PočetnaRecenzije"Beskonačno sjećanje" - Čileanski nokturno za Augusta Góngoru

“Beskonačno sjećanje” – Čileanski nokturno za Augusta Góngoru

|

Ako filmovi uopšte jesu o nečemu (naracija, diskurs), a ne tek nešto (predmet opažanja), onda su čileanski filmovi koji su prokrčili put do naših krajeva najčešće filmovi o Čileu, filmovi o Alchajmerovoj bolesti ponajmanje o toj bolesti, a svi oni snimani tokom pandemije, ili bar njene prve karantinske faze, pandemijski filmovi.

Kroz portret čileanskog novinara Augusta Góngore, “Beskonačno sjećanje” / “The Eternal Memory” / “La memoria infinita” (2023) – koji 15. februara dolazi u hrvatska kina – daje uvid u politička previranja ove južnoameričke zemlje, od državnog udara 1973. preko Pinochetove vojne diktature do postpinochetovske tranzicije. Na toj se tački Maite Alberdi susreće sa opusom dvojice istaknutih čileanskih sineasta: Pabla Larraína, inače jednog od producenata “Beskonačnog sjećanja”, i Patricija Guzmána.

Međutim, za razliku od Larraína (fikcionalizacija referenduma iz 1988. u “Ne”; domaštavanje Nerudinog života u “Nerudi”) i Guzmána (istorijsko-politički i kasnije poetski dokumentarac), Alberdi društveno-političkoj i kulturnoj istoriji Čilea prilazi pointilistički zarezanom četkicom. Arhivski zapisi nereda, gerilski medijski izveštaji i svedočanstva tu su tek da istačkaju hronogiju i prilike, čime se vešto zaobilazi Chile-for-dummies zamka. (À propos uspešno izvezenog nacionalnog stvaralaštva, nekoliko sličnosti s Bolañovim “Čileanskim nokturnom”: stariji bolesni protagonista, koji se inače preziva Urrutia, baš kao Góngorina supruga; sveprisutnost Pinocheta itd.).

U “Beskonačnom sjećanju” ništa nije for dummies. U srži ove promišljene intimističke i sveukupno začuđujuće lepršave kompozicije jesu Augusto Góngora, koji u trenutku snimanja već godinama boluje od Alchajmerove bolesti, i njegova žena Paulina Urrutia, glumica i nekadašnja ministarka kulture. Film dakle nije o Alchajmerovoj bolesti (kao što je “Daleko od nje” Sare Polly film o ljubavi i neverstvu, a “Zauvijek Alice” Richarda Glatzera i Washa Westmorelanda o klackalici porodica/karijera), već o ličnom i kolektivnom pamćenju i sećanju. Premisi ne manjka ubedljivosti i ubeđenja: novinar i autor gerilske emisije “Teleanálisis”, kasnije voditelj kulturnog programa na nacionalnoj televiziji, i sâm je repozitorijum, bezmalo toute la mémoire du Chili. U arhivi su narod, izmučen i buntovan, i umetnost, guzmánovski lucidna. Iliti Góngorinom lakonskom rekapitulacijom: hronika smrti i hronika stvaranja.

Ljudi pamte i sećaju se (memoria znači i pamćenje i sećanje); film, televizija i knjige beleže i čuvaju. Kada zaboravljaju – vremenom, usled senilnosti, traume ili Alchajmerove bolesti – ljudi se okreću slikama i tekstu. “Beskonačno sjećanje” obiluje vizuelnim signalima ili okidačima, koji ujedno profilišu Augusta (home videos kupovine kuće, s porodičnog ručka, putovanja…) i pomažu Paulini da stimuliše sećanje svog supruga (fotografija s venčanja, inserti iz emisija…). Knjige postaju lajtmotiv jer im se Góngora redovno vraća: miriše ih, nosi, prelistava i, u jednoj od izvesno potresnijih scena bibliofilije ikada snimljenim, sve krhkiji i već oslabljenog pamćenja, kroz plač ponavlja “Moje knjige su sve što sam imao.” Jedna od njih je i ona koju potpisuje sa saradnicima, simboličnog naslova “Chile: La memoria prohibida”.

Zalog za budućnost – na kome arhivski Góngora insistira – možda nije rekonstrukcija istorije, već konstrukcija (filmskog) sveta gde su lucidnost, kreativnost i otpor sinonimi, gde nas prijatelji i knjige nikad ne napuštaju i gde tela pamte nežnost kada strah jede dušu.

Svu tu semantičku gustinu Alberdi artikuliše pažljivo, razborito i dinamično. Montaža asocijativnim skokovima sa svakodnevice bračnog para sinkopirano uvodi televizijske, filmske i kućne snimke, simulirajući na taj način tok nepredvidivog pamćenja i nenamernog sećanja, dok crni blank ekrani operišu kao mnemonički kratki spojevi. Celina je kompaktna, svetla te, premda na mahove patetična, dirljiva i dovoljno čitka za evropsku art publiku (film je prikazan na Berlinalu), američke indie festivale (premijera na festivalu Sundance) i Američku akademiju (nominovan je za Oskara za najbolji dokumentarni film).

Brojni pandemijski filmovi, poput “The Tsugua Diaries” / “Diários de Otsoga” (Maureen Fazendeiro i Miguel Gomes, 2021.) ili “Male mame” / “Petite Maman” (Céline Sciamma, 2021.), kovid-ograničenja preobrazili su u poligon za vežbu u minimalizmu. Alberdi je našla jednostavno i efektno rešenje: dostavila je kameru Paulini, koja se kako-tako snalazila da snimi muža – čija se stanja, raspoloženja i lica menjaju svakom novom scenom, od šarmantnog i i poletnog do sasvim rastresenog, nežnog do agresivnog – te svoje napore da ga smiri i uteši. Osnovno pitanje etike i politike filmske slike nije gde postaviti kameru, već da li je uopšte uključiti, a rediteljka je silom prilika, ali ispravno, obe odluke prepustila osobi najbližoj protagonisti. I premda nije uvek jasno koliko je Augusto svestan prisustva kamere, DIY metoda snimanja rezultirala je verodostojno nespretnim materijalom, uhvaćenim iz neuobičajenih rakursa, većinski van fokusa i bez dodatnog osvetljenja.

Augusto José Góngora Labbé, čije ime unekoliko podseća na Márquezove junake, preminuo je 2023. godine, ali la memoria ya no está prohibida i ostaju slike, bile one arhivske, obdarene viškom stvarnosti i onom home-video-neposrednošću (Paulina flertuje s kamerom, smeška se u objektiv, šalje poljupce Augustu), fotografije koje odišu nostalgičnom sepijom ili one autentične, savremene i nesavršene, gde se poznato TV-lice ogoljava na trenutke nimalo laskavim izlivima besa, paranoje i agonijom prouzrokovanom kognitivnim krahom. Ostaje i muzika, čije je dejstvo na obolele od Alchajmerove muzike dokazano (i prikazano u “Alive Inside: A Story of Music & Memory”; Michael Rossato-Bennett, 2014.), ali ne one uporne i jeftino sentimentalne gitarske i klavirske numerice ovom filmu pridodate da gledaocu predoče kada da posegne za maramicom, već sva ona druga dijegetička muzika. Jer, i u momentima rastrojstva, Augusto pevuši, skandira slogane, pleše cheek-to-cheek i tanca, diriguje nevidljivim orkestrom. Zalog za budućnost – na kome arhivski Góngora insistira – možda nije rekonstrukcija istorije, već konstrukcija (filmskog) sveta gde su lucidnost, kreativnost i otpor sinonimi, gde nas prijatelji i knjige nikad ne napuštaju i gde tela pamte nežnost kada strah jede dušu.

"Beskonačno sjećanje" / "The Eternal Memory" / "La memoria infinita"
Režija i scenarij: Maite Alberdi
Producenti: Maite Alberdi, Rocío Jadue, Juan de Dios Larraín, Andrea Undurraga i Pablo Larraín
Direktor fotografije: Pablo Valdés
Montaža: Carolina Siraqyan
Glazba: Miguel Miranda i José Miguel Tobar
Zemlje podrijetla: Čile / SAD
Godina proizvodnje: 2023.
Trajanje: 85 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Što je nama kino danas? Nacrt za istraživanje djelovanja Art-kina Croatia u Rijeci

Čak i površno poznavanje riječke kulturno-filmske scene prepoznaje Art-kino Croatia kao središnje mjesto kojem ostale inicijative graviraju.

Mia Maros Živković: “‘Oda’ je pjesma, hvalospjev ženama”

Naša najnovija sugovornica je Mia Maros Živković, redateljica dokumentarca "Oda" (2024), koji je na Gledalištu osvojio Posebno priznanje.

Julien Temple u riječkom Art-kinu

U sklopu programa "Cinehill hoće ići na more", u Art-kino stiže višestruko nagrađivani britanski autor Julien Temple.

Rani padovi Stanleya Kubricka

Četvrti tekst esejističkog serijala "Mineur/majeur" donosi pogled na manje poznate dokumentarce Stanleya Kubricka.

Kino na pruzi

Objavljujemo tekst nastao povodom programa "Kino na pruzi", koji je Dina Pokrajac selektirala za projekt "Kino Trešnja".

Dvije Zlatne Arene za “Našu djecu” Silvestra Kolbasa

"Naša djeca" (Factum, 2024.) Silvestra Kolbasa osvojila su dvije Zlatne Arene na netom završenom, 71. Pulskom filmskom festivalu.

“Hearts of Darkness: A Filmmaker’s Apocalypse” – “Kako ću odustati od sebe?”

U drugom eseju ovogodišnjih "Klasika" bavimo se dokumentarnim filmom "Hearts of Darkness: A Filmmaker's Apocalypse" (1992).

“U Rijeci se osjeća nedostatak vizije i strateškog promišljanja kulture”

Marin Lukanović i Borko Novitović za naš portal govore o svom dugogodišnjem djelovanju unutar riječke udruge Filmaktiv, koja je ove godine napunila 20 godina postojanja.

Preminuo filmski i kazališni kritičar Tomislav Kurelec

U Zagrebu je, u 83. godini, preminuo filmski i kazališni kritičar te redatelj Tomislav Kurelec.

13. Škola dokumentarnog filma: Bez šminke

U zagrebačkom Dokukinu KIC 18. su lipnja premijerno prikazani završni radovi 13. Škole dokumentarnog filma.
Režija i scenarij: Maite Alberdi<br> Producenti: Maite Alberdi, Rocío Jadue, Juan de Dios Larraín, Andrea Undurraga i Pablo Larraín<br> Direktor fotografije: Pablo Valdés<br> Montaža: Carolina Siraqyan<br> Glazba: Miguel Miranda i José Miguel Tobar<br> Zemlje podrijetla: Čile / SAD<br> Godina proizvodnje: 2023.<br> Trajanje: 85 minuta"Beskonačno sjećanje" - Čileanski nokturno za Augusta Góngoru