Tom Waits karijeru je započeo kao kantautor u Kaliforniji početkom sedamdesetih, a premda su najistaknutiji predstavnici tamošnje scene tog vremena, Eagles, obradili njegovu pjesmu “Ol’ ’55”, on sam ni po čemu nije bio pripadnik tada popularne struje folk rocka. Zapravo, bio je više zagledan u prošlost; njegove pjesme bile su natopljene atmosferom noir krimića i poetskim stilom pjesnika beat generacije, a svojim čudovišno hrapavim i dubokim glasom pjevao je često o otpadnicima društva, pijancima i skitnicama, kriminalcima i prostitutkama s mračne strane tračnica u Los Angelesu.
Taman kad se činilo da bi ovo vrelo nadahnuća moglo presušiti i pretvoriti ga u karikaturu samoga sebe, na snimanju filma Francisa Forda Coppole “Jednom iz ljubavi” / “One From the Heart” (1981) upoznao je svoju buduću suprugu Kathleen Brennan, koja ga je, legenda kaže, nagnala da se prepusti tisućama različitih zvukova iz svoje glave. To je rezultiralo jednom od najcjenjenijih trilogija albuma u povijesti glazbe, započetoj 1983. sa “Swordfishtrombones”, nastavila se remek-djelom “Rain Dogs” (1985) i završila s “Franks Wild Years” (1987), albumom popraćenim istoimenom kazališnom predstavom Waitsa i Brennana s daski kazališta Steppenwolf u Chicagu.
Na ovoj trilogiji Waits je praktički iznova izmislio svoju personu i glazbeni stil koji je uključivao utjecaje iz najrazličitijih izvora. U njemu su se miješali zvukovi iz neinstrumenata na kakvima je svoju glazbu stvarao avangardni skladatelj Harry Partch, neadrealističke vizije pomaknutoga Captain Beefhearta, vodvilj i karnevalska glazba, salonski jazz Franka Sinatre i grubi blues Howlni’ Wolfa, mračni cabaret u stilu Kurta Weilla i glazba što je u mladim danima dopirala do njegovog radijskog prijemnika onkraj američko-meksičke granice, kao i bezbroj drugih stvari koja je njegova pomaknuta unutarnja antena primala i pretvorila u jedinstveni izričaj po kojemu će postati i ostati poznat sve do današnjih dana.
Svi ti utjecaji bili su vidljivi i u njegovoj koncertnoj turneji 1987. godine, gdje su nastupi u kazalištima Warfield (San Francisco) i Wiltern (Los Angeles) snimljeni i čine najveći dio materijala u koncertnom filmu “Big Time” (1988), živom svjedočanstvu Waitsovog kreativnog vrhunca zabilježenog na tzv Frankovoj trilogiji. Režija ovog dokumentarca povjerena je Chrisu Blumu, dizajneru seta na spomenutoj predstavi “Franks Wild Years”, a zatim i na turneji na kojoj je snimljen “Big Time”. Prije toga Blum je snimio i promotivni video za Waitsovu pjesmu “Blow Wind Blow”, a to će mu uz spot za hit Billyja Joela “We Didn’t Start the Fire” godinu dana nakon “Big Timea”, ostati jedini redateljski upisi na IMDb-u. Prethodno je radio tek na reklamama za Levis i jednom televizijskom dokumentarcu o olimpijskim sportašima, pa se ovaj koncertni film izdvaja kao Blumov najbitniji rad.
Kako bi “Big Time” predstavljao više od tek niza snimki zabilježenih na dva spomenuta koncerta, Blum ih je začinio cijelim nizom epizoda u kojima sam Waits glumi ključnu ulogu, zaposlenika nekog propadajućeg kazališta gdje je ovaj naizgled sve – od domara do prodavača ulaznica, a između zadataka koji uključuju upravljanje svjetlom i lupanje čekićem po cijevima u kotlovnici, naći će vremena i da vam poput švercera s ulice pokuša prodati jedan od četiri sata koje nosi na ruci. Svako toliko utonuti će, baš kao i glavni lik u predstavi “Franks Wild Years”, u san o slavi predstavljen koncertnim izvedbama dvadesetak pjesama koje imamo priliku vidjeti u filmu.
Sve one u filmu dolaze upravo iz razdoblja slavne trilogije, a prva od njih – “Frank’s Wild Years” sa “Sworfishtrombones”, poslužila je kao sjeme kasnije istoimene predstave i pratećeg joj albuma. U njoj jedan sasvim prosječni kalifornijski čovjek, izluđen svojim sasvim prosječnim životom sa svojom sasvim prosječnom ženom i psom oboljelim od nekakve kožne bolesti, jednog sasvim prosječnog dana kupi benzin i zapali svoju sasvim prosječnu kuću i otisne se u novi život. Riječ je o kratkom spoken word komadu koji djeluje kao kombinacija stand up komedije i slam poezije, otvarajući vrata u hektični svijet snova i snomorica kroz koji će nas Waits provesti u narednih devedeset minuta.
A na pozornici ga prati nevjerojatan bend avanturista, među kojima i mladi gitaristički virtuoz Marc Ribot, koji je karijeru započeo upravo na Waitsovom albumu “Rain Dogs”, da bi danas postao jedno od najcjenjenijih imena u avangardnoj jazz glazbi. Tu je i saksofonist Ralph Carney, kojega će karijera dovesti do suradnje s cijelim nizom slavnih muzičara, između ostalog i The Black Keys u kojima je bubnjar njegov nećak Patrick Carney, a bit će poznat i po skladanju tematske glazbe za pomaknutu Netflixovu animiranu seriju “BoJack Horseman” (2014. – 2020.). Na basu je, pak, Greg Cohen, koji će svirati sa legendama kao što su David Byrne, Elvis Costello i bezbrojni drugi; ovdašnja publika imala ga je priliku gledati i s regionalnim imenima poput Damira Imamovića i Vesne Pisarović. Postavu zatvaraju multiinstrumentalist Michael Blair te harmonikaš Willie Shwartz.
Ovaj bend vrsnih improvizacijskih glazbenika stvara nevjerojatne zvučne kulise, osobito u pjesmama poput “Shore Leave”, koja priziva atmosferu sparnog Hong Konga, gdje mornar slobodno vrijeme provodi u razgovorima s vojnicima i ispijanju koktela, maštajući o svojoj dragoj negdje u Illinoisu.
Kamera je usmjerena isključivo na Waitsa koji u finalu donosi jednu od svojih najluđih vokalnih izvedbi, prije nego se pretvori u uličnog propovjednika te u religijskom zanosu ispaljuje “Way Down in the Hole”, poremećeni gospel koji će početkom novog stoljeća u verzijama raznih izvođača, uključujući i samog Toma, postati poznat kao pjesma iz špice u “Žica” / “The Wire” (2002. – 2008.), jednoj od najboljih televizijskih serija u povijesti.
Izvedbe poput ove prošarane su montažom naknadno snimljenog materijala, a najefektnija takva pojavit će se kasnije u recitaciji “9th & Hennepin”, koju Waitsov lik izvodi držeći otvoren zapaljeni kišobran. Piromanske sklonosti pokazat će i u sceni u kojoj pali igraću kartu, kojoj prinosi cigaretu prije nego ostatak špila pokuša ubaciti u cilindar dok se prikazuje snimka “Telephone Call from Istanbul”, jedne od onih pjesama čije su verzije u “Big Time” neupitno superiorne onim studijskima koje su im prethodile na albumima. Posebnu začudnost snimkama daju i povremeno naknadno ubačeni zvučni efekti, nalik onima iz crtanih filmova, koji prate prizore poput onoga u kojem Waitsovi udarci nogom o karirani pod pozornice odjekuju poput pucnjeva iz pištolja.
Waits je čas pjevač koji energično pleše dok se bend oko njega valja po podu, čas trubadur s gitarom koji izvodi nježne balade kao što su divna “Time” ili “Cold, Cold, Ground”; ili pak konferansje koji pimpla po klaviru i priča viceve i nadrealne priče o erotici, aerodromima ili ženi koja je u građanskom ratu zatrudnjela tako što ju je pogodio metak koji je prije toga prošao kroz testis jednog vojnika. Većina ovih stvari postat će dostupna i audiozapisu na live albumu također nazvanom “Big Time”, premda su na njemu neke od pjesama zabilježene u različitim verzijama od onih na filmu. Na albumu će se naći i “Falling Down” koja nedostaje u filmu, a jedna je od dvije pjesme koju Waits prethodno nije objavio na studijskim albumima, uz “Strange Weather” koja će kasnije u poznatijoj verziji objaviti pokojna diva Marianne Faithfull. Isto tako, na albumu čujemo i “Red Shoes” koja je pak jedina pjesma iz razdoblja prije trilogije, a nije uvrštena u video.
Premda je zamišljen kao kruna najslavnijeg Waitsovog razdoblja, “Big Time” nije doživio takav status. Primjerice, soundtrack album jedini je koji nije doživio remasterirano reizdanje na vinilu, kad je taj tretman dobio cijeli ostatak njegove diskografije, a sam film začuđujuće nikad nije objavljen na DVD-u, a ne može ga se službeno pronaći ni u digitalnom zapisu nigdje na internetu. Ako ga nemate na nekoj od prehistorijskih i dosad već vrlo vjerojatno vrlo izlizanih VHS traka, morat ćete se baciti u istraživanje nekih prilično sumnjivih stranica kako biste ga pogledali u cijelosti.
Razlog tome možda moramo potražiti u najblaže rečeno mlakoj reakciji na njegovo objavljivanje krajem osamdesetih, kad su ga, primjerice, kritičari časopisa The New York Times i The Washington Post, u svojem nerazumijevanju za pomaknuti stil glazbe proglašavali “frustrirajućim i odbojnim” ili pak “tek rijetko slušljivim”. Unatoč tome, i dalje rastuća Waitsova sljedba ovaj ludi uradak toliko različit od bilo kojeg drugog koncertnog filma, smatra neizostavnim zapisom u karijeri jednog od najodvažnijih glazbenika dvadesetog stoljeća i filmom koji zbog svoje energije, začudne ljepote i pomaknute estetike može stajati uz bok bilo kojem od naslova o kojima smo dosad pisali u sklopu ove serije eseja. To što je teško dostupan samo povećava njegovu privlačnost i status “jednoroga s dva roga” u povijesti dokumentarnog filma o, u ovom slučaju tek načelno, rock glazbi.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.