Ako filmovi uopšte jesu o nečemu (naracija, diskurs), a ne tek nešto (predmet opažanja), onda su čileanski filmovi koji su prokrčili put do naših krajeva najčešće filmovi o Čileu, filmovi o Alchajmerovoj bolesti ponajmanje o toj bolesti, a svi oni snimani tokom pandemije, ili bar njene prve karantinske faze, pandemijski filmovi.
Kroz portret čileanskog novinara Augusta Góngore, “Beskonačno sjećanje” / “The Eternal Memory” / “La memoria infinita” (2023) – koji 15. februara dolazi u hrvatska kina – daje uvid u politička previranja ove južnoameričke zemlje, od državnog udara 1973. preko Pinochetove vojne diktature do postpinochetovske tranzicije. Na toj se tački Maite Alberdi susreće sa opusom dvojice istaknutih čileanskih sineasta: Pabla Larraína, inače jednog od producenata “Beskonačnog sjećanja”, i Patricija Guzmána.
Međutim, za razliku od Larraína (fikcionalizacija referenduma iz 1988. u “Ne”; domaštavanje Nerudinog života u “Nerudi”) i Guzmána (istorijsko-politički i kasnije poetski dokumentarac), Alberdi društveno-političkoj i kulturnoj istoriji Čilea prilazi pointilistički zarezanom četkicom. Arhivski zapisi nereda, gerilski medijski izveštaji i svedočanstva tu su tek da istačkaju hronogiju i prilike, čime se vešto zaobilazi Chile-for-dummies zamka. (À propos uspešno izvezenog nacionalnog stvaralaštva, nekoliko sličnosti s Bolañovim “Čileanskim nokturnom”: stariji bolesni protagonista, koji se inače preziva Urrutia, baš kao Góngorina supruga; sveprisutnost Pinocheta itd.).
U “Beskonačnom sjećanju” ništa nije for dummies. U srži ove promišljene intimističke i sveukupno začuđujuće lepršave kompozicije jesu Augusto Góngora, koji u trenutku snimanja već godinama boluje od Alchajmerove bolesti, i njegova žena Paulina Urrutia, glumica i nekadašnja ministarka kulture. Film dakle nije o Alchajmerovoj bolesti (kao što je “Daleko od nje” Sare Polly film o ljubavi i neverstvu, a “Zauvijek Alice” Richarda Glatzera i Washa Westmorelanda o klackalici porodica/karijera), već o ličnom i kolektivnom pamćenju i sećanju. Premisi ne manjka ubedljivosti i ubeđenja: novinar i autor gerilske emisije “Teleanálisis”, kasnije voditelj kulturnog programa na nacionalnoj televiziji, i sâm je repozitorijum, bezmalo toute la mémoire du Chili. U arhivi su narod, izmučen i buntovan, i umetnost, guzmánovski lucidna. Iliti Góngorinom lakonskom rekapitulacijom: hronika smrti i hronika stvaranja.
Ljudi pamte i sećaju se (memoria znači i pamćenje i sećanje); film, televizija i knjige beleže i čuvaju. Kada zaboravljaju – vremenom, usled senilnosti, traume ili Alchajmerove bolesti – ljudi se okreću slikama i tekstu. “Beskonačno sjećanje” obiluje vizuelnim signalima ili okidačima, koji ujedno profilišu Augusta (home videos kupovine kuće, s porodičnog ručka, putovanja…) i pomažu Paulini da stimuliše sećanje svog supruga (fotografija s venčanja, inserti iz emisija…). Knjige postaju lajtmotiv jer im se Góngora redovno vraća: miriše ih, nosi, prelistava i, u jednoj od izvesno potresnijih scena bibliofilije ikada snimljenim, sve krhkiji i već oslabljenog pamćenja, kroz plač ponavlja “Moje knjige su sve što sam imao.” Jedna od njih je i ona koju potpisuje sa saradnicima, simboličnog naslova “Chile: La memoria prohibida”.
Zalog za budućnost – na kome arhivski Góngora insistira – možda nije rekonstrukcija istorije, već konstrukcija (filmskog) sveta gde su lucidnost, kreativnost i otpor sinonimi, gde nas prijatelji i knjige nikad ne napuštaju i gde tela pamte nežnost kada strah jede dušu.
Svu tu semantičku gustinu Alberdi artikuliše pažljivo, razborito i dinamično. Montaža asocijativnim skokovima sa svakodnevice bračnog para sinkopirano uvodi televizijske, filmske i kućne snimke, simulirajući na taj način tok nepredvidivog pamćenja i nenamernog sećanja, dok crni blank ekrani operišu kao mnemonički kratki spojevi. Celina je kompaktna, svetla te, premda na mahove patetična, dirljiva i dovoljno čitka za evropsku art publiku (film je prikazan na Berlinalu), američke indie festivale (premijera na festivalu Sundance) i Američku akademiju (nominovan je za Oskara za najbolji dokumentarni film).
Brojni pandemijski filmovi, poput “The Tsugua Diaries” / “Diários de Otsoga” (Maureen Fazendeiro i Miguel Gomes, 2021.) ili “Male mame” / “Petite Maman” (Céline Sciamma, 2021.), kovid-ograničenja preobrazili su u poligon za vežbu u minimalizmu. Alberdi je našla jednostavno i efektno rešenje: dostavila je kameru Paulini, koja se kako-tako snalazila da snimi muža – čija se stanja, raspoloženja i lica menjaju svakom novom scenom, od šarmantnog i i poletnog do sasvim rastresenog, nežnog do agresivnog – te svoje napore da ga smiri i uteši. Osnovno pitanje etike i politike filmske slike nije gde postaviti kameru, već da li je uopšte uključiti, a rediteljka je silom prilika, ali ispravno, obe odluke prepustila osobi najbližoj protagonisti. I premda nije uvek jasno koliko je Augusto svestan prisustva kamere, DIY metoda snimanja rezultirala je verodostojno nespretnim materijalom, uhvaćenim iz neuobičajenih rakursa, većinski van fokusa i bez dodatnog osvetljenja.
Augusto José Góngora Labbé, čije ime unekoliko podseća na Márquezove junake, preminuo je 2023. godine, ali la memoria ya no está prohibida i ostaju slike, bile one arhivske, obdarene viškom stvarnosti i onom home-video-neposrednošću (Paulina flertuje s kamerom, smeška se u objektiv, šalje poljupce Augustu), fotografije koje odišu nostalgičnom sepijom ili one autentične, savremene i nesavršene, gde se poznato TV-lice ogoljava na trenutke nimalo laskavim izlivima besa, paranoje i agonijom prouzrokovanom kognitivnim krahom. Ostaje i muzika, čije je dejstvo na obolele od Alchajmerove muzike dokazano (i prikazano u “Alive Inside: A Story of Music & Memory”; Michael Rossato-Bennett, 2014.), ali ne one uporne i jeftino sentimentalne gitarske i klavirske numerice ovom filmu pridodate da gledaocu predoče kada da posegne za maramicom, već sva ona druga dijegetička muzika. Jer, i u momentima rastrojstva, Augusto pevuši, skandira slogane, pleše cheek-to-cheek i tanca, diriguje nevidljivim orkestrom. Zalog za budućnost – na kome arhivski Góngora insistira – možda nije rekonstrukcija istorije, već konstrukcija (filmskog) sveta gde su lucidnost, kreativnost i otpor sinonimi, gde nas prijatelji i knjige nikad ne napuštaju i gde tela pamte nežnost kada strah jede dušu.