Nećemo otkriti naročitu toplu vodu sa zaključkom da je filmski – u našem slučaju dokumentarni – program Subversive Film Festivala pomalo u zapećku snažnijih i razvikanijih domaćih filmskih konkurenata. Gledajući samo (ovogodišnji) dokumentarni natjecateljski program, s osvajačima nagrada na Berlinaleu, CPH:DOX-u i Visions du Réelu, Subversive bez problema i kao samostalni doku-festival može stupati uz bok najjačim domaćim nefikcijskim manifestacijama. Nije ovo, dakako, stvar od jučer, jer Dina Pokrajac kao direktorica i selektorica SFF-a radi kolosalan posao, dovodeći u Zagreb – i kroz program Dokukina KIC – filmove koji, da maksimalno pojednostavimo, lociraju maligne društvene trendove, nudeći filmsku, često i opipljivu aktivističku alternativu istima. Dokumentarci prikazani na Subversiveu nisu lako dostupni kroz ostale kanale informiranja, pa zato odlazak u kino predstavlja jedinu ili rijetku priliku da se iste konzumira.
A gdje biste mogli pronaći bolju enklavu otpora, ovaj put i s lingvističke strane, nego na Subversiveu? Film “Majčevina” / “Motherland” (2023) bjeloruske redateljice i novinarke Hanne Badziake te njenog bjelorusko-ukrajinskog redateljskog kolege Aleksandra Mihalkoviča, inače nagrađen na ovogodišnjem CPH:DOX-u, na ljenijim bi festivalima vjerojatno preveli kao domovina. Forma bi bila zadovoljena, profesorica ili profesor ne bi križali s crvenom kemijskom, i idemo dalje – ajde majke ti, tko i gleda naslove… No, stara narodna kaže da svaka medalja ima dva lica, pa se i na riječ motherland može gledati kao na okamenjenu ostavštinu patrijarhalnog društva gdje se čak i riječ/izraz/značenje s nepogrešivim ženskim korijenom (mother – majka; majčina zemlja) želi poništiti domovinsko-otadžbinskim dominantama; ili bližim rođacima poput očevine i djedovine za nasljeđe zemlje koju je, je li, stvarao isključivo muškarac. Žene su, valjda, postojale i stvarale samo u bajkama. Da okončamo ovu malu privatizaciju etera – izraz majčevina koji se jako rijetko koristi u hrvatskom jeziku, google pronalazi manje od 500 puta.
U listopadu 2017., u podrumu bolnice vojne baze Peči, sjeveroistočno od Minska, mrtav je pronađen mladi ročnik Aleksandar Koržič, samo pet mjeseci nakon prisege. Smrt je nastupila nasilno, mladić je pronađen s majicom preko glave i zavezanih nogu. Nakon brojnih medijskih nastupa Aleksandrove majke Svetlane i pritiska javnosti, odgovorni su potkraj 2018. godine osuđeni na dugotrajne kazne. No, ovdje nije bio kraj dedovščini, notornom vojnom običaju koji svoje korijene vuče još iz sovjetskog doba, gdje stariji regruti psihički i fizički maltretiraju mlađe, ali nije nepoznato ni pridruženo nasilje službenih nadređenih vojnih osoba; u hrvatskoj vojsci, džombe i gušteri, sve kako bi se izvršila enciklopedijska transformacija dječaka u muškarce. U Bjelorusiji su svi ili velika većina ovakvih događaja, i prije i poslije Aleksandrove smrti koja je postala simbolom otpora, proglašavani samoubojstvom ili nesretnim slučajem.
“Uskoro je gotovo, ne želim stvarno nikom, a kamoli ponovo; Pitam se kakav je osjećaj, što me zanima danima, kad odbrojim 305 i zaboravim priču o gotovim snagama.”
Badziaka i Mihalkovič smrt mladog ročnika uzimaju kao bazu, iz koje devedesetak minuta, kadar po kadar, slažu filmski mozaik posljedica gotovo tridesetogodišnje vladavine posljednjeg europskog diktatora Aleksandra Lukašenka. Sam film autori su snimali tri godine uz oko godinu dana montažnog procesa; “Majčevina” besprijekorno kombinira dvije glavne narativne linije: Svetlanin aktivistički put, prikupljanja sličnih priča njenoj i ohrabrivanje na dizanje glasa, te mladog Nikite koji se sprema u vojsku, prateći ga u kućnim razgovorima s ocem, odnosno prijateljima koje u budućnosti čeka slična sudbina. Kao treći, ravnopravni lik, pojavljuje se dojmljiva naracija pisama ročnika majci iz vojske, u početku moguće naslućena kao Aleksandrova Svetlani, kasnije identificirana kao korespondencija između autora filma i njegove roditeljice. No, sva pisma (bjeloruskih) vojnika sličnih su sumornih, klaustrofobičnih tonova. Vojska nosi svoja pravila, kad se ugase svjetla vojarne – još dodatan set svojih, darvinističkih.
“Majčevina” nije film kojeg ćete razgaljenog srca pokazivati ili preporučivati široj rodbini ili prijateljima. Badziakin i Mihalkovičev dokumentarac od samog je početka obavijen prigušenom maglom osjećaja posvemašnjeg beznađa; pretežno statične blize kadrove i totale uglavnom popunjavaju zabrinuta, ispijena lica, koja obitavaju u ogoljeno ukoričenoj egzistenciji unutar jasno određenih okvira Lukašenkove kvazidemokracije, a zapravo sve militariziranijeg društva u gradovima čije plakate rese pseudo-domoljubne pizdarije i nasmiješeni oci domovine. U takvim okolnostima ne čudi pesimizam mladih ispred kamere, posve svjesnih situacije koju nikako ne mogu promijeniti; i posljednji izbori 2020. godine od brojnih su izvora proglašeni namještenima, a masovni prosvjedi – dio kojih gledamo i u ovom dokumentarcu – nisu, dakako, urodili plodom. Konačno, “Majčevina” osim očekivane kritike Lukašenkovog autoritarizma (i van aktualnog konteksta rata u Ukrajini), dovoljno inteligentno problematizira mačističke tradicije kojih u većoj ili manjoj mjeri nisu pošteđene ni zapadne zemlje, odnosno moć (vojne) indoktrinacije nakon koje i inteligentni i racionalni pojedinci postaju strojevi za ubijanje, spremni za izvršavanje najprljavijih naredbi svojih voždova.
Još je 1999. nikad prežaljeni El Bahattee lirički u “Pismima” poentirao: “Uskoro je gotovo, ne želim stvarno nikom, a kamoli ponovo; Pitam se kakav je osjećaj, što me zanima danima, kad odbrojim 305 i zaboravim priču o gotovim snagama”. Vojska kao često traumatično iskustvo i svakog balkanskog muškarca, pa makar i neš’ ti vojnog roka od šest mjeseci – kojeg je u društvu hrđavog rumunjskog kalaša služio i Vaš glavni urednik – nerijetko se gledala s podsmijehom, jer, eto, ima i puno gorih iskustava. Pa ipak, svako oduzimanje individualnosti, ukoričeno klimavim homogeniziranjem oko barjaka sumnjivih ideala, traumatično je po defaultu. Brene, DJ Krmci, mentalitet krda i zatvorska pravila igre samo su dobrodošao bonus. Zemlje poput Bjelorusije i izvan vojarni nude velikodušan izbor – otići ili igrati po istima.
