Nagradu publike obično, najčešće, dobivaju filmovi što bude osjećaj ugode, oni koji ne zadiru u osobito uznemirujuće teme i probleme. Ako to i naprave, nastoje ne onespokojiti gledatelja, hoteći da se ovaj po svršetku osjeća vedro, a ne potišteno. Utoliko se Zaba nagrada publike na 18. ZagrebDoxu (3. – 10.4.) nimalo ugodnom cjelovečernjem prvencu Vedrane Pribačić, “Veće od traume” (Metar60 / HRT; 2022. | ★★★★ i 1/2), prema scenariju Pribačić i producentice Mirte Puhlovski, s visokom ocjenom 4.94, doima svojevrsnim iznenađenjem. Itekako pozitivnim, budući da je posrijedi pomno i predano izrađeno djelo čiji su autori pronašli put kojim će odgovarajuće snažno, a istovremeno izbjegavši stranputice mogućih zapadanja u sentimentalne (i ine) eksploatacije te obzirno vodeći računa o dostojanstvu protagonistica, srčano predstaviti obradbeno vrlo osjetljivu temu psihološkog opstanka žena silovanih u Domovinskom ratu.
Kako vjerno, istinito, vjerodostojno prenijeti, dočarati, zabilježiti grozu traume što negativno obilježava i mijenja život, a ipak ne odustati od filmskoga? Kako ostati filmašem, izražajnim sredstvima i mogućnostima kreativno osnažiti dojam, a ne dopustiti da filmsko – estetika, forma – neprimjereno prevagne nad sadržajem? Upravo to autorice su – na najavnici je zapisano: “film Mirte Puhlovski i Vedrane Pribačić” – ostvarile iznimno uspješno. “Veće od traume” doima se vjernom bilješkom neposredne zbilje, no znatno iznad korektno oblikovanoga zapisa autentičnoga. Izvanredno odmjerenim dramaturškim i montažnim odlukama koje nikad ne privlače pozornost same na sebe, nemile su sudbe konkretnih protagonistica, a posredno i svih koje je snašlo isto zlo, sugestivno naglašene, pri čemu se ostalo u okvirima suzdržanosti i smotrenosti. Emocije su jake, bez nametljivosti, poruka je jasna, bez didaktičnosti. “Priča koju želim zaboraviti je…” početak je prve govorene rečenice u filmu, Vukovarke Đurđice koja jezovite događaje smireno, artikulirano i zaokruženo prepričava u gotovo dvominutnom krupnom planu, čime je vrsno određen ton cjeline što bez okolišanja iznosi priču koju želi zaboraviti, a nužno ju je ispričati.
Iako se bavi posljedicama prošlosti, “Veće od traume” smješten je u sadašnjost i posve je aktualan, jer žrtve domovinskoratnih silovanja nisu i ne mogu sve to ostaviti iza sebe, a kako vidimo, kakvo-takvo, ali itekako korisno zaliječenje moguće je i danas, tridesetak godina poslije, što su sudionice programa “Ja sam mnogo više od moje traume”, one koje su u ovom filmu prikazane i one koje nisu, i iskusile. Mada uspješan, program je nakon pet godina, zbog nedostatka financijskih sredstava – ukinut. Otprilike u vrijeme premijere filma na ZagrebDoxu, na Hrvatskoj radioteleviziji gledamo epizodu “Željeznica – U potrazi za izgubljenim vremenom” druge sezone dokumentarne serije “Apsurdistan” (HRT, 2022.) scenaristice Nataše Kraljević Kolbas i redatelja Tomislava Mršića koja nas upoznaje s izgradnjom prekrasnih željezničkih kolodvora u hrvatskim mjestima u kojima vlakovi ne staju. Tek primjer raspoređivanja novca na raspolaganju državnom sustavu. Vratimo li se Nagradi publike, primijetit ćemo da iako “Veće od traume” hrabro, odlučno tare temom koje se latio, ipak – bez podilaženja – oslikava određenu nadu u boljitak, posredovanu i samim držanjem protagonistica, na početku nemalo ukočenih, u grču, nesigurnih, pretkraj osjetno opuštenijih i u sebe sigurnijih, što je očito značajno komuniciralo s gledateljstvom.
Na sadašnjicu protagonista i upitnike njegove budućnosti ključno određene nemilim događajem iz prošlosti usmjeren je i “Mlungu – Bijeli kralj” (Greta Creative Network, 2022. | ★★★★), cjelovečernji prvenac Davida Lušičića. Hrvatski pomorac Branimir Orač, doduše, nije bio kolateralnom, nedužnom žrtvom neprilika, već je svjesno, hotimice odlučio okušati sreću izvan zakona, krijumčarenjem droge, zbog čega je odslužio petogodišnju zatvorsku kaznu u Južnoafričkoj Republici. Ne igrajući se povjerenjem čovjeka koji je pristao biti pred kamerom, Lušičić se igra mogućnostima filmskog izraza, manje se baveći istraživanjem kriminalnog slučaja, a više iskušavanjem filmskih kosina, ostrmaka, zavijutaka, klizišta, što rezultira zanimljivom skicom nemirne osobnosti i otvorenim pozivom na razna tumačenja i doživljaje.
Osovinom prošlost-sadašnjost-budućnost polegnut je i “Hrvatskog narodnog preporoda” (Petnaesta umjetnost, 2022. | ★★★★) Gorana Devića, suzdržano promatrački zapis neprisutnih filmaša posve običnog, poprilično bezvoljnog svagdana današnjih stanara zgrade u sisačkoj ulici iz naslova, u naselju što je šezdesetih godina prošloga stoljeća planski niknulo uz Željezaru Sisak, kao mjesto zamišljenog prosperiteta radničko-građanskog življenja ornih socijalističkih samoupravljača SFRJ.
“Babajanja” (Restart, 2022. | ★★★★) scenarista i redatelja Ante Zlatka Stolice već naslovom budi određene dešifratorne asocijacije – je li to baba Janja, je li riječ o bajanjima ili možda treba pomisliti na Babaju, dakako hrvatskog redatelja Antu. Očito i izvjesno rješenje je u prvome, središnji dokumentarno-fiktivni lik je baba Janja, no istovremeno je riječ i o bajanjima, a ni poveznice s djelom Ante Babaje nisu izvan dometa toga Stoličina rada. I ovdje kreativne pobude sadašnjice proizlaze iz preglavljivanja o prošlosti. Pripovjedno vođen izvanprizornim glasom izlagača, (pretpostavljeno) autora, u prvom licu, “Babajanja” iznosi osobna sjećanja i razmišljanja o tomu kako su ga kao dječaka, za posjeta selu, plašili tajanstvenom avetinjom, babom Janjom. Odrastao, nastoji dokučiti tko je i što je bila ta za nj tada strahotna fiktivna spodoba te utvrđuje da je u selu živjela stvarna žena (drugoga imena, kojoj je ovo nadjenuto za potrebe filma) na koju se u toj sredini, zbog njezine gluhonijemosti, nije gledalo naklono te se njome zastrašivalo nestašne mališane. Naracija se postupno rastače do iznošenja dvojbi o stvaranju filma koji upravo gledamo, pa i filmotvoračkim pobudama uopće. Slika, gdjekad ilustrativna, gdjekad tekstu nezavisno kompatibilna, ovdje čista, ondje neuredna, sprva sjenovita i maglovita, poslije proljetno osunčana ili oblačna, gradi ugođaj tihe jezovitosti, rasponom od mirno prijetećih do dinamično živih nizova, uključujući i umetke iz (tzv. jeftinih) arhivskih filmova strave. Od onih filmova što se doimaju kao da nastaju tražeći same sebe, na izvorištu nerazbistrene zamisli, putom se slobodno preoblikujući, “Babajanja” drži pozornost, među inime, upravo izmicanjem očekivanjima i predviđanjima koje gledatelj stječe na temelju upravo, dotad, viđenoga. Sanjiva vizualizacija autorovih djetinjih uspomena i kasnijeg pogleda na njih iz drugoga kuta, netipičan je, osoben esejistički slikopis nježno eksperimentalnih težnji što ugodno usklađuje raznovrsne, naoko nepripadajuće čimbenike.
Još osobniji, vrlo eksperimentalan, instalacijski film-esej “Mjesta koja ćemo disati” (Petikat, 2022. | ★★★★) višemedijskog umjetnika Davora Sanvincentija jedva da dokumentira išta osim autorovih ćutnji i razmišljanja izraženih brojnim, tuđim, citatima ispisanima na slici, estetiziranim prikazima krajolika zagasitih modrina, okera, antracita i zelenila što odišu mističnom drevnošću i postojanošću te, potpomognuti skicoznom naracijom, fikcijski tvore dojam jednoga prostora, udaljenoga mediteranskoga vulkanskoga “otoka kćeri vjetrova”. Ako. Izložen odmjerenim, pješačkim tempom obmotanim sugestivno prigušenim zvukovljem, mjestimice i samom tišinom, tek tu i tamo presječen žestokim ritmovima i napasnim tonovima, “Mjesta koja ćemo disati” nije film jasne dokučivosti i shvaćanja, nego misterija i osjeta. Više pitanja nego odgovora. Vatra, voda, zemlja, zrak, raslinje, pokoja životinja, divlja i domaća, osamljeni hodač u daljini. Bujanje i odumiranje, natapanje i sahnjenje. Snatrenje o nekom drukčijem, usporednom, boljem, prirodnijem bivstvovanju, načinu života. Vjerojatno. Možda. Onostrano dočarano ovostranim, metafizičko predstavljeno fizičkim, apstraktno izgrađeno konkretnim.
Objašnjenja i pojašnjenja kloni se i bugarski autorski dvojac Boris Missirkov – Georgi Bogdanov, scenarista, redatelja i snimatelja cjelovečernjeg bugarsko-njemačko-dansko-hrvatsko-češkog koprodukcijskog mozaika “Auti kojima smo odjurili u kapitalizam” / “The Cars We Drove into Capitalism” / “Kolite, s koito nahluhme v kapitalizma” (Agitprop / Hulahop / Saxonia Entertainment / Danish Documentary Production / Endorfilm; 2021. | ★★★ i 1/2). Gledatelju željnome informacija nedostatak uputa i podataka učinit će se akutnim manjkom djela koje se ne profilira meditativno zakučastim, već je oblikovano kao nesustavan florilegij crtica o današnjim istočnoeuropskim (i jednom norveškom) ljubiteljima starih automobila, oldtimera, i to onih koje su u vrijeme blokovske podjele ponosno proizvodile države Istočnog bloka, a na koje su s prijezirom, budući da su bili prepuni mana, pretežno gledali i sami vozači, korisnici, stanovnici tih zemalja, iako su ih silom prilika kupovali i vozili. Moskvič, Trabant, Zaporožec, Škoda, Polski Fiat, peglica… Višemedijski umjetnici Missirkov i Bogdanov lepezu predanih poklonika tih starina prikazuju ponajprije ih tretirajući kao slikovno zanimljive i podatne objekte, plošne pokretne slike što se mogu snimiti vizualno atraktivno te zgodno kombinirati s arhivskim materijalima. Rezultat je svojevrstan facebook kolaž istorodnih materijala i sadržaja koji ne nastoji razgrnuti, zaviriti, otkriti, nego samo pokazati i pritom eventualno zabaviti. U Hrvatsku nisu zašli.
I druga manjinska hrvatska koprodukcija prikazana u regionalnom programu 18. ZagrebDoxa, cjelovečernji litavsko-hrvatsko-belgijsko-norveški “Četiri godišnja doba u danu” / “Four Seasons in a Day” (Off World / Kinoteka / Relation04 Media / In Script; 2021. | ★★★★) u režiji Belgijanke Annabel Verbeke, mozaično je oblikovano djelo, usmjereno na razmišljanja Britanaca, Iraca i Sjevernih Iraca o Brexitu, u vrijeme Brexita, izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske Unije početkom 2020., a sve zabilježeno na području zaljeva Carlingford Lough, među izletnicima namjernicima i žiteljima toga kraja na granici Irske i Sjeverne Irske. Naizgled slučajnim odabirom, pristupom neprimjetne muhe na zidu, pritajenog promatrača i prisluškivača kojega su, neobičan je dojam, snimani ipak svjesni (a zacijelo i jesu), no s lakoćom se ophode kao da nisu, Verbekke i njezina ekipa bilježe brojne žive obiteljsko-prijateljske konverzacije na temu novih i starih granica te vazda osjetljivih britansko-irskih, protestantsko-katoličkih odnosa, a pred dokumentarnom se kamerom gdjekad zaokružuju mizanscene, dijalozi i nijanse koji bi se i u pomno pripremljenoj igranoj organizaciji činili majstorskim dometima. Spomenimo još da je “Četiri godišnja doba u danu” dio serijala o granicama kojemu pripada i prošlogodišnja “Žica” Tihe K. Gudac, na 17. ZagrebDoxu nagrađena FIPRESCI-jem.
