Svake godine, u sjeni izbora za nagradu Oscar za najbolji igrani film, redatelja ili redateljicu te mušku i žensku glavnu i sporednu ulogu, društveno možda i najzanimljivije stvari događaju se u čak dvije kategorije posvećene dokumentarnom filmu. Iako američka Akademija filmskih umjetnosti i znanosti čini izbor vrhunskih doprinosa filmskoj industriji od 1929., nagrade za najbolji dokumentarni te kratki dokumentarni film dodjeljuju se od 1943. godine, nakon što je John Ford oduševio predsjednika Franklina D. Roosevelta ekspresno završenim “The Battle of Midway” (1942) o američkoj pobjedi nad Japancima na Pacifiku.
Povijest Oscara općenito je povijest dosta uzbudljive borbe za priznanje i strateških odabira pobjednika. Današnji položaj osobito dokumentaristike u kontekstu tog svjetski najpoznatijeg natjecanja u oblasti filma, nemoguće je razumjeti bez uvida u njegove brojne pomake i promjene. Slično kao i u slučaju ostalih kategorija u izboru za nagradu, Akademija u prosincu najprije objavljuje popise petnaest najzapaženijih dugometražnih te petnaest kratkih dokumentarnih filmova. Sredinom siječnja, ti se popisi skraćuju na pet kandidata u užim izborima. Svečana ceremonija s proglašenjem pobjednika ove će godine biti 10. ožujka. Međutim, dvije odvojene kategorije za dokumentarni film inicijalno nisu postojale, tako da su 1943. zapravo proglašena čak četiri pobjednika, uključujući Fordovu kratku ratnu reportažu.
Zastupljenost ratnih tema među nominiranim i pobjedničkim filmovima bila je značajna 1940-ih, a 1950-ih su nagrađivani filmovi usredotočeni na teritorij i prirodu, često netaknutu. Društvene teme pojačano se javljaju 1960-ih, što je osobito prema kraju desetljeća uključivalo filmove o mentalnome zdravlju, njegovoj društvenoj komponenti te čak terapijskim pristupima, sve u skladu s novim središnjim pitanjima suvremene kulture. U isto je vrijeme Akademija dala mnogo pažnje filmovima o Drugom svjetskom ratu te ratu u Vijetnamu, nastavljajući s time i 1970-ih. Zapaženi filmovi društvene tematike 1970-ih ipak su se bavili i pitanjima koja su se ranije smatrala zazornima, poput delikvencije, ali i specifičnim pojedincima ili ciljevima zajednice. U tome su bile slične i 1980-e, ali pobjednicima su proglašavani i filmovi koji su izravno kritizirali američku politiku.
Iako se sadržajno uglavnom radi o raznolikom razdoblju, 1990-ih je znatno obnovljeno zanimanje za Drugi svjetski rat, osobito Holokaust. Ta je pojava donekle objašnjiva povijesnom odmaknutošću od događaja, koja je omogućila novu sintezu i općenito zamršenom, transformirajućom geopolitičkom slikom. Dvadeset i prvo stoljeće donijelo je internacionalizaciju tematike i produkcije te popularizaciju feel-good filmova i biografija poznatih, posebno glazbenika. No osim trendova u tematici te pristupu nominiranih i nagrađivanih dokumentarnih filmova, korisno je ispratiti slučajeve oduvijek stroge primjene, ali i promjene Akademijinih kriterija odabira. Svako naknadno saznanje da ti kriteriji nisu ispunjeni redovito je dovodilo do isključenja filmova iz natjecanja. Premda je filmu “Young Americans” (1967) Alexandera Grasshoffa Oscar dodijeljen 1968., oduzet im je iduće godine jer je bio premijerno prikazan prerano.
Akademijini kriteriji ipak nisu sasvim nasumični i dijelom su povezani s trendovima u svjetskoj dokumentarnoj produkciji i distribuciji. Nešto je, međutim, i u samome razumijevanju pojma dokumentarnosti. Dokumentarni je film u jednome smislu posebno osjetljiv u odnosu na igrani – njegovu se sadržaju i učinku, naime, pridaje snažan činjenični karakter te se često zaboravlja na njegovu proizvedenost, na dozu fikcionalnosti koja je neizbježna u svakom filmu. Upravo su zato polemike o tome kako nešto treba prikazati mnogo oštrije u pogledu dokumentarnog izraza, kao u slučaju filma sada već legendarnoga Michaela Moora “Roger & Me” (1989). Godine 1990. izostavljen je iz nominacija, a tek se 1993. saznalo se da se lobiralo za njegovo isključenje. Jednostavno, Moore se bio zamjerio upravi tvrtke General Motors prikazavši negativne društvene učinke njezina poslovanja. Iste su godine dokumentaristi prosvjedovali protiv potencijalnoga sukoba interesa Mitchella Blocka koji je, osim što je bio član upravnoga vijeća za dokumentarni film i utoliko birao nominirane filmove, bio i vlasnik tvrtke koja je posjedovala prava na čak tri od pet kandidata u najužem krugu.
Pitanje filmova zakinutih za nagradu ili uopće i nominaciju do danas je središnje svim kategorijama. U slučaju dokumentarnoga filma, ono je više puta pokrenulo afere koje su u konačnici mijenjale Akademijina izborna pravila. Kad je 1995. film “Hoop Dreams” (1994) Stevea Jamesa primljen kao vrhunsko ostvarenje, to mu nije pomoglo doći do nominacije. Kultni kritičar Roger Ebert smatrao ga je možda i ponajboljim filmom 1994. godine, no pišući o njemu osvrnuo se i na glasine da se redovito varalo prilikom odabira filmova. Članovi Akademije zajedno bi gledali prijavljene filmove i mahnuli svjetiljkom prema ekranu, kad god bi neki od njih željeli trenutačno eliminirati. Steve Pond je 2005. godine objavio i cijelu knjigu o oskarovskim zakulisnim igrama i iluzijama, “The Big Show: High Times and Dirty Dealings Backstage at the Academy Awards”, upravo prikladno u vrijeme iracionalne bujnosti američke ekonomije (eng. irrational exuberance) i vrhunca celebrity kulture.
Početak dvadeset i prvoga stoljeća općenito je omogućio dobru klimu za dokumentarni film. Nakon što je 1990-ih Oscar za kratki dokumentarni film gotovo ukinut, 2001. godine osnovan je zasebni dokumentarni ogranak u sklopu Akademije. Takvo priznanje značaja i posebnosti dokumentarnog izraza bilo je posljedica sve učestalijih prigovora struke da ga Akademija jednostavno ne shvaća ozbiljno. Do izražaja je došao problem razumijevanja dokumentarnoga filma kao pukog edukativnog alata, nauštrb njegovog umjetničkog potencijala. Osnivanje dokumentarnog ogranka prekinulo je i dugogodišnju praksu volontiranja uvijek malog broja članova Akademije prilikom odabira specifično dokumentarnih filmova te teoretski ponudilo stručniji pogled s više senzibiliteta. Prethodno je ovo bio koristio i dio redatelja, čineći svoje filmove dostupnim samo odabranim članovima Akademije s pozivnicom, što je mnoge druge među njima onemogućavalo da uopće glasaju. Pravilo je, naime, nalagalo da glasač mora pogledati sve filmove u izboru.
Dokumentarni je film postao znatno unosniji posao s globalnim tržištem, izvrsnom prodajom i posudbom DVD-a, kao i usluge videa na zahtjev. Rast streaming platformi 2010-ih donio je ogroman kapital u industriju i učinio skupe filmske kampanje uobičajenima, ali i donio nove ulazne barijere skromnijim produkcijama. Prisutnost na takvim platformama zamijenila je kriterij nominacije, poput prikazivanja u američkim kinima. Sve je to istodobno značilo i da internacionalni filmovi imaju više mogućnosti za probijanje, a sve brojniji članovi dokumentarnog ogranka sve različitijih pozadina, također su birali filmove sve različitijih nacionalnih produkcija. Od 2012., svi članovi Akademije glasaju za svih petnaest filmova u širem izboru i svih pet u užem, što je promjena u odnosu na prethodno dodjeljivanje odabranih filmova odabranim članovima, no i dalje samo članovi dokumentarnog ogranka glasaju za pobjednike i moraju vidjeti sve filmove. Zapaženija novost je bio i uvjet da kritike filma moraju biti objavljene u relevantnim medijima, časopisima The Los Angeles Times ili The New York Times. Kontinuirano se više dokumentarnih filmova uopće i prijavljuje za nagradu, pogotovo s ulaskom u 2020-e.
Kad je 2014. godine Oscar za najbolji igrani film otišao “12 godina ropstva” / “12 Years a Slave” (2013) Stevea McQueena, dogodio se pomak u kulturi koji se odrazio i na dokumentarni film. Godine 2015. Twitter oznaka #OscarsSoWhite pokrenula je cijelu kampanju preispitivanja zastupljenosti bijelaca među dobitnicima Oscara, kao i dominantno bijelog (i muškog) iskustva prikazanog na filmu. Takvi apeli dodatno su i internacionalizirali nominirane i dobitne filmove. Sredinom 2010-ih dogodilo se i otvaranje angažiranijoj tematici.
Najnovije promjene u kriterijima odabira uključuju zabranu natjecanja za dokumentarne filmove u formi serijala, odnosno onih koji traju predugo. Razlog seže do 2016. godine, kada je Oscar otišao kronici Ezre Edelmana, “O. J.: Stvoreno u Americi” / “O.J.: Made in America” (2016) u trajanju od gotovo osam sati. Neka od pravila su i ublažena pa tako, primjerice, Akademija više ne očekuje da film mora biti prikazan, osim u okrugu Los Angeles, i u njujorškom naselju Manhattan, već bilo kojem od pet u tom gradu. Prihvatljivi mediji za objavu kritike postali su i Time Out New York te LA Weekly.
Nakon što je 2019. godine makedonski film “Medena zemlja” / “Honeyland” (2019) Tamare Kotevske i Ljubomira Stefanova postao prvi film nominiran i kao najbolji dokumentarni i kao najbolji internacionalni film, a sljedeće se godine to dogodilo i rumunjskom “Colectivu” / “Collective” (2019) Aleksandra Nanaua, ne čudi ovogodišnja internacionalnost u užem izboru u dokumentarnim kategorijama.
Za ovogodišnjeg (10.3., Dolby Theatre u Los Angelesu), 96. Oscara za dugometražni dokumentarni film bore se “20 dana u Mariupolju” / “20 Days in Mariupol” / “20 dniv u Mariupoli” (2023) ukrajinskog novinara Associated Pressa Mstislava Černova o početku rata u Ukrajini 2022. godine; “Four Daughters” / “Les filles d’Olfa” (2023) tuniške redateljice Kaouther Ben Hanije o majci čije se dvije od četiri kćeri priključuju ISIL-u.; “To Kill a Tiger” (2022) indijsko-kanadske autorice Nishe Pahuje o netipičnoj roditeljskoj borbi za čast kćeri, žrtve grupnog silovanja u Indiji; “Bobi Wine: Narodni predsjednik” / “Bobi Wine: The People’s President” (2023) Christophera Sharpa i Mosesa Bwaya o popularnom ugandskom glazbeniku koji se suprotstavlja tamošnjoj diktaturi; te “Beskonačno sjećanje” / “The Eternal Memory” / “La memoria infinita” (2023) čileanske redateljice Maite Alberdi o čileanskom bračnom paru intelektualaca koji se nakon 25 godina braka suočava s muževom Alzheimerovom bolešću.
Ovogodišnji kratki dokumentarni filmovi u užem izboru za Oscara također su kulturološki raznoliki. Natječu se “The ABCs of Book Banning” (2023) Sheile Nevins i Trish Adlesic o američkom fenomenu zabrane navodno kompromitirajuće literature u školstvu; “The Barber of Little Rock” (2023) Johna Hoffmana i Christine Turner o crnom brijaču koji vodi nekonvencionalnu banku u svojoj zajednici u Arkansasu; “Island in Between” (2023) redatelja tajvanskoga podrijetla S. Lea Chianga o otočju na prvoj crti bojišnice dosadašnjih sukoba Tajvana i Kine; “The Last Repair Shop” (2023) Bena Proudfoota i Krisa Bowersa o losanđeleskoj trgovini instrumenata i životu posvećenom glazbi; te duhoviti “Nai Nai & Wài Pó” (2023) azijsko-američkoga redatelja Seana Wanga o njegovim bakama.
Za razliku od ranijih razdoblja vrlo ograničene distribucije, dokumentarni film je danas globalno mnogo dostupniji, unosniji, a samim time je i pitanje njegove evaluacije zanimljivije. Iako Oscara i dalje pretežito dobivaju američki kandidati, višegodišnji vapaji za većom raznolikošću prepoznatih ostvarenja daju učinka. To ne znači da nova otvorenost Akademije održava njene iz temelja promijenjene vrijednosti – trebat će učiniti još mnogo više kako njezina privola pojedinoga filma iz godine u godinu ne bi djelovala tek performativno, odajući ono što se u aktualnim diskusijama u američkom kontekstu naziva pukom signalizacijom vrijednosti (eng. virtue signaling). Veća iznenađenja ipak, dakle, i dalje ne treba očekivati.