Jučer izbačene službene nominacijske liste ovogodišnjih Oscara, označavaju buđenje naše redakcije iz zimskog sna. Probat ćemo, dakle, ovih dana i tjedana kroz recenzije pohvatati konce 95. po redu Oscara, bilo kroz nominacijske (i)li prednominacijske kandidate za ovogodišnji dokumentarni Zlatni kipić. Počinjemo s dokumentarcem “Ljubavna vatra” / “Fire of Love” (2022) američke redateljice i producentice Sare Dose, vjerojatno i najrazvikanijim naslovom među pet nomiranih u dugom metru. Film je u siječnju svjetsku premijeru doživio na Sundance Film Festivalu, a tamo ga je pak ugrabio National Geographic i ostatku planete televizijski predstavio šest mjeseci kasnije. Nesumnjivo najveći film u Dosinoj karijeri prati putešestvije francuskih vulkanologa i bračnog para Krafft – geokemičarke Katije (pravog imena Catherine Joséphine) i geologa Mauricea, koji će svoj životni put nažalost završiti 3. lipnja 1991. uslijed erupcije vulkana Mount Unzena, nedaleko od grada Shimabare, na južnom japanskom otoku Kyushu. Naši čitatelji možda će se također prisjetiti dva dokumentarca Wernera Herzoga koji se prisjećaju života i rada Krafftovih – mnogo komercijalneg “Into the Inferno” iz 2016, odnosno prošlogodišnjeg “The Fire Within: A Requiem for Katia and Maurice Krafft”.
Spomenuti filmovi svakako rasvjetljavaju karijere i živote Krafftovih, no u svijetu vulkanologije oboje su desetljećima smatrani zvijezdama, iako pomalo i čudacima koji su vulkanima prilazili na drugačiji način, svakodnevno riskirajući živote kako bi kao nitko dotad izbliza – fotografijom i videom – zauvijek zabilježili nestvaran, gromoviti ples prirode u svoj svojoj strahopoštujućoj snazi. I upravo su ovi kadrovi tragično preminulih vulkanologa – a ne “najveća lava-ljubavna priča ikad ispričana” kako su producenti/distributeri željeli progurati film do još šireg sloja publike – najveći prodajni adut dokumentarca, bilo da izbliza gledamo gotovo svemirski apstraktne kadrove narančasto-vrijućeg grotla okruženog valovitom, kao u Photoshopu nacrtanom tinjajućom paukovom mrežom, ili samog okolišnog omjera gdje Katia i Maurice predstavljaju tek točkice naspram golemog planinskog masiva, drage volje spremnog usisati nepažljivijeg promatrača. Uvijek na rubu opasnosti, kroz godine su Krafftovi svojim nekonvencionalnim poslom i otvorenošću pred kamerama izgradili status darlinga medija; ovdje je Maurice ipak prednjačio, kao mini-showman izvrsno se snalazeći u raznoraznim intervjuima, posve sigurno olakšavajući financijske izazove kakve ovakav nomadski život nosi sa sobom kroz, primjerice, bolju prodaju knjiga (ukupno dvadesetak, zajedničkih/samostalnih Mauriceovih) ili ostale sufinancirajuće dogovore koji u filmu nisu spomenuti.
Vulkani su super, ali još važniji su ljudi koji ih promatraju…
Zanimljivo, autorica Sara Dosa je za “Ljubavnu vatru” izabrala danas arhaični format slike 4:3, zadržavajući tako originalne mjere svih snimljenih video-materijala preminulih vulkanologa. Filmu spomenuta odluka ne oduzima na snazi upijanja spektakularnih prizora lavinih brzaca, netom ohlađenog kamena u svim svojim šarolikim oblicima, dima (često u obliku atomske gljive) koji se proteže desecima kilometara uvis i dvoje zanesenjaka koji u svemirskim (zaštitnim) srebrnim odijelima na samom rubu litice igraju poker s najvećim ulozima na svijetu. Možda i prevelikim za supružnike koji se nisu slagali oko mnogih stvari, opravdanog rizika prije svega; Maurice je svakim odlaskom na teren želio prići još centimetar bliže narančasto-crvenom spektaklu, Katia pak istom pristupala sa znanstvenije, nešto opreznije strane. “Jednog dana to će me ubiti, ali uopće me ne brine”, izvlači Dosa jedan od poznatijih Mauriceovih citata.
U lijepo uobličenom, poetskom a opet ne previše hagiografskom voice-overu (golemi scenaristički tim: Shane Boris, Erin Casper, Jocelyne Chaput i Sara Dosa), svestrana američka umjetnica Miranda July svojim zavodljivim, promuklo-hrapavim glasom, pokušava iznimno dokumentiranom i u filmu dobro popraćenom profesionalnom životu Krafftovih, ravnopravno pridružiti i onaj privatni. Ovdje, međutim, “Ljubavna vatra” upada u povelike probleme jer osim nedostatka video/foto materijala iz njihovog osobnog života, većinu ispucanog u prvih petnaestak minuta, ni ostatak dokumentarca ni izbliza ne rješava križaljku intimne povezanosti naših glavnih junaka. Tako ostvarenje Sare Dose – bez intervjua i živih kadrova, sazdano isključivo od arhivskog materijala francuskih vulkanologa – nudi prekrasni eye candy mjesta koja vjerojatno nikad nećemo posjetiti i prizora koje srećom promatramo iz sigurnosti naših kućnih/kino-naslonjača, ali gotovo u potpunosti zaobilazi onu osobnu, organsku komponentu koja čini centralno iskustvo nekog dokumentarnog filma. Vulkani su super, ali još važniji su ljudi koji ih promatraju…
