Što god mislili o najprestižnijoj svjetskoj filmskoj nagradi, bez dodjele Oscara nema ni zaključenja prošlogodišnje sezone industrije pokretnih slika. Los Angeles (Dolby Theatre) će 12. ožujka po 95. put ugostiti dodjelu Zlatnih kipića, a već nekoliko dana poznate su sve nominacijske kategorije, naravno i dvije dokumentarne.
Dugometražni nominacijski kvintet u konkurenciji dugog dokumentarnog metra sačinjavaju “Ljubavna vatra” / “Fire of Love” (2022) Sare Dose, “Kuća od krhotina” / “A House Made of Splinters” (2022) Simona Lerenga Wilmonta, “Navalny” (2022) Daniela Rohera, “All That Breathes” (2022) Shaunaka Sena i “All the Beauty and the Bloodshed” (2022) Laure Poitras.
Za kratkometražnog doku-Oscara borit će se “The Elephant Whisperers” (2022) Kartiki Gonsalves, “Haulout” (2022) Maksima Arbugaeva i Evgenije Arbugaeve, “How Do You Measure a Year?” Jayja Rosenblatta, “The Martha Mitchell Effect” (2022) Anne Alvergue i Debre McClutchy te “Stranger at the Gate” (2022) Joshue Seftela.
Već tradicionalno, u obje kategorije dominiraju filmovi s američkim produkcijskim pečatom; također tradicionalno, konačni nominacijski odabir kratkog metra poprilično je kvalitativno slabašan, da ne kažemo i lijen. Sasvim je jasno da ovaj izbor ne predstavlja godišnju kremu svjetskog kratkometražnog dokumentarističkog stvaralaštva i da na dobar konačni plasman itekako utječe i marketinški napor producenata. Za uspješnu kampanju ovih dana je potrebno i 100 tisuća dolara, pa se vi mislite. Naravno, nije sve baš toliko jednostavno, ali također – nije se baš slučajno Netflix opet progurao među oskarovske kandidate s dva vrlo prosječna kratkometražna dokumentarca (“The Elephant Whisperers” i “The Martha Mitchell Effect”).
Podsjetimo, da bi uopće došli u razmatranje za Oscara, potrebno je ispuniti dva glavna uvjeta: sedam dana kino-prikazivanja u nekom od velikih američkih gradova ili dobiti nagradu na jednom od kvalifikacijskih festivala.
O ovogodišnjim kratkometražnim kandidatima pišemo u recima koji slijede.
“The Elephant Whisperers”
(Kartiki Gonsalves, 2022. | ★★ i 1/2)
Debitantsko ostvarenje indijske autorice Kartiki Gonsalves priča je o tamošnjem bračnom paru koji se u selu na jugu zemlje, u jednom od najstarijih utočišta za slonove (Theppakadu Elephant Camp), brine za ove nježne divove, konkretnije u ovom slučaju – za mladog slonića po imenu Raghu, pronađenog na rubu smrti. U kampu je, pak, bar iz onoga što smo vidjeli u dokumentarcu, situacija gotovo idilična; slonovi su maženi i paženi, a podcrtan je i miran suživot s ostalim životinjama, primjerice razigranim majmunima. Šarenilo indijske flore i faune na trenutke je omamljujuće, no “The Elephant Whisperers” svojim upravljačkim emocijama, ekstravagantnom uporabom dronova i općenito osjećajem igranofilmske namještenosti gdje protagonisti i okoliš kao da čekaju redateljski mig kako bi služili kadru, više djeluje kao neka holivudska PR limunada nego čisti dokumentarac vrijedan iskrene emocije ili ičije ozbiljnije pažnje.
“The Martha Mitchell Effect”
(Anne Alvergue, 2022. | ★★★)
Naslov dokumentarca Anne Alvergue i Debre McClutchy (SAD) nije izabran slučajno – izraz The Martha Mitchell Effect u uporabi je od 1988., skovao ga je Brendan Arnold Maher, sada već pokojni profesor psihologije na Harvardu, a označava pogrešno tumačenje nečijeg opravdanog uvjerenja kao zablude, najčešće od strane psihijatra, kliničkog psihologa ili liječnika. Izraz je dobio ime po Marthi Mitchell, ženi glavnog državnog odvjetnika SAD-a Johna Mitchella za vrijeme ere Richarda Nixona, koja je, braneći svog muža, doživjela medijsko šikaniranje kao osoba narušenog psihičkog zdravlja i alkoholičarka. Kroz godine je Mitchelličin imidž rehabilitiran, u kontekstu zviždačice protiv korupcijom premrežene Nixonove administracije, naročito iz kuta Watergatea, koji ju je u potpunosti ohladio od podrške osramoćenom američkom predsjedniku. Sam film, inače sazdan u potpunosti od arhivskog materijala, (vanameričkim) gledateljima ne dokazuje na posebno uvjerljiv način važnost Marthe Mitchell kao važnijeg kotačića u rušenju Richarda Nixona, a od jedinih marginalno zanimljivijih bljeskova koje vrijedi spomenuti, ističu se otvoreno predsjedničko priznanje o našoj glasnoj i nepokolebljivoj protagonistici kao teškoj gnjavatorici (prisluškivanje razgovora unutar Bijele kuće), odnosno njeno prisilno zatvaranje u kućni pritvor kalifornijskog hotela, sve pod ravnanjem tadašnje administracije. Na kraju možemo postaviti i, barem nama, opravdano pitanje o pojedincima koji godinama kao dio vladajućeg establišmenta uživaju njegove povlastice, da bi naznakom rušenja istog brzo promijenili kapute i zaigrali za suparničku ekipu demokratskijih boja dresova.
“How Do You Measure a Year?”
(Jay Rosenblatt, 2021. | ★★★ i 1/2)
Američkog redatelja Jayja Rosenblatta sjećamo se po “Kad smo bili nasilnici” / “When We Were Bullies” (2021) s prošlogodišnjeg ZagrebDoxa. U toj, 2021. godini, Rosenblatt je snimio još osobniji dokumentarac, pred kameru dovevši vlastitu kćerku Ellu. Od druge do osamnaeste godine, točno na njen rođendan, pitao ju je ista pitanja, sve kako bi kroz ovaj zabavan ritual zabilježio njeno odrastanje, kao svojevrsnu vremensku kapsulu. Recimo, nešto slično što je na puno većoj skali napravio serijal “Up”, ili možda recentnije, Vanity Fair s Billie Eilish. Rosenblatt je, dakako, s druge strane kamere, Ella s ove glavne, uglavnom u krupnim i blizim kadrovima, odgovarajući na uvijek ista pitanja poput “Čega se bojiš?; Što želiš biti kad odrasteš?; Što je moć?; Što su snovi, a što noćne more?” itd. Odgovori su razumljivo različiti s protekom godina, a riječi koje mala pametnica izgovara puno su zreliji i zabavniji od onoga što biste očekivali od djeteta tih godina: od “Goodbye my own self” kad je napunila pet, opraštajući se od stare sebe s četiri godine, do “Želim biti dobra i učiti” nakon napunjenih deset. Protok godina gledamo kronološki, a zanimljivo, Blatt nije pogledao snimljeni materijal sve do početka montiranja filma dovršenog 2021. godine. “How Do You Measure a Year?” ne bježi od kompliciranog i često turbulentnog odnosa na relaciji roditelj – dijete, no isto tako empirijski dokazuje koliko su obiteljske veze zapravo snažne, neuništive, otporne na sve vanjske i unutarnje utjecaje, pogotovo nakon potrebnog vremena sazrijevanja obiju zainteresiranih strana.
“Stranger at the Gate”
(Joshua Seftel, 2022. | ★★★ i 1/2)
Kako ide ona stara – “Everyone loves a good comeback story”? Još jedan američki dokumentarac u kratkometražnoj oskarovskoj trci, “Stranger at the Gate” Joshue Seftela, možda nije predstavnik tipične igranofilmske rehabilitacije kakvu svi volimo, ali jest u susjedstvu. U središtu priče je Richard McKinney, bivši vojnik prožet PTSP-om koji mu narušava svakodnevnu kvalitetu života. Ovaj, pak, odluči eksplozivom dignuti u zrak obližnji islamski centar, taman u vrijeme okupljanja najvećeg broja muslimanskih vjernika, sve kako bi pobio što više terorista. A da se zbilja radi o teroristima koji ne prežu od ničega kako bi uništili američki i svačiji način života neusklađen s njihovom vjerom, naš protagonist odlučuje dokazati posjećujući sam centar. No, umjesto čudovišta iz ormara, dočekuju ga ljudi, otvorenih ruku prihvaćajući druge i drugačije, zapravo dijametralna suprotnost njegovim inicijalnim očekivanjima. Planovi o bombama i vječnom pravedničkom ognju rasplinjuju se unutar nekoliko mjeseci, a McKinney ne samo da u međuvremenu i sam postaje musliman, nego i predsjednik Islamskog centra Muncie, istog onog na početku filma predviđenog za rušenje. “Stranger at the Gate” sugovornike – McKinneyja najviše, naravno – hvata u krupnim i blizim planovima, a ovi svoje odgovore daju direktno gledajući u kameru. Uz nešto arhivskog materijala, prisutno je i par vanstudijskih minuta koje McKinneyja u toploj atmosferi spajaju s novim prijateljima, kao simbolični završetak katarzičnog kruga za ovog bivšeg vojnika.
“Haulout”
(Maksim Arbugaev i Evgenija Arbugaeva, 2022. | ★★★★)
I kao najbolji ovogodišnji nominirani oskarovski doku-kratkiš, izdvajamo dokumentarac “Haulout” (2022) ruskih redatelja Maksima Arbugaeva i Evgenije Arbugaeve. Uz “Stranger at the Gate”, radi se o još jednom New Yorkerovom dokumentarcu na nominacijskoj listi; svakako impresivno za kultni njujorški tjednik, koji je 2019. počeo izbacivati dokumentarne filmove u svojoj produkciji. U “Hauloutu” upoznajemo morskog biologa Maksima Čakileva, čovjeka koji već deset godina dolazi u istu kolibu, smještenu na obali sibirskog dijela Arktika, kako bi kroz godišnje okupljanje morževa na tom mjestu proučavao iste i bilježio eventualne promjene. Morževi većinu vremena provode na ledu, migrirajući sa santama kako se one pomiču. No, zbog klimatskih promjena, leda je sve manje, pa su morževi prisiljeni migrirati sve dalje, u konačnici do obale gdje ih se zna nakupiti i 100 tisuća. Zbog prenapučenosti i malog prostora, često dolazi do gaženja uslijed stampeda, što zna rezultirati i smrću; u 2020., vremenu snimanja ovog filma, gotovo 600 – rekordnih smrti morževa, kako je izračunao Čakilev. Opservacijski, na trenutke meditativni “Haulout”, nenapadno kombinira totale surove arktičke pustoši i čovjeka kao uljeza usred nepristupačne prirode, i (polu)blize, intimnije kadrove glavnog junaka u svakodnevnim aktivnostima. Film je velikom većinom lišen ljudskog govora, u potpunosti prepuštajući zvučnu kulisu prirodnom zvukovima, prije svega glasanju morževa čija rika podsjeća na ovčju/lavovsku. Posljednja scena evidentiranja mrtvih morževa lomi srce, a dobar dio ove tužne kaše zakuhao je i sam čovjek, kroz klimatske promjene uzrokovane našom nemarnom rukom.
