PočetnaRecenzije"Colectiv" - Tranzicijske metastaze 21. stoljeća

“Colectiv” – Tranzicijske metastaze 21. stoljeća

-

Psihologija, među inime, kaže da je jedna od u većine ljudi duboko usađenih osobina otpor prema tlačitelju, moćnome što nepravedno zlorabi moć. Malo komu, ako ikomu, bit će problematično ne shvatiti i ne složiti se s time. Nastavak, međutim, zbori da će se većina potlačenih protiv tlačitelja boriti, dakako, ponajprije zbog toga da se izvuče iz neugodnog, lošeg, podređenog položaja, ali ne temeljno i zato da bi se uspostavili pravda i opći boljitak, već s dubokom, možda i neosviještenom željom za okretanjem situacije. Potlačeni zapravo želi steći, preuzeti moć moćnika, pa da on može, možda jednako bešćutno i nemilosrdno kao i ovaj kojeg je svrgnuo, vladati drugima.

Iako se “Colectiv” / “Collective” (2019) u režiji rumunjskog autora Alexandera Nanaua, a po scenariju Nanaua i Antoanete Opris, time ne bavi izravno i otvoreno, gore navedeno snažno je utisnuto u cjelinu, iznimno dojmljiv, opor i mučan, no istovremeno vrlo tečan i napet dokumentarac koji je dosad osvojio više od dvadeset nagrada, hrvatsku premijeru doživio na prošlogodišnjem ZagrebDoxu, a početkom veljače ušao i u prednominacijski izbor za 93. Oscara.

Rumunjska, Bukurešt, 2015. godine, četvrt stoljeća nakon svrgavanja nemile komunističke vlasti na čelu sa zloglasnim diktatorom Nicolaeom Ceauşescuom koji je zemlju vodio od 1965. do prosinca 1989. godine. Kao i u mnogim državama hladnoratovskog istočnog bloka, otvorena su tada Rumunjima vrata u svijetlu budućnost žuđenih krasota zapadnjačkih sloboda. No kao i u brojnim drugim tranzicijskim i inim povijesnim slučajevima, mnogi među onima što su preuzeli vlast ponajprije su gledali da samima sebi priskrbe život na visokoj nozi. Kakav im se prije činio uskraćenim i kakav su, smatrahu, uživali prethodne elite. Četvrt stoljeća Ceauşescuove vladavine – taman toliko koliko je proteklo od njegova svrgavanja do događaja koji su potaknuli snimanje “Colectiva” – državu je, smatraju neki sudionici filma, tako temeljito i uspješno premrežilo i usustavilo u korupcijskom kodu, organizacijski i mentalno, da je novim vladajućima najjednostavnije i najpraktičnije bilo zadržati takvo stanje. Dakako, uz ponešto površnih i dubljih kozmetičkih zahvata i prilagodbi okolnostima novoga doba obilježenog floskularnim pojmovnikom demokracije, slobodnog tržišta, rasta i sl.

“Colectiv” ne zahvaća jednom cjelovečernjem filmu neobuhvatne širine i dubine funkcioniranja sustava, već polazi od tragičnog događaja uzrokovanog višedesetljetnim crvotočenjem. Dne 30. listopada 2015. u bukureštanskom klubu Colectiv, za koncerta metalcore sastava Goodbye to Gravity, izbio je požar u kojem je na poprištu događaja smrtno stradalo 27 mladih, a još ih je 180 ozlijeđeno. U klubu nije bilo ni požarnih, ni drugih izlaza u slučaju nužde. Za bolničkog liječenja umrlo je još 37 žrtava. Većina zbog zlokobno manjkavih uvjeta liječenja, ponajviše od bakterijskih infekcija i to – naknadno se otkriva – zato što su dezinficijensi, u većini bolnica kupljeni od monopolističkog proizvođača Hexi Pharme (pogodovanje, nepotizam, kumovanje i sl.), bili razrijeđeni i do deset puta (!). Ozlojeđeni građani izišli su na ulice, čak je smijenjena vlada, postavljen je novi ministar zdravstva.

“Colectiv” otpočinje kadrovima susreta i jadanja shrvanih roditelja stradalnika, nudi čak i potresnu autentičnu snimku izbijanja požara i paničnog nemira što je potom zavladao u Colectivu kobne večeri, da bi se ubrzo zalijepio za Cătălina Tolontana. S nekolicinom pouzdanih suradnika, taj novinar “Sportskih novina” (Gazeta Sporturilor), čini se (a potvrdit će se i naknadnim izvanfilmskim, internetskim, informiranjem), najzdušnije i najefikasnije istražuje i informira o pozadini, uzrocima, korijenima nesreće u klubu i na bolničkom liječenju, raskrinkavajući obmane politike i političara koji nude drukčije tvrdnje, bez trunka grižnje i kajanja zbog smrti šezdesetčetvoro mladih. U tom smislu osobito zapanjuju nastupi tadašnjeg ministra zdravstva koji na tiskovnim konferencijama umivenim rječnikom i nastupom otklanja odgovornost, vlastitu, ministarstva koje vodi i ostalih vladajućih struktura.

Kako Nanau sam kaže u razgovorima vezanima uz film, “Colectiv” je počeo snimati želeći zabilježiti situaciju u Rumunjskoj, a tijekom nekoliko godina rada shvatio je da je posrijedi kompleks nevaljalosti koji se odnosi na mnogo šire područje, i to ne samo istočnoeuropsko i europsko.

Tolontan i suradnici svome zadatku pristupaju i obavljaju ga neobično mirno, sistematično i staloženo, bez povišenih tonova, žustrine, nemira, tiho se i odlučno snalazeći u poprilično nepovoljnim okolnostima, odajući dojam istraživačkih novinara koji uistinu traže istinu i pravdu, a ne senzacije i naslove koji privlače klikove. Ekipicu što izaziva divljenje ubrzo usvajamo kao protagoniste filma, no Nanau ih, nakon nekoliko desetaka minuta, začudno, ostavlja u pozadinskom planu zanimanja. Njihovo žarišno mjesto zauzima novoimenovani ministar zdravstva, mlađahni Vlad Voiculescu od kojeg se kamera do kraja filma gotovo i neće odvajati, snimajući čak i razmatranje važnih odluka u njegovu kabinetu, uz njegove najbliže suradnike koji katkad i strepe pred šefovom odvažnošću hvatanja u koštac s društvenim anomalijama. Budući da se Voiculescuovi nastup i stil isprva ne čine znatno različitima od prethodnikova – nema ovdje svijetlog i tamnog šešira kao u kaubojskim filmovima – i gledatelj je spočetka opravdano sumnjičav u njegove proklamirane dobre namjere rasplitanja korupcijskih čvorova, no “Colectiv” će nas malo-pomalo prikloniti vjeri u ministrove časne nakane.

Sniman opservacijskim postupkom bivanja uz protagoniste koji nikad ne govore za kameru, “Colectiv” ne nudi zamjetna tumačenja ili nedvosmislena opredjeljenja filmaša, ne navodi jasnu kronologiju zbivanja (traje li to mjesec, dva, godinu, tri…, iako smo dojma da događaje pratimo zbiljskim redoslijedom), podosta ostavlja u slutnjama i rukavcima bez očekivanog čitkog rješenja (primjerice, ne doznajemo što je s uhićenim menadžerom bolnice, niti koji je službeni zaključak o pogibiji vlasnika Hexi Pharme).

Različito od odmaknuto promatračkog pristupa prevladavajućeg u opservacijskim dokumentarcima, u kojima počesto i podugo (prečesto i predugo?) gledamo beznačajno svakodnevne radnje kakvima možemo nazočiti i ne otišavši u kino (stvarno, televizijsko, internetsko…), poput hodanja, sjedenja, gledanja u daljinu, pranja ruku i sličnoga, te uglavnom iščekujemo da se nešto dogodi, Nanau opservira neposredno prionjen uz protagoniste, pozorno i intenzivno, iako neintruzivno, bivajući vazda u srcu zbivanja, žiži događaja koji dinamično vriju i prelijevaju se i preko rubova mogućnosti jednog dokumentarnog filma. Nanauov “Colectiv” ne razrješava – a kako i bi? – slučaj do čistoga, a tomu nerealnom cilju ni ne stremi, no uvjerljivo zahvaća ispod površine i usmjerava pronicljiv pogled u pravom smjeru, nailazeći pritom na mnogo više pitanja negoli odgovora. Jer nesreća u klubu Colectiv tek je jedna od tragičnih manifestacija slučaja tranzicije čijem se metastaziranju ne naslućuje kraj. Kako Nanau sam kaže u razgovorima vezanima uz film, “Colectiv” je počeo snimati želeći zabilježiti situaciju u Rumunjskoj, a tijekom nekoliko godina rada shvatio je da je posrijedi kompleks nevaljalosti koji se odnosi na mnogo šire područje, i to ne samo istočnoeuropsko i europsko. Sva je zgoda da tu rumunjsku, a svjetsku priču tako doživljava i publika, o čemu svjedoče prikazivanja, nominacije i nagrade diljem zemaljske kugle.

"Colectiv" / "Collective"
Režija: Alexander Nanau
Scenarij: Alexander Nanau i Antoaneta Opris
Producenti: Hanka Kastelicová, Bernard Michaux, Alexander Nanau i Bianca Oana
Direktor fotografije: Alexander Nanau
Montaža: Dana Bunescu, George Cragg i Alexander Nanau
Glazba: Kyan Bayani
Zemlje podrijetla: Rumunjska / Luksemburg / Njemačka
Godina proizvodnje: 2019.
Trajanje: 109 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

21. Human Rights Film Festival: “Čovjek u crnom” – Čujna crnina

Wang Xilinov život kroz film "Čovjek u crnom" (2023) Wang Binga izražen je kao još jedan stavak u životu ovog kompozitora.

21. Human Rights Film Festival: “Projekt” – Odmatanje slojeva zbilje

"Projekt" (2023) Dane Komljena jezgru ima u prenamijenjenom trgovačkom kompleksu u nigerijskom Lagosu.

21. Human Rights Film Festival: “Draga Fiona” – U potrazi za idealnim gledateljem

Film "Draga Fiona" / "Dearest Fiona" (2023) redateljice Fione Tan mogao bi poslužiti kao eskperiment potrage za idealnim gledateljem.

Znanstveni skup “Filmologija, kritika, umjetnost” povodom osamdesetog rođendana Hrvoja Turkovića

Povodom osamdesetog rođendana Hrvoja Turkovića, u Zagrebu će se od 9. do 10. prosinca održavati znanstveni skup "Filmologija, kritika, umjetnost".

21. Human Rights Film Festival: “Gdje su nestali svi osmijesi?” – Izvana gladac, iznutra jadac

Na ovogodišnjem HRFF-u prikazat će se i film "Gdje su nestali svi osmijesi?" / "Where Have All the Smiles Gone" (2023) Anje Strelec.

Klasici svjetske dokumentaristike, 3. sezona

“Darwinova noćna mora” – Predatorske ribe i oružje u kolijevci čovječanstva

Posljednji esej treće sezone "Klasika" rezerviran je za dokumentarni film "Darwinova noćna mora" (2004) Huberta Saupera.

“Mali Dieter želi letjeti” – Ekstatično do neba

"Mali Dieter želi letjeti" (1997) spada među najpoznatija dokumentaristička djela velikog njemačkog redatelja Wernera Herzoga.

“Titicut Follies” – Čiste sobe i tužni varijetei

U trećem eseju treće sezone "Klasika svjetske dokumentaristike" pišemo o dokumentarcu "Titicut Follies" (1967) Fredericka Wisemana.

“Crumb” – Umjetnost kao jedini izbor

Dokumentarac "Crumb" (1994) Terryja Zwigoffa o strip-umjetniku Robertu Crumbu, spada među najistaknutije primjerke doku-biografskog žanra.

“Shermanov marš” – Generali i ljubavnici

Treću sezonu "Klasika svjetske dokumentaristike" otvaramo s dokumentarcem "Shermanov marš" / "Sherman's March" (1985) Rossa McElweeja.

Dokultura, 3. sezona

Snaga je u detalju

Posljednji esej treće sezone "Dokulture" donosi tekst o hrvatskim filmskim vaninstitucionalnim programima.

Fiksiranje na margini

Shvatimo li film kao neizostavni dio kulture i umjetničkog stvaralaštva, obrazovni je sustav prva točka stjecanja šireg filmskog znanja.

Steći filmsku kulturu – od apstrakcije prema konzumerizmu

Prvi esej treće sezone "Dokulture" bavi se (ne)dostupnošću filmova široj publici, naročito iz kuta dokumentarnog roda.
Režija: Alexander Nanau<br> Scenarij: Alexander Nanau i Antoaneta Opris<br> Producenti: Hanka Kastelicová, Bernard Michaux, Alexander Nanau i Bianca Oana<br> Direktor fotografije: Alexander Nanau<br> Montaža: Dana Bunescu, George Cragg i Alexander Nanau<br> Glazba: Kyan Bayani<br> Zemlje podrijetla: Rumunjska / Luksemburg / Njemačka<br> Godina proizvodnje: 2019.<br> Trajanje: 109 minuta"Colectiv" - Tranzicijske metastaze 21. stoljeća