često na samom vrhu tih popisa. Ipak, među onima koji tako ne misle najistaknutija bi se imena mogla naći među samim akterima filma, članovima The Banda, s bitnom iznimkom u Robbieju Robertsonu, gitaristu i primarnom autoru nekih od najvećih uspješnica grupe. U svojoj autobiografiji “This Wheel’s on Fire”, bubnjar i pjevač Levon Helm iznio je oštre kritike na račun Scorsesea i Robertsona, koji je kao producent držao uzde snimanja čvrsto u svojim rukama. Helm tvrdi kako se dvojac udružio u namjeri isticanja Robertsona kao frontmena, a ostatka benda kao njegovog pratećeg sastava, što je bilo daleko od istine.

Najveća snaga The Banda bila je u njihovoj ravnopravnosti: Helm i basist Rick Danko, kao i klavirist Richar Manuel, služili su kao glavni vokali; dok je briljantni multiinstrumentalist Garth Hudson bio glavni arhitekt njihovoga zvuka. Unatoč tome, potonja dvojica vrlo se malo pojavljuju na ekranu za vrijeme trajanja dokumentarca, dok se Robertsonova uloga prenaglašava. Osim što se pojavljuje gotovo u svakom kadru, doima se kako je i njegov vokalni doprinos mnogo veći od stvarnog, budući da je na nastupima The Banda, prema Helmovim riječima, mikrofon ispred Robertsona većinu vremena zapravo bio utišan. U godinama nakon snimanja “Posljednjeg valcera”, mnogi će od tih sukoba izlaziti u javnost, a mnogi će zbog toga upravo Robertsonovu megalomaniju kriviti za raspad benda, premda je upravo njegov doprinos pisanju pjesama svakako bio ključan za glazbenu ostavštinu The Banda.

Kao i većina drugih stvari vezanih za ovaj koncert i sam film, tako je i odluka da se snima u Winterland Ballroomu bila Robertsonova zamisao, s kojom ostatak članova nije bio zadovoljan. Robertson je i osoba koja je Scorseseu odlučila dodijeliti ulogu režisera, na osnovu Martyjevog izbora glazbe za kriminalističku dramu “Ulice zla” / “Mean Streets” (1973), kojom se ovaj probio na scenu tadašnjeg Novog Hollywooda. “Posljednji valcer” bit će prvi snimljeni Scorseseov film nakon njegovog kultnog klasika “Taksist” / “Taxi Driver” (1976), i prvi koji će izići prije redateljevog sljedećeg najhvaljenijeg filma “Razjareni bik” / “Raging Bull” (1980). Tako da bi se moglo reći da je dokumentarac o The Bandu nastao u najvišoj točki Scorseseovog kreativnog vrhunca.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Posljednji valcer"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Posljednji valcer”

Sam film počinje uputom na kojoj piše “This film should be played loud!”, nakon čega vidimo Danka za biljarskim stolom. Kamera nas onda po prvi put odvede na pozornicu, i to sa snimkom same završnice koncerta i izvedbe pjesme “Don’t Do It” iz pjesmarice soul velikana Marvina Gayea. Zatim slijede još dvije izvedbe s početka koncerta, briljantna “Up on Cripple Creek” te također sjajna “The Shape I’m In”, prije nego film skrene pozornost na jedan od glavnih razloga legendarnog statusa koncerta iz 1976. godine – beskonačnu nisku slavnih gostiju, među kojima su neka od najvećih imena popularne glazbe tog i drugih vremenskih razdoblja. Prvi im se s “Who Do You Love” pridružuje Ronnie Hawkins, sjajan rock and roll pjevač i mentor The Banda, iz vremena dok su mu služili kao prateći sastav pod nazivom The Hawks. Njihova će slava kasnije nadjačati Hawkinsovu, ali ovaj je bio jednako ključan za uspjeh benda kao i Bob Dylan, koji će ih, surađujući s njima u šezdesetim i sedamdesetim godina, lansirati do vrhunaca popularnosti. Upravo su Hawkins i Dylan bili zamišljeni kao jedini gosti na završnom koncertu, ali Robertson je samo nastavljao dopisivati imena na taj popis, pa će se na njemu naći i voodoo mag iz New Orleansa Mac Rebbenac, poznatiji kao Dr. John, koji će odsvirati jedan od svojih najvećih hitova – “Such a Night”, ali i “Down South in New Orleans” koja nije završila u filmu, no može se naći na soundtracku.

Nastup Neil Younga posebno je kontroverzno i nezaobilazno poglavlje u priči o “Posljednjem valceru”, budući da je na pozornicu izišao vidno nadrogiran. Zloglasna je priča o tome kako su uz Scorseseovo negodovanje, u postprodukciji specijalnim efektima morali micati kokainsku balu, koja se Youngu cijedila iz nosa dok je svirao “Helpless”; tu je i Joni Mitchell, koja je pjevala prateće vokale skrivena od pogleda publike, kako ne bi umanjila efekt svog vlastitog dolaska na pozornicu s “Coyote”. Prije toga u film je uvrštena i studijska verzija hita “The Weight”, snimljena u danima nakon koncerta, a na kojoj se The Bandu pridružuju i legende gospela, The Staples Singers.

Između pjesama Scorsese ubacuje i razgovore, također snimljene u narednim danima, u kojima članovi benda, ali u najvećoj mjeri naravno Roberston, pričaju o svojim počecima i šesnaest godina karijere koja je u tom obliku došla do samoga kraja. U pojedinim segmentima momci čak sviraju i pjevaju u atmosferi koja odiše nostalgijom za minulim vremenima, prije nego film doživi svoj prvi od doista velikih glazbenih vrhunaca, ultimativnom izvedbom klasika “The Night They Drove Old Dixie Down”.

Odluka da se među goste uvrsti i Neil Diamond također nije bila popularna među članovima benda, ali Robertson je inzistirao na njegovom ubacivanju u roster, budući da je recentno bio producirao njegov album “Beautiful Noise”. S njega supotpisuje pjesmu “Dry Your Eyes”, upravo onu koju će ovaj i izvesti na koncertu. U svakom slučaju mnogo upečatljivija su gostovanja koja slijede, pogotovo ona briljantnog blues usnoharmonikaša Paula Butterfielda (“Mystery Train”) te još više, legendarnog Muddyja Watersa, čija pjesma “Mannish Boy” gotovo i nije završila u filmu. Naime, u tom trenutku mijenjao se film u kamerama, no jedan se snimatelj (László Kovács, poznat po svom radu na klasicima Novog Hollywooda “Easy Rider” i “Five Easy Pieces”) oglušio na Scorseseove upute i uspio snimiti Muddyjevu slavnu izvedbu spomenutog hita. Bluzerski segment filma zatvara zatim Eric Clapton, koji se bendu pridružuje na “Further On Up the Road”, a kojem se reflektor svim silama trudi ukrasti Robbie Robertson.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Posljednji valcer"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Posljednji valcer”

U jednoj od zapaženijih međusekvenci između glazbenog materijala, Rick Danko dovodi Scorsesea u studio Shangri-La, puštajući mu snimku svoje solo pjesme “Sip the Wine” s njegovog nadolazećeg albuma; prije još jedne studijske izvedbe, ovog puta “Evangeline” uz gostovanje Emmylou Harris. Koncertu se, pak, vraćamo s “Chest Fever” koju kao i obično otvara Garth Hudson, svojim psihodeličnim uvodom na klavijaturama nazvanim “Genetic Method”. Robertson zatim priča o tome kako je Hudson članovima benda naplaćivao po deset dolara za glazbene instrukcije, kako bi mogao roditeljima reći da radi kao učitelj, a ne da samo svira u rock bendu.

Nastup sjevernoirskog mrguda Vana Morrisona koji u pratni The Banda izvodi svoju “Caravan” s albuma “Moondance”, bila je jedna od udica kojima je Robertson zakačio Scorsesea i zainteresirao ga za snimanje “Posljednjeg valcera”. Nakon njega slijedi i jedini zabilježeni od poetskih nastupa te večeri, onaj velikog američkog pjesnika Lawrencea Ferlinghettija, koji je tada, prije 45 godina, izgledao kao starac, a poživio je sve do prije tri godine, solidno prebacivši stotu. Ferlinghetti je smo jedan od ljudi koje gledamo u “Posljednjem valceru”, a koji su nas napustili u posljednjih nekoliko godina. Godinu dana nakon njega – 2022., umrijet će i Ronnie Hawkins, a lani je zauvijek otišao i meštar Robinson, nakon posljednjeg od zajedničkih poslova sa Scorseseom, skladavši glazbu za “Ubojice cvjetnog mjeseca” / “Killers of the Flower Moon” (2023), što će mu donijeti i dvije posthumne nominacije za Oscar.

Za kraj filma sačuvano je ono po čemu će “Posljednji valcer” možda ostati i najbolje upamćen – dvije pjesme na kojima gostuje Bob Dylan, oko čijeg se nastupa lomilo najviše kopalja u zapozorju. Ovaj je odlučio da ipak ne želi da se njegov nastup snima, kako to ne bi naštetilo objavi vlastitog koncertnog filma “Renaldo and Clara” (1978), snimljenog tijekom Dylanove legendarne turneje “The Rolling Thunder Revue”, o kojoj će upravo Scorsese mnogo godina kasnije također snimiti dokumentarac. Snimanje Dylanovog nastupa bio je jedan od ključnih uvjeta studija da uopće objavi dokumentarac “Posljednji valcer”, a ključnu ulogu u nagovaranju Boba da promijeni svoju odluku odigrat će upravitelj dvorane Bill Graham. Nije potrebno previše isticati da će Dylanov vlastiti konfuzni film ostati naširoko zaboravljen, osim u enciklopedijskim glavama najvećih mu fanova, dok će njegove izvedbe pjesama “Forever Young” i “I Shall Be Released”, na kojoj će im se pridružiti i članovi The Beatlesa (Ringo Starr) i The Rolling Stonesa (Ronnie Wood), ostati upamćene kao ključni momenti filma, uvelike smatranim najboljim rock dokumentarcem u povijesti.

Je li “Posljednji valcer” doista vrijedan te titule? Namjera nam je u rubrici “Rockdocs” prikazati još mnogo drugih naslova koji mu se mogu postaviti kao izazivači, iz desetljeća u desetljeće i kroz više sezona, ako bude prilike. Ipak, neupitno je da će se Scorseseov uradak s pravom naći u samom vrhu ovog izbora. Uvjerite se tako da ga pogledate ako još niste ili pogledate opet ako već jeste, s prijedlogom da poslušate ono što vam je poručeno i prije njegove uvodne špice, a to je da ga pustite glasno.

Projekt “Doku-esejistički pejzaži” financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

5. Nagrada Dokumetar: “Valerija” Sare Jurinčić najbolji hrvatski dokumentarac 2023. godine

"Valerija" Sare Jurinčić osvojila je Dokumetar za najbolji hrvatski dokumentarni film 2023. godine.

“Buena Vista Social Club” – Druga prilika za vječnost

U četvrtom nastavku "Rockdocsa" pišemo o dokumentarcu "Buena Vista Social Club" (1999) Wima Wendersa.

“Sretni kamperi” – Posljednje ljeto

"Sretni kamperi" film je koji može dojmiti dijelom svojih vizuala, ali i umoriti činjenicom dominantno nepoticajnog variranja više-manje istog.

17. Gledalište Kinokluba Zagreb – Oblačići s trotočjem

17. Gledalište Kinokluba Zagreb, održano je u zagrebačkoj Kinoteci od 29. svibnja do 1. lipnja.

“Bez sunca” – Jedini primjer svoje vrste

"Bez sunca" i Sandor Krasna ne mogu se postavljati u hijerarhiju, niti podvrći ozbiljnoj kritici, jer ostaju jedini primjeri svoje vrste.

“To Kill a Tiger” – Poruka nade iz Indije

"To Kill a Tiger" (2022) Nishe Pahuje bavi se osjetljivom, mučnom temom silovanja trinaestogodišnje indijske djevojčice Kiran.

Drugi filmsko-diskurzivni program HDFK-a: Filmska kritika i kustoske prakse u Aziji 

Hrvatsko društvo filmskih kritičara nastavlja sa serijom filmsko-diskurzivnih programa pod nazivom "Kritika i društvo".

17. Gledalište: “Oda” – Crvena avet

Mia Maros Živković je u filmu "Oda" ispisala dimenzijama malu, skromnu, intimističku, no dojmom oveliku odu hrabrim, ustrajnim ženama.

17. Beldocs: “Porodica na određeno vrijeme” – Putovanje onkraj providnog

"Porodica na određeno vrijeme" vizualno je i sadržajno poticajno ostvarenje, koje gledatelja okupira modifikacijama prepoznatljivih tema i motiva.

Dva dokumentarca u glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala

U glavnom programu 71. Pulskog filmskog festivala našla su se i dva hrvatska dokumentarna filma.