Sezone dodjela filmskih nagrada u principu dijelimo na dosadne i nepredvidive. U jednima ceremoniju za ceremonijom u istim kategorijama isti filmovi osvajaju jednu nagradu za drugom, a u drugima se stvari učestalo mijenjaju i čini se da je sve otvoreno do trenutka kad se na podiju u Los Angelesu otvori oskarovska kuverta. Ovogodišnja sezona uvelike je one prve i dosadne prirode, ali to ne znači da ne postoje kategorije u kojima je ishod mnogo teže predvidjeti nego u većini drugih. Usuđujem se reći da je kategorija najboljeg dokumentarnog filma ove godine upravo takva.
Ako o ovom tekstu razmišljamo kao o pregledu svih pet naslova u dugometražnoj konkurenciji dokumentarnog filma koji su osigurali nominaciju za večerašnju dodjelu 98. Oscara i procjenjivanju njihovih izgleda, moramo odmah ustvrditi da je nepotpun, budući da iranski “Cutting Through Rocks” (2025) nisam uspio pogledati. Ako je za vjerovati kladioničarskim stranicama kao što je Gold Derby, film redatelja Mohammadreze Eynija i Sare Khaki o tridesetsedmogodišnjoj motociklistici, zemljoposjednici i bivšoj primalji Sari Shahverdi, nedavno razvedenoj zagovornici građanskih prava koja uvjerljivo pobijedi na lokalnim izborima u svom udaljenom iranskom selu, ima najmanje izgleda osvojiti Oscar (0,22 %). No, s obzirom na razvoj situacije s nepopularnim ratom u Iranu koji je nedavno započeo nepopularni američki predsjednik, šanse bi ovom filmu mogle porasti, premda vjerojatno nedovoljno da se upiše među favorite.
Ista stranica kao najvećeg favorita s 83% šanse u noć prije dodjele drži Netflixov film “The Perfect Neighbour” (2025. | ★★★ i 1/2) Geete Gandbhir, američke redateljice indijskih korijena koja je navodno vrlo popularna u krugovima Akademije, a za najveću streaming kuću lani je također snimila miniseriju od tri epizode o “Katrina: Come Hell and High Water” (2025) o tragičnim posljedicama naslovnog uragana na živote stanovnika New Orleansa.
“The Perfect Neighbor” govori o incidentu u kojemu bijela žene ubije svoju susjedu crnkinju nakon dugotrajnih napetih odnosa. Film se bavi temom rasne netrpeljivosti i propitivanjem takozvanog “Stand-your-ground” zakona koji dopušta osobi korištenje ubojite sile u trenucima kad osjeća da je u životnoj opasnosti. Sazdan od brojnog materijala snimljenih kamerama policijskih službenika, koji su često na terenu zbog poziva ugrožene Louise Lorincz, film postavlja određena zanimljiva pitanja, ali uglavnom djeluje kao i većina true crime sadržaja kojim Netflix obiluje. Zapravo moram priznati da mi je teško doživjeti njegov status izričitog favorita u potpunosti opravdanim.
Taj status temelji se uglavnom na činjenici da je trijumfirao na dodjeli nagrade Critics’ Choice za dokumentarni film u nekoliko ključnih kategorija, kao i na nizu manjih ili većih dodjela kao što su one nagrada Astra, Spirit Awards i slične. Neke druge veće cehovske nagrade, pak, pripale su filmovima koji ni nisu nominirani za Oscar. Američko udruženje redatelja (DGA) nagradilo je tako “2000 Meters to Andriivka” (2025) Mstislava Černova, a producenti (PGA) “My Mom Jayne” (2025) koji je poznata televizijska glumica Mariska Hargitay snimila o svojoj još poznatijoj majci, filmskoj divi Jayne Mansfield.
BAFTA, britanska verzija Oscara, pripala je ruskom filmu “Gospodin Nitko protiv Putina” / “Mr. Nobody Against Putin” (2025. | ★★★ i 1/2), zabavnom uratku režisera Davida Borensteina i Pavela Talankina o otporu potonjega koji živi na uralskim planinama u mjestu Karabaš i radi u srednjoj školi, gdje pruža određenu dozu otpora prema sustavnoj indoktrinaciji populacije za vrijeme trajanja rusko-ukrajinskoga rata. Pavel, ili od milja Paša, u školi djeluje i kao videograf, pa je film ispunjen šokantnim primjerima propagande kojom se truju učenici, a naš junak dvoji bi li odstupio s pozicije u činu otpora ili nastavio skupljati dokaze o pranju mozgova. Kako film odmiče, situacija za njega postaje sve opasnija. Zanimljivo je da film obiluje s mnogo vizualno poticajnih kadrova, bilo da prikazuje tmurnu socijalističku arhitekturu zabačenoga gradića ili uniformirane javne iskaze domoljubnog kiča.
Mnogo manje ljepote prikazuje “The Alabama Solution” (2025. | ★★★) Andrewa Jareckog i Charlotte Kaufman, koji propituje kaznionički sustav države iz naslova donoseći priče istaknutih vođa zatvorske populacije. Riječ je o frustrirajućem prikazu neljudskih uvjeta u kojima kažnjenici žive – i umiru pod batinama čuvara koji svoju malobrojnost i neadekvatnost nadoknađuju pojačanom agresivnošću.Film posebno prati dvojicu zatvorenika koji zajedničkim trudom pokreću Free Alabama Movement, skupinu za prava kažnjenika koja organizira štrajkove u zatvorima, ali oni zasad, nažalost, nisu pokazali bogzna kakve rezultate. Ta činjenica samo produbljuje tmurno ozračje bezizlaznosti ovog filma koji je velikim dijelom snimljen ilegalnim prošvercanim mobitelima njegovih subjekata, kako bi vanjskom svijetu prenijeli strašne uvjete u kojima se nalaze.
Upravo u strahu od tmurne atmosfere nešto sam duže odgađao gledanje filma “Come See Me In the Good Light” (2025. | ★★★★) Ryana Whitea, budući da se njegova tema tiče terminalne bolesti. Drugi razlog zašto sam ga se bojao jest taj što govori o poeziji, dvosjekli mač u mojim očima. Naime, često ponavljam svoju egidu da je na svijetu malošto dobro kao dobra poezija, a da nema ničeg goreg od one loše. Nasreću, poezija Andree Gibson, subjekta ovog iznenađujuće lijepog filma, izvrsna je, a jednako je izvrstan i način na koji autor prikazuje kako njezina ljepota proizlazi od Andreinog ograničenog vremena na ovoj zemlji, koje dovodi za prepoznavanjem čudesnoga u stvarima koje zdravi ljudi često ne zamjećuju.
Nažalost, hrvatski jezik ne posjeduje oblike i zamjenice kojima bi se moglo politički korektno pisati o nebinarnim osobama poput Andree, pa svaka rečenica iziskuje dodatni trud prekrajanja i zaobilaznog izražavanja. U tom duhu spomenimo da su teme poput rodnog identiteta i seksualne orijentacije ovdje objašnjene kroz Andrein pjesnički pogled na svijet, a uspone i padove koje sa svakim otvaranjem nalaza pretraga proživljava sa svojom partnericom Megan, dramatični su i bolni jer je njihov konačni ishod unaprijed poznat.
Da je preda mnom oskarovski glasački listić u ovoj kategoriji dugometražnog dokumentarnog filma, zbog emocionalnog naboja stihova Andreine poezije odabrao bih upravo “Come See Me In the Good Light”, a kad bih morao ispuniti listić u kladionici vjerojatno bih na temelju brojnosti prethodnih nagrada odabrao “The Prefect Neighbor”. Ali, kako sam u samom uvodu istaknuo, situacija je mnogo manje izvjesna nego što kladionice to sugeriraju. Film Geete Gandbhir izgubio je u mnogo bitnih utrka, a na tako oslabljenoj poziciji konkurencija mu može doći iz bilo kojeg smjera.