Metaverzum, virtualna stvarnost (ili VR) u kojoj korisnici mogu komunicirati s računalno generiranim okruženjem i drugim korisnicima dok obavljaju većinu aktivnosti iz svakodnevnog života, zasigurno je samo po sebi izvor pregršt simulacijskih čari. K tome, kombinacija filmske umjetnosti i VR videoigara, u nastajanju hibridne forme temeljene na iskustveno-interaktivnoj komponenti u virtualno kreiranim prostorima, iako je, čini se, zapravo tek u povojima, otvara tek naslućivane mogućnosti.
Tema VR-a već se mogla naći u pojedinim epizodama TV-serija poput “Crno zrcalo” (2011. – ), Spielbergovom filmu “Igrač broj jedan” (2018) ili Cameronovim “Avatarima” (2009.; 2021.). Na vrlo sličan način njome se bavi i recentni “We Met in Virtual Reality” (2022) Joe Huntinga, a uvelike je prisutna i u eksperimentalnom kratkom filmu “Kad dođe kraj svijeta, znaj da sam te voljela” (2022) autorice Glorije Gammer. Uz dvije nagrade na Visions du Réelu, sada i na 16. Subversive Film Festivalu Posebnim priznanjem žirija nagrađeni dokumentarac “Knit’s Island” (2023) triju francuskih fimaša – Ekiema Barbiera, Guilhema Caussea i Quentina L’Helgoualc’ha, funkcionira kao svojevrsna ekstenzija na njihov prethodni kratkometražni uradak “Marlowe Drive” (2018), u kojemu su spomenuti tvorci integrirali isječke iz igre “Grand Theft Auto”.
“Knit’s Island” ide korak dalje i predstavlja dokaz kako se filmske i dokumentarne norme mogu legitimno prenijeti u virtualnu domenu. Radnja je smještena u postapokaliptični distopijski okoliš survivalističkog svijeta roleplay videoigre “DayZ”. U njoj se niz igrača bori protiv zombija i drugih igrača individualno ili u formiranim, šarolikim gejmerskim zajednicama. Predstavljajući se igračima kao ekipa dokumentarista, odnosno kao redatelj, snimatelj i tehničar, autori filma odlučili su ondje provesti 963 sati te se u svojoj misiji, naoružani virtualnim kamerama umjesto oružjem koje nudi igra, koriste ustaljenim tehnikama dokumentarnog stvaranja; osim tipičnih intervjua, često se okreću kombinaciji opservacijskog i sudioničkog pristupa karakterističnog za tzv. cinéma vérité. Pored toga, filmski prizvuk dokumentarca ostvaren je i snimateljskim tehnikama raskadriravanja i izmjenama perspektiva kroz kadar/protukadar, šetnje, zumiranje, poigravanja raznim planovima od detalja i krupnih, sve do totala. Trio posjeduje i klasične kvalitete dokumentarista – vođeni opažajnošću, znatiželjom i željom za razumijevanjem, pomno prate svijet i sredine koje su još velikim dijelom neotkrivene unutar filmske umjetnosti.
Umjesto da nameću unaprijed osmišljeni narativ, redatelji dopuštaju da ih susreti vode i, u skladu sa svjedočanstvima suigrača, spontano konstruiraju priču. Otkrivajući vrlo različite motivacije iza poriva za igrom, doznajemo da neki ovdje, u zaštićenoj zoni i nesputani kojekakvim zakonima i pravilima, oslobađaju svoje mračne fantazije ili rade pripreme za potencijalnu budućnost uvjetovanu i oblikovanu pandemijom, ispoljavajući katkad anarhističke, čisto nihilističke, pa čak i kanibalističke tendencije. Za druge ljude je “Knit’s Island” dominantno prostor za društvenu interakciju, bilo kroz lik velečasnog koji nastoji pružiti utjehu izgubljenim dušama ili skupinu rejvera koji glazbom nadilaze svoje razlike.
“Knit’s Island” pored primarne teme granice između stvarnosti i VR-a, istražuje vrlo aktualne teme izolacije, otuđenosti društva te ljudskosti i potrebe za pripadanjem zajednicama.
Iako je borba protiv zombija suština igre “DayZ”, ona zauzima tek minimum filmskih minuta, dok je fokus zapravo postavljen na vrijeme kada igrači jednostavno čekaju, proučavaju svoju okolinu i komuniciraju međusobno te u kojem se očituje meditativni karakter. Upravo se kroz izmjene tišine i neobaveznih čavrljanja te njihove sporedne radnje – uzgoj povrća ili raspravljanje o ikonama u napuštenoj crkvi – postepeno pruža suptilan uvid u to tko su ti ljudi, bez obzira što ih ikad nikad ne upoznajemo u stvarnom životu već kroz njihove avatare u kontekstu videoigre. Nalazeći se pod konstantnom maskom svojih avatara i kreiranog nadimka te skrivajući se iza drugog identiteta, zapravo se ipak kroz pukotine igre neminovno probijaju i elementi njihova privatnog života, mišljenja, vrijednosti i pogledi na svijet, a unose i svoj svijet briga, strahova i skrivenih želja. Videoigra za njih postaje ne samo puko mjesto odmora i zabave, već socijalni eksperiment gdje istražuju svoju ličnost i njene skrivene kutke, te ispušni kanal za otpuštanje nasilja, soba za paniku ili oaza koja im omogućuje eskapizam od svakodnevice. Raznovrsni likovi diskutiraju i nude svoju definiciju značenja stvarnog života nasuprot simuliranoj stvarnosti, u čijem utočištu provedu po nekoliko i više godina, upoznaju prijatelje i stječu uspomene, pa ju je i teško odvojiti iz nečijeg života ili otpisati kao nebitnu.
“Knit’s Island” često na uznemirujuć način dovodi u pitanje granicu između stvarnog i virtualnog svijeta, ispreplićući istodobno osjećaj zajedništva s povremenom satiričnosti i nasiljem. No ispod brutalnosti “DayZ-a” krije se nježno istraživanje prirode dvostruke stvarnosti, odnosno, preispitivanje stvarne stvarnosti te one iz videoigara i VR svijeta. Potonji nudi fikcionalan i neograničen prostor za eksperimentiranje s ekstremnim emocijama, i kao takav postaje neizostavan dio stvarnosti koju poznajemo. Na primjer, scena u kojoj se snažno susreću jedna i druga stvarnost jest ona u kojoj čujemo pozadinski plač djeteta jedne od igračica, a u trenutku kada ona napušta igru kako bi ga umirila, pogled na licu njezina avatara koji ostaje lišen bilo kakvog života, neobično je intenzivan. Također, jedan lik priznaje kako živi pored prirodnog svjetskog čuda, a svejedno paradoksalno provodi vrijeme pred kompjuterom i istražuje umjetno kreirane pejzaže svoje videoigre.
Izuzetno dojmljivi i vizualno specifični su kadrovi eksterijera, povremeno podvučeni melankoličnom glazbom Barbiera, Caussea i Marca Sifferta te koji, osim poetičnog snimanja prirode (zadržavanje na trski koja se njiše na povjetarcu ili mreškanju površine potoka), uključuju i asocijacije na estetiku Andreja Tarkovskog kroz puste, turobne krajolike. Može se ustanoviti i da dizajn interijera i eksterijera posjeduje dvojnu ulogu; osim osnovnog settinga za centralne igrače (koji je, gotovo isključivo videoigra, izuzev samoga kraja kada vidimo stvarne snimke prizora kroz njihove prozore), u svrsi je liričnog kontrapunktiranja. Tu se kao jedan od impresivnijih estetsko-poetskih momenata ističe sekvenca u kojem su prazni prostori iz igre suprotstavljeni audio-opisom stvarnih prostora u kojima likovi borave.
Kroz snimanje započeto prije pandemije, ali nastavljeno i tijekom perioda karantene, “Knit’s Island” pored primarne teme granice između stvarnosti i VR-a, istražuje vrlo aktualne teme izolacije, otuđenosti društva te ljudskosti i potrebe za pripadanjem zajednicama. Iako ih nikad uistinu ne vidimo, film nudi gotovo opipljivu intimnost likova, koji koliko mogu biti zastrašujući ili apsurdni, toliko su i dirljivi.
